Kako smo natjerali političare da šute dok im pjevamo 'vi ste govna'

Ne iz principa, nego gorke empirije, ne vjerujem nikome osim užoj obitelji i bliskim pri­­jateljima. Da su hrvatski po­litičari sjecikese, olinjala je priča; svaki je daljnji razgovor o tome uvreda za moju inteligenciju. Ne vjerujem hrvatskim novinama. Ne vjerujem da se najdeblji hrvatski prasac udebljao na fer način, nego zbog tijesnog prijateljstva prasca, prasogoj­ca i vlasti. Čujem da se svađaju hrvatski salonski lijevi teroristi, navodno zbog novca. Kako da im vjerujem? Ne vjerujem hrvatskim književnim žirijima. E, njima tek...

Bilo bi toga još, da mi nije moja profesorica s faksa Nadežda Čačinovič rekla da je cinizam jedna vrlo lagodna pozicija (imala sam osjećaj da želi reći pomalo i nemoralna) jer onda sve fino pustiš k vragu, radiš koliko moraš da te ne otpuste, a inače ideš van, uređuješ stan ili u beskraj čitaš Roberta Bolaña.

Ipak, postoje jedni (iako ne i jedini) koji već godinama pokušavaju ne prepustiti se cinizmu i letargiji, nego upravo obrnuto, pjevaju o pokvarenosti političara i ostalih, bude u nama svijest da postoji netko konkretno kriv što “nemam za rizle”, a nas, koji o tome ne razmišljamo, lijepo opisuju riječima: “od Vatikana do Irana majmunu je dovoljna banana”. Čuju i zagrobni glas Josipa Broza koji kaže “zasvirajmo harmoniku, razvežite kravate, za narod ćemo lako, ‘ko im jebe mater” koji se posljedično dobrom shitu javio sudionicima skupa “o sivoj ekonomiji” na Brijunima. Ondje gastro-užici i dobro vino, pa sve završi zajedničkim pjesmuljcima-narodnjacima: “Politika je kurva, ubila je bomba, džaba svi smo isti, svi smo ista govna...”

Dva bisa. Ali to, da nismo svi ista govna, pokazali su nam Dubioza kolektiv koji su u subotu, u Domu sportova, održali koncert s dva velikodušna bisa, s rukama publike masovno u zraku i sve to. Hoću reći, socijalna je umjetnosti “in”, ali Dubioza je radi u povlaštenom glazbenom žanru koji privlači publiku kao muhe, i čini to veselo, bez čangrizavosti, s ludo zabavnim, odličnim, pjevnim melodijama. U subotu, u Domu sportova, bilo je 15.000 ljudi. Najsretniji među tapkarošima “zaradili” su 400 kuna po karti; u prosjeku, 200-250 kuna. Službeno, karta je stajala 65 kuna, ali nije je bilo danima prije koncerta. Godine publike: između 20 i 30. Izgled: urban. Komunikacija s bendom: neprestana. Učestalost dečki skinutih do pojasa: svaki treći. Nakon koncerta: gomila plastičnih pivskih čaša na podu Doma sportova. Prije koliko sam desetljeća tu sliku zadnji put vidjela? 1987., na Bajagi? Sadašnji i budući hitovi s “Apsurdistana”, CD-a koji su promovirali: svi.

Pa i ako pretpostavimo da se sva ta publika prije svega doista došla dobro zabaviti, a ne mozgati, ne možeš se baš jako zabaviti na tekst koji ti je mrzak.

Dubioza kolektiv nastao je 2003. od dva benda, jednog iz Zenice, drugog iz Sarajeva, oformljenih za vrijeme rata. Raspali su se i od ostataka je nastao Dubioza kolektiv.

“Mi smo praktično neki otpadnici, ok, lijepim rječnikom rečeno, sinteza ta dva benda. Ja sam se u toj ‘rupi’ između bendova bavio dj-ingom i u toj rupi čuo na jednom festivalu u Zenici bend Gluho doba, koji me podsjetio na neke bendove koje sam slušao i volio, gotovo sam se iznenadio da u Bosni i Hercegovini postoji takav bend, koji tako zvuči. Našli smo se u nekoj kafani, kako to drugarstvo među muzičarima ide...”, priča Brano Jakubović, jedan od dvojice osnivača Dubioze iz Kantona Sarajevo, rođen 1978., producent, klavijaturist i DJ; napisao je glazbu za film “Na putu” i još neke filmove...

Provokativnost. On i Vedran Mujagić su uspjeli doći na ekskluzivni razgovor za Globus, drugi su već počeli s tonskom probom. Rano je subotnje popodne, bablje ljeto, sjedimo u kafiću ispred Doma sportova u kojemu se okupljaju ljudi povezani s hokejem, buka je velika. Muzičare čeka poslijepodne u ledenoj i mračnoj dvorani Doma sportova. Brano i Vedran danas čine Dubiozu kolektiv uz Adisa Zvekića, Almira Hasanovića, Senada Šutu, Armina Bušatlića i Marka Ševarca.

Ponekad su žestoki, nabrijani, ponekad tek bockavi, koliko im je zapravo stalo do provokativnosti, angažmana?

“Kad smo počinjali s bendom, to nam je bila ideja vodilja, da napravimo sebi platformu s koje ćemo govoriti o temama koje smo smatrali bitnima u Bosni, a kako smo kasnije vidjeli, i u ostatku regije, pa i Europe. Ljudi se prepoznaju u tim posttranzicijskim bolestima koje ne zahvaćaju samo ex-jugoslavenske prostore. Imali smo prilike svirati i vani, pa znamo da ih pogađa na manje-više isti način. To je bio razlog zbog kojeg smo počeli svirati, a zbog toga sviramo i danas, jer ništa se nije popravilo u zadnjih deset godina, ako se nije i unazadilo. U tih deset godina i mi smo sazrijevali, isprobavali razne pristupe pakiranja jedne te iste vodilje, eksperimentirali s jezicima...”, kaže Vedran i nastavlja:

“Kad bi se sve srezalo i ogulilo do srži, to je poruka ljudima da razmišljaju svojom glavom, da se aktivno uključe u sve demokratske procese, da ne budu pasivni promatrači koji jednom u četiri godine iziđu na izbore, i onda deprimirani gledaju dnevnik...”

Ples uoči kraja svijeta. “Da otamo čuju ko valja, ko ne valja...”, nastavlja Brano. “Toliko smo se nešto peglali za tu demokraciju, a kad je demokracija došla, mi je niti treniramo niti vježbamo, ne znamo što s njom da radimo. Tako da sve ove države koje su nastale u bivšoj Jugoslaviji tek trebamo naučiti što nam pružaju nova društva. Ali tupavi smo đaci, dosta loše usvajamo gradivo”, kaže Brano.

Kao i melodioznost, i duhovitost Dubioze ogromna je. Pitam, tko je glavni da nas nasmije? “Ono što propovijedamo u svojim pjesmama, tako i živimo, a živimo tako da ne treba uvijek biti netko tko je glavni. A u našem društvu ili tvornicama uvijek je jedan glavni, a ako mu se pokuša nešto sugerirati, on kaže – idi ti lijepo svojim putem, pa napravi svoju tvornicu, svoju partiju i tamo budi glavni... Mi pokušavamo sugerirati nešto što je trebala biti ideja vodilja socijalističkog uređenja, samoupravljačkog, da ljudi rade za sve i time rade najbolje za sebe. Mislim da nam dobro polazi za rukom, naravno, uvijek postoje razlike među ljudima, i to je ono što svi moramo kao građani uvažavati.”

Kao neki veseli mrtvozornici, jer znamo da “nigdar ni bilo da ni nekak bilo”, pjevaju o nezajažljivom političaru, ljubitelju slika i skupih satova, kojemu “nije sreća puna vreća, nego kad se napune i druga i treća”, ali na kraju, “KP dom sad dom je tvoj, na reveru redni broj, ne puštaj iz ruku sapun, džaba što si tajkun... Umjesto đakonija i skupocjenih vina sad jedeš splačine zatvorskih kantina...”

“Slično nas je nazvao naš drug Selvedin Avdić, u recenziji ‘Apsurdistana’, njega je on podsjetio na ples ludila prije kraja svijeta.”

Kad su prije nekoliko godina odlučili da se žele “zaozbilje” baviti ovim poslom, onaj tko je imao posao dao je otkaz, tko nije imao – nije dao jer “nije imao šta dat”. “Odlučili smo da ćemo sve uložiti u to i živjeti to. Dubiozu.”

Konflikti. Nisu imali problema zbog svojih pjesama, iako su ih pokušavali isprovocirati, dobiti reakcije tih ljudi koji nam svima rade o glavi. “Reakcija je bilo, ali u principu političati su naučili lekciju, a to je da je puno bezbolnije da šute, prave se idioti kakvi obično i jesu, i onda nekako izbjegnu negativni PR, koji se inače lako okrene protiv njih, jer tobože nekoga ‘zabranjuju’... Na isti način ignoriraju i novinare”, kaže Vedran, inače i dizajner. “Oni su odavno naučili jedini konflikt u koji tobože ulaze onako javno na televiziji, jer poslije idu na večeru zajedno, a svaki pravi konflikt apsolutno izbjegavaju. Svako licemjerje odbija reći bilo što otvoreno, a to je slučaj s našim političarima”, kaže Brano.

Na pojedinim pjesmama imaju i goste, ali svakako najviše smijeha izaziva način na koji je izgovorena rečenica (hm, valjda je to rečenica), “oni su govna, govna, recite im da su govna i to će uvijek biti, govna...” upućena bosanskohercegovačkim političarima; “izgovarač” je ni manje ni više nego pjevač nekadašnjeg sentiš yu-benda “Divlje jagode” Alen Islamović, u intervjuu na Youtubeu koji je dao poslije nekog koncerta u Bihaću.

“To je čovjek rekao u nekom afektu, a ustvari je sve ispravno rekao. Rekao je sve ono što svi mislimo, problem je samo u tome što svi mi samo u afektu kažemo što mislimo, a inače onako mudro šutimo i čekamo da to netko drugi za nas kaže”, poziva Brano.

“Ili se sve zamota u neku političku korektnost, iz koje na kraju ništa ne iziđe, i svaka kritika je korektna i drugarska i nitko na kraju od toga nema ništa...”, razočaran je Vedran.

“Često i nas pitaju zašto tako puno psujemo u intervjuima”, kaže Brano koji je na TV-u sve BH političare poslao u kurac, “a to nije zato što nam fali vokabulara, nego zato što mi se čini da ovo stanje u koje su nas doveli jedino psovkom se može zaokružiti.”

Štab u Sarajevu. Žive u četiri grada: Sarajevu, Zenici, Mostaru i Beogradu; neki bendovi cijeli život žive u istoj ulici, čitav život zajedno vježbaju, pa dosade sami sebi, i bend postane malo dosadan. “A mi smo prvo postali bend, onda drugari.... U Sarajevu nam je neka vrsta štaba, tamo imamo i studio, dođemo na sedam dana, pa intenzivno radimo. Kad smo već prešli tolike kilometre, da to i iskoristimo”, objašnjava Vedran.

Prošle su godine praktički 250 dana bili na putu, održali stotinjak koncerata. “Kad smo kući, u studiju, intenzivno vježbamo. Ništa nam ne može dosaditi, dapače, uživamo u tome što se zove svakodnevni život”, kaže Brano.

Dubioza kolektiv je bez sumnje na vrhuncu, koncerti su im rasprodani ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i u cijeloj regiji; mjere osiguranja – najozbiljnije. Koliko misle da će to trajati, što kad prestane?

“Nama se to nije desilo preko noći. Mi smo svirali sve stepenice, od nule. Svirali smo pred sto ljudi, u Zagrebu pred 15”, smije se Vedran. “Bilo je to prije možda sedam godina, prva svirka u Zagrebu, u KSET-u, bend potpuno nepoznat...”

“U početku smo upali u tu zamku, ono, mlad si, bijesan si, hoćeš da nešto kažeš pa podložiš svuda agresivnu muziku, zvučiš divlje, što je ok, ali kako odrastaš, shvatiš da ne mora biti opasno. Možeš se izraziti drukčije. Dosad smo dobacili dotle da se može sve reći na veseo način, na duhovit način, da želimo u našu priču uvući što više ljudi, da ih ne želimo selekcionirati na one koji su pametni, slušaju pametnu i zajebanu muziku kakvu mi pravimo, ne želimo propagirati alternativni elitizam, tipa, ‘malo nas je ali smo pametni’. U principu nas zanima da našu priču proširimo što šire, od male djece do penzionera, koji bi onda razgovarali između sebe i o tim temama. Obično je poruka bendova kad se reklamiraju – dođite da zaboravite na dva sata svoju svakodnevnu muku, mi to pokušavamo okrenuti naopako, dođite, da uvučemo svakodnevnicu unutra i provarimo je u ta dva sata – tako da ostajemo s tom nekom mišlju: ljudi će doći, bit će im lijepo, provest će se, ali će i biti inspirirani idejom da je nešto ipak moguće”, kaže Brano, i sad je intervju gotov, pa pitam gdje se tako markantno tetovirao, a on se smije, “u tetovažnici”, kao da sam sugerirala da je to bilo negdje drugdje.

“Tetovažnica je u Banja Luci, odlazim u nju dvije-tri godine. U crtežima ima nekog značenja, u mom slučaju to su neki privatni događaji... Skupljanje sretnih privatnih događaja, kao kad Ćiro Blažević, kad je neraspoložen, ode u banku da mu pročitaju koliko ima para na računu. Odmah mu bude bolje”, smije se Vedran, ali više ga i ne vidim, zapravo vidim ga na pozornici, i sad mi ostaje da spomenem obećavajuću gužvu pred Domom sportova navečer uoči koncerta, uzbuđenje prije svirke koju ja više ne mogu osjetiti (ne znam, možda bih i mogla da su moji prijatelji sa mnom, da nisu doma, gdje čitaju “Paralelne ispovijesti”, a neki, jebi ga, gledaju i televiziju ili spavaju...); završetak s dva bisa.

Nakon koncerta moramo pričekati pola sata da muzičari dođu k sebi, jer kao uvijek umor je velik, “znojavih gaća dočekamo ljude jer se ne stignemo presvući. Super je bio koncert, još uvijek čekamo da se adrenalin spusti”, kaže Brano. U njihovoj smo “sobi za druženje” u kojoj daju autograme, u kojoj se slikaju s onima koji su uz pomoć vip ili press ulaznica dospjeli do famozne “sobe”. Ili su to bile naprosto dovoljno mlade i zgodne cure. Na kraju moram razmaknuti ljude oko njega.

“Sad ja”, kažem, razmaknem djecu, tate s djecom, mame s djecom, mnoga od njih su i djeca i supruge muzičara, preko puta mene ostaje Almir Hasanbegović.

“Imam obavezu da pričam o bitnim stvarima koje se tiču svih nas. Ne, nemam problema s inspiracijom, onako, znaš, guramo jedan drugog, neko napiše jedan stih, neko dopiše, neko dođe s ovom idejom, s onom, radimo timski. Svatko od nas radi neke stvari jako dobro, i kad se iskombinira ispadne jako dobra stvar”, kaže Hasanbegović priznajući da je ova godina bila jako dobra za njih, žestoka, nastupili su na festivalima na kojima su željeli. “Svirke vani su super iskustvo, ali na Balkanu i u cijeloj istočnoj Europi strast za muzikom je neopisiva, jer je uvijek teško napraviti bilo što, kad se napravi nešto dobro uvijek je ljudima drago...”

Novac. Smeta li mu u pisanju to što oni više i nisu u situaciji te “raje”, uspjeli su, zaradili su... ne fali im više ni za gandžu ni za rizle. “Mogu imati nula maraka, mogu imati hiljadu, ja sam uvijek ista osoba. Trudimo se da svi budemo takvi”, tvrdi Hasanbegović. “Daleko smo mi još od prave love, ništa mi bolje ne živimo nego prije pet godina”, smije se Senad Šuta, bubnjar. “I nije važno je li na koncertu 15 ili 15.000 ljudi, bitno je da ljudi uživaju.”

“Napišite ovo, s tim ćete se proslavit – Dubioza je karmička reakcija na negativnosti političara”, kaže jedan od obožavatelja, koji je zbog eksplozivnosti svoje tvrdnje želio ostati anoniman. “Bilo je super, sad treba pakirati opremu, to što je sastavni dio rock and rolla, teški timski rad koji publika ne vidi”, kaže Vedran, ipak vidno zadovoljan.

A što se tiče uspjeha, pa i zarade, pa i toga da im ne fali za gandžu, “to nam ne smeta da ostanemo subverzivni, dapače tjera nas da budemo sve bolji. Treba uvijek biti svjestan da možeš pasti...”

A i neki novi klinci dolaze, sigurna sam da je i toga svjestan.