Lov na Lorencina

Iznenada se javio nekadašnji ministar turizma Damir Bajs. Koji nikad nije bio odsjeo u hotelu prije nego što je postao ministar. I koji nije htio legalizirati beach barove valjda jer se bojao da to ima neke veze s prostitucijom (beach/bitch).

Pun je brige i kritika. Ogorčen je što se novi ministar Darko Lorencin slabo pojavljuje u novinama. Poručuje mu Bajs: Ne može tako!

Ili ga nigdje nema ili ga kamere ne prate.

Misli Bajs da je zbog toga sezona podbacila.

“Za sezonu je važno kad je ministar medijski prisutan”, opominje.

Damir Bajs ufurao se da su turisti u većem broju dolazili u Hrvatsku zato što se on slikao po novinama. Čim je prestao, stvari su nepovratno krenule nizbrdo. Kad bi vidjeli sliku Dubrovnika, gosti bi nezainteresirano okrenuli glavu. Fotografije Hvara od gađenja nisu htjeli pogledati. Ali zato bi u Bajsovu sliku hipnotizirano zurili cijelo ljetovanje.

I još dulje.

Ako je to sa slikama pouzdano, znamo kako ćemo zaustaviti odljev ruskih turista: samo pošaljemo u Moskvu specijalna izdanja novina sa slikom ministra turizma na naslovnici i problem je riješen.

Ipak, treba dobro razmisliti hoćemo li staviti Bajsovu ili Lorencinovu fotografiju.

Općenito, strašna se srdžba ovih dana sručila na jadnog Lorencina. I sve zbog toga što su brojači automobila vikendom ovih dana spazili da je vozila manje nego lani. Katastrofa. Iz toga je izveden zaključak o sigurnoj propasti turističke sezone.

Krenuo je lov na ministra.

Lociran je negdje u Irskoj.

“Što ima ministar raditi u Irskoj dok ovdje pada broj turista”, zaprepašteno su se zapitali.

Od bijesa nisu ni primijetili da se odgovor skriva u pitanju. Možda dovodi neke irske turiste? Možda ugovara neke direktne letove?

Možda radi svoj posao?

Zanimljivo, nitko ne pita što usred sezone premijer Milanović radi na Hvaru. Pisalo se da je išao “pripremiti teren za svoje ljetovanje”.

Za svoje, nego za čije. Ljetovanja ostalih nisu mu toliko u fokusu. A i kako bi uopće on dok je na Hvaru privukao turiste na Hvar?

Može ih jedino odbiti.

Ne pita se ni za ostale ministre. Gdje su Hajdaš Dončić i Vesna Pusić da počnu graditi Pelješki most? Je li to barem malo važnije za turizam od dva-tri Lorencinova intervjua? Gdje je ministar rada Mrsić da malo olabavi sa sezonskim radnicima (umirovljenici mogu na vaučere raditi u poljoprivredi, ali u turizmu ne - mogu saditi krumpir, ali ga ne smiju guliti)? Gdje je ministar zdravlja Ostojić da malo razmisli o pušenju u turističkim objektima? Za Vrdoljaka, Grčića i njihove investitore bolje i ne pitati.

No, mahnito se traga samo za Lorencinom.

I nema kraja njegovim krimenima.

Skandalozno je i nedopustivo što je njegova vila u Grožnjanu puna sve do 19. listopada. Nema slobodnog kreveta. Sve je bukirano bez obzira što je ministar rijetko po novinama. Očito rezerviraju samo ovi koji ne čitaju novine. A njih je sve više. Ministru se strašno zamjera takva bezočna popunjenost. Vlažne rupe s ventilatorima po Puli i Rovinju prazne su dok njegova viletina

za 13 tisuća kuna tjedno zjapi puna.

Ako ovo nije razlog za ministrovu ostavku, što onda jest?

Najveći je problem što ovog ljeta nema velikog uzbuđenja oko vremenskih prilika. Ne predviđa se snijeg u kolovozu. Niti ekvatorski pakleno ljeto.

Nema se o čemu pisati.

Kad postane dosadno izvještavati o vremenu, za utjehu ostaje mogućnost prebrojavanja automobila po cestama. Umjesto ovčica. Za lakši san.

U brojanju automobila puno može pomoći novi potpredsjednik Vlade Ranko Ostojić.

Njemu je povjeren najvažniji, strateški projekt Milanovićeve vlade, a to je ulazak Hrvatske u Schengen (Europa bez ikakvih granica).

(Za ovu temu nije sad toliko važno što bi neke zemlje sve dale da nisu nikad ni ušle u Schengen, jer sad moraju patiti zbog izbjeglica i azila). Daleko je važnije za nas što će se parama od Schengena kupiti puno termovizija.

Termovizija je skup i sofisticiran uređaj s kojim se uz pomoć topline sve izdaleka može prokljuviti i usred noći. Razvijenije zemlje to koriste da ulove ilegalce i lupeže.

Mi bismo njome mogli još preciznije brojati turiste po cestama. Zasad znamo malo o njima.

S termovizijama bismo mogli točno uočiti koliko je ljudi u vozilima. Kojeg su spola.

I koje dobi. Putuju li u Split, recimo na Ultra festival da se tresu od droge i ritma. Ili idu u umirovljenički resort u Makarskoj jer se već lagano tresu od Parkinsona.

Iz tih saznanja dalje bismo mogli izvoditi važne zaključke o izvanpansionskoj potrošnji. I druge značajne statistike.

Ne bi nam više trebali podaci Narodne banke ni Gospodarske komore ni Zavoda za statistiku ni Ministarstva turizma ni Ekonomskog instituta ni Instituta za turizam.

Oni nemaju pojma i iznose razne gluposti: Da se na putovanjima u nas okrenulo 4, 2 posto više nego lani (HNB). Da je promet u turizmu 10 posto jači nego prošle godine (Porezna uprava). Da je turistički promet u prvih šest mjeseci bio pet posto bolji (Hrvatska turistička zajednica). Da nam je došlo 26 posto više Britanaca (Ministarstvo turizma). Da je u Zagrebu, Dubrovniku i Zadru porast turista i noćenja iznad 10 posto (županijske turističke zajednice). Da se udio turizma u BDP-u nastavlja povećavati i da je prognoza da će 2019. godine biti blizu 30 posto (Državni zavod za statistiku). Da je Todorić kupio hotele na Koločepu i želi još Kupare i Korčulu. Da Leko gradi nove hotele pokraj Dubrovnika.

Da su Liburnia Riviera hoteli kupili hotele u Cavtatu. Da Vincent Tan s Forbesove liste milijardera želi graditi hotele pored Stona.

Naivci. A mogli su samo baciti pogled na Dalmatinu.