Iz arhive Globusa

Mate Maras

Kao mladić sam otišao u Kanadu trbuhom za kruhom, ali brzo sam pobjegao nazad. Osjetio sam da mi nedostaje moj hrvatski jezik. I shvatio sam tragičnost čovjeka u tuđem jeziku, nikad ga neće savladati. Jer u svom jeziku znam šta to znači kad netko zakašlje ili napravi “hm“. U tuđem ne znam

Sjemeništarac pa gimnazijalac, student glume, diplomirani matematičar i fizičar, inženjer u Kanadi, profesor na Ekonomskoj školi u Poreču, pa od 1976. slobodni prevoditelj, povremeno nadglednik živog tereta na brodovima preko Crnog mora, a poslije preokreta tajnik Matice hrvatske i potom kulturni ataše u Parizu i Washingtonu, Maras je postao međaš hrvatske književnosti i prevodilaštva. Doslovce i preneseno: iz bijelog svijeta vratio se svojim korijenima dodajući književnosti nove prinose.

Prevoditelj i pisac Mate Maras (1939) dobio je nedavno još jednu nagradu – “Josip Tabak“, za životno djelo. Izravan povod možda je bio njegov prijevod Miltonova “Izgubljenog raja“, što mu je već 151 prevoditeljska, objavljena bibliografska jedinica, ili tu negdje. Pa ipak, prijevod kompletnog Shakespearea bio je i ostao njegov opus magnum.

Istovremeno, Maras je proteklu godinu obilježio autorskim djelom “Pisma od smrti“. Započet kao fikcijska proza, ovaj je roman nastavljen kao životopis njegova pokojnog oca Petra Marasa. Rodna Imotska krajina ostala je Marasu temom kucavicom i u dramskom tekstu “Vesele žene imotske“ (2010). Kako su još davno izašli Marasovi stihovi (“Kasna berba“, 2005.), a prošle godine i filmski scenarij “Grgur Ninski“, o Marasu se danas mora govoriti kao o prevoditelju i - piscu.

U jednoj fusnoti Miltona spominjete da je svećenik Krizmanić u svom kajkavskom prijevodu “Izgubljenog raja“ s početka 19. stoljeća načinio od Sotonine djece - Smrti i Grijeha - imenice drugog, suprotnog roda.

– Priča o prevođenju počinje upravo takvim nevoljama. Miltonu je smrt imenica muškoga roda (he), a grijeh ženskoga (she), a u hrvatskom je obratno.

Za “grijeh“ Krizmanić je uzeo “grehota“.

- Ali, to u hrvatskom ne znači isto, mora ostati: grijeh. Ovdje sam se domislio da uz tu riječ “grijeh“ naporedo spominjem “spodoba“, da pomalo prijeđe u ženski rod; nekako slično postupio sam i sa “smrću“. A Krizmanić je za nju uporabio “duh smertni“, i tako je izvrsno premostio jaz.

...

INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. travanj 2024 23:29