Šestero predsjedničkih kandidata otkriva za Globus nepoznate, ali vrlo važne, događaje, doživljaje i odluke iz svoje prošlosti, od najranijeg djetinjstva do studija i prvog zaposlenja, koji su ih uvelike odredili kao ljude i kao političare: kakvi su bili u školi, o čemu su maštali i što su htjeli postati davno prije nego što su osjetili prve političke ambicije.
NADAN VIDOŠEVIĆ Nestašni dječak, sportaš, mladi likovnjak
Preko balkona sam se penjao do djevojčice
OBITELJSKI BACKGROUND: Preci Splićanina Nadana Vidoševića, samouvjerenog Dalmatinca koji se vidi na mjestu trećeg hrvatskog predsjednika, potječu iz sela Broćanac u Dalmatinskoj zagori. Prezime se prvi put spominje u crkvenim maticama iz 16. stoljeća. Vidoševićev djed Frano rođen je u Broćancu, ali je službovao na “reri”, uskotračnoj željeznici između Splita i Sinja. Tako se njegov otac rodio u Klisu. Majka Nadana Vidoševića potječe iz splitske građanske obitelji Tudor. “Ja sam mješavina bodula i vlaja, dakle pravi Splićanin", kaže Vidošević.
Dijete je školovanih roditelja koji su u splitskome i hrvatskome gospodarstvu 70-ih godina bili vrlo utjecajni. Njegov otac Ante, koji je pripadao upravljačkom sloju u onodobnim splitskim tvornicama cementa, bio je vrstan ekonomist, a majka Marija radila je u banci. Vidošević se sjeća šetnji splitskim Marjanom na koje ga vodio djed Miljenko, majčin otac. Odrastao je, naime, s bakom i djedom, budući da su mu otac i majka bili vrlo zaposleni. “Moj je nono bio zaljubljenik u prirodu, nije bilo dana da nismo bili na Marjanu”, priča Vidošević. Pa ipak, njegove asocijacije na djetinjstvo vezane su za jedan događaj koji je za njega kao petogodišnjaka mogao završiti tragično na Mažuranićevu šetalištu.
ŠKOLOVANJE: “Jednom, htio sam u stan iznad našega otići do Zorane, meni drage djevojčice, susjede, ali preko balkona, no otac me brzo zgrabio... Dobio sam po repu. Drugi put dobio sam po repu kad sam pao polugodište u petom razredu osnovne škole", prisjeća se Nadan Vidošević. U osnovnoj je školi inače bio vrlo dobar učenik. Srednja škola bila je dosta važna u njegovu odrastanju. U gimnaziji je bio vrlo dobar ili odličan učenik. A kad je maturirao, dobrostojeći roditelji darovali su mu automobil Diana 6, uz uvjet da više ne vozi motocikl.
Nakon gimnazije Vidošević se na studiju ekonomije nije baš proslavio kao primjeran student: “Na studiju sam bio nemotivirani prosječni student, gotovo loš. Ipak sam ga relativno u roku završio. Važno mi je bilo samo da tu brigu skinem s vrata”, priznaje Vidošević.
KLJUČNI DOGAĐAJ: Za Nadana Vidoševića taj je događaj ženidba: “Kad se oženite na 22. rođendan, onda o životu počinjete razmišljati na drugi način, pogotovo kad na svijet dođe dijete, nego na način kako biste razmišljali da niste u toj poziciji, da ste slobodni”, priča Vidošević.
ZABAVA I IZLASCI: Vidošević se kao dječak počeo baviti plivanjem u klubu “Mornar", nakon čega je bio golman u vaterpolskoj momčadi. Poslije je prešao u “Jadran”, u kojem je igrao i sociolog Dražen Lalić. Usto, Vidošević je trenirao veslanje i igrao košarku, a najdulje je ronio. “Na dah, nažalost, nikad nisam mogao roniti dublje od 25 metara”, priznaje Vidošević koji se nakon srednje škole prestao baviti i sportom i slikanjem i izradom skulptura.
Nadan Vidošević nije odlazio u diskoteke nego na “matineje”, svojevrsne surogate diskoklubova, koje su se održavale u prostorijama mjesnih zajednica. Splićani su ih nazivali “fronte”. Vidošević je kao mladić vozio Dianu 6, koji su mu kupili roditelji. “Taj je automobil bio svijetlo drap boje, bio je to mladenački lijepi auto za zabavu.
Obilježio mi je desetak najljepših godina. Prva ljubav, mladenačka ludovanja, ženidba...”, nostalgično će Vidošević.
“Bilo je vrlo popularno raditi skulpture od mehaničkoga otpada. Crtao sam dosta i ponešto radio u pastelu. Moja majka sačuvala je sliku gajdaša. Teško mi je reći jesam li za to imao dara, ali sam imao volje.”
No, za vrijeme studija imao je dara za dobru zaradu. Kao brucoš postao je šef akreditacijskog centra kompletnih Mediteranskih igara u Splitu.
“Prošao sam sva testiranja. Zaradio sam lijep novac, kupio sam prve darove svojoj curi, Ini, ali i majci, a noni sam kupio zidni sat s velikim brojevima”, prisjeća se Vidošević.
DAMIR KAJIN Odlikaš koji nije produžio na fakultet
Dugo nisam išao na more
OBITELJSKI BACKGROUND: Obitelj Damira Kajina ima korijene u Kajinima, selu oko tri kilometra od Buzeta, prema slovenskoj granici.
“Moji stoljećima žive u Kajinima, no kad su tamo došli i odakle, ne znam”, priča Kajin.
Kajinovi pradjedovi i djedovi bili su poljodjelci, a njihova obitelj još i danas u Kajinima ima malo seosko imanje. Kajinovi roditelji završili su gimnaziju, postali službenici, i dodatno se brinuli o svome imanju, na kojem su držali i nešto stoke. Nikad, primjerice, nisu išli na more, budući da su na svom seoskom imanju držali stoku. Ipak, 70-ih su se materijalno oporavili te su počeli graditi novu kuću u Buzetu.
ŠKOLOVANJE: Osnovnu je školu završio u Buzetu i bio odličan đak, obožavao je matematiku i povijest. Prvu četvorku dobio je tek u 8. razredu. Srednju školu završio je u Rijeci, međutim poslije nije nastavio obrazovanje, nije studirao.
Događaj koji se Damiru Kajinu urezao i koji ga je, na neki način, promijenio jest odlazak u vojsku. “Kad je moja majka pitala šefa Narodne obrane u Buzetu zašto me šalju na Kosovo, puno dalje od ostalih, on joj je odgovorio: ‘Neka tvoj sin, Marijo, sveta vidi'.”
1990. bio je oporba SKH-SDP-u u Buzetu, kao član Saveza socijalističke omladine. “Politički sam se definitivno opredijelio kad je Tuđman na skupu u Pazinu 1990. poručio onima koji su mu zviždali da potraže drugu domovinu”, priča Kajin.
ZABAVA I IZLASCI: Izlazio je s društvom u mnoga istarska mjesta. Vozio je očev automobil:
“Roditelji bi se brinuli kad bih otišao autom, jer je to bilo vrijeme kad ste mogli nešto popiti”, prisjeća se Kajin i naglašava da nikad nije uzimao nikakve droge.
Izvanškolske aktivnosti predsjedničkog kandidata Kajina vezane su ipak najviše za nogomet i pomaganje na seoskom imanju svojih roditelja.
VESNA PUSIĆ Atletičarka, pijanistica, ljubiteljica mjuzikla
Kao tinejdžerica gutala sam ljubiće
OBITELJSKI BACKGROUND: Prvi podatak o obitelji političarke Vesne Pusić datira iz 18. stoljeća, podrijetlom su iz Barilovića. No, prema obiteljskoj predaji, oni su Ličani. Pusići su generacijama bili časnici austrijske vojske u Ogulinu. Preci pradjeda Vesne Pusić svi su rođeni u Zagrebu. S majčine strane podrijetlom je s Hvara. Njezin djed Danko Anđelinović, odvjetnik i književnik, projugoslavenski orijentiran, oženio se liječnicom Mirom Gutschy, a njihova se kći Višnja (1920.) udala za Eugena Pusića, sveučilišnog profesora u Zagrebu.
Politički, te dvije obitelji u prošlosti bile su na suprotstavljenim pozicijama. Pusići su bili austrofili, a Anđelinovići Jugoslaveni.
“Moja baka s tatine strane bila je više proaustrijski orijentirana, djed s mamine strane više jugoslavenski, a tata je bio više hrvatski orijentiran“, priča Vesna Pusić. Njezin otac Eugen, iako je bio antifašist, za vrijeme II. svjetskog rata nije bio u partizanima: “Bio je pripadnik jedne pacifističke europske udruge, a kao antifašistički ilegalac bio je u domobranima u Zagrebu.”
Prvo čega se ona sjeća jest slika prabake, koja je umrla kad je njoj bilo godinu dana. “Nosim u sebi sliku te stare elegantne gospođe. Je li to stvarno sjećanje ili rezultat podsvjesne konstrukcije – teško je reći." Usto se dobro sjeća velikog stola u blagovaonici njihove kuće, koji je imao masivnu gredu što ga je držala. “Sjedila sam na toj gredi i slušala o čemu se gore raspravlja, ali ništa nisam razumjela. Slušam glasove i spajam ih s nogama. Mene je to zanimalo, a mama je uvijek govorila: - Što ti slušaš, odi se igrati! Vesni Pusić su u lijepoj uspomeni ostala i okupljanja kod bake za Badnjak i kod kuće za Božić.
ŠKOLOVANJE: Pošla je u osnovnu školu u Mesićevoj, nedaleko od svoje obiteljske kuće. “Školu sam voljela na razini druženja. Ako imate aktivistički gen, onda se družite s ljudima, imate potrebu za kontaktom, prijateljstvom", kaže Pusićeva. Već kao prvašica čitala je Karla Maya i igrala se Winnetoua. Od svih predmeta najviše je voljela hrvatski i književnost, kemija joj je bila zanimljiva, a i zemljopis. U srednjoj školi najveći trag na njoj je ostavila profesorica hrvatskoga jezika i književnosti Asja Patrović.
Pa ipak, kad je prvi put otkrila područje sociologije i filozofije, znala je što će studirati. “Smatram da sam sa svojim studijem profitirala iako me nisu primili kad sam se natjecala za asistenta na Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Imala sam bolji prosjek ocjena od konkurencije, ali nisu me primili s obrazloženjem da nisam marksist."
KLJUČNI DOGAĐAJ: Najvažniji događaj u mladosti Vesne Pusić, za koji smatra da joj je trasirao budućnost jest poziv Veljka Rusa, profesora na Fakultetu za sociologiju i političke znanosti u Ljubljani, da radi kod njega na europskom komparativnom istraživanju o modelima odlučivanja u poduzećima: “Imponirao mi je, bio je jedan od najistaknutijih sociologa i intelektualaca. On me bacio u duboku vodu."
ZABAVA I IZLASCI: Za vrijeme srednje škole bavila se gimnastikom i atletikom, trčala je na 1500 metara.
Sa 14 godina prvi put je otišla na plesnjak: “Ja i moje prijateljice išle smo prvi put na ples, na Vrbik, slušati Grupu 220. Tata mi je dopustio da ostanem do 11 sati."
Kao tinejdžerica zabavljala se i čitajući ljubavne romane iz obiteljske biblioteke: “U tim se romanima mrze pa se ljube, pa onda bude bude sretan kraj, to sam gutala, ali se ne mogu sjetiti autora tih ljubića."
Svirala je i klavir te stekla naobrazbu s toga područja:
“Imala sam društvo koje se okupljalo radi sviranja i pjevanja. Jedan je prijatelj vrlo dobro svirao, radili smo mjuzikle, tako smo se zabavljali."
MIROSLAV TUĐMAN Odbojkaš, planinar, ali i bivši pušač lule
Otac je htio da i ja budem povjesničar
OBITELJSKI BACKGROUND: Stariji sin prvog predsjednika Republike Hrvatske Miroslav Tuđman rođen je u Beogradu. Obitelj je živjela u Ulici Prvoga maja (danas generala Ždanova, op. a.) u strogom središtu Beograda, samo dva bloka od savezne Skupštine.
Iako se o prošlosti Tuđmanovih, koji su iz Velikog Trgovišća u Hrvatskom zagorju, zna mnogo toga, manje je poznato razdoblje kad su živjeli u Beogradu. Sjećanja Miroslava Tuđmana sežu do kućne biblioteke i veličine stambenoga bloka u Prvomajskoj koji mu se činio divovskim.
“Kad se čovjek vrati nakon 20-30 godina, onda taj prostor, koji je u sjećanju bio velik, postaje nesto što se mjeri desecima metara, a ne kilometrima. Mene je, na neki način, odredilo to što sam u trećem razredu osnovne škole počeo puno čitati. Čitao sam knjige prema vlastitome izboru, najprije sam išao u dječju knjižnicu pa onda u stručnu. Počeo sam čitati jednu knjigu za drugom i pročitao sve što je bilo na policama", prisjeća se Miroslav Tuđman koji je od devete godine čitao knjigu na dan.
Kad je pročitao Winnetoua, samo je nastavio sve redom.
“Rado smo išli na ferije, što je za nas značilo povratak doma, išli smo baki i djedu u Zagreb (majčinim roditeljima, op. a.), onda u Zagorje k očevoj rodbini i na more." Miroslav Tuđman bio je odličan učenik i student. Osnovnu školu završio je u Beogradu, a kad se obitelj 1961. iz Beograda preselila u Zagreb, upisao se u gimnaziju.
ŠKOLOVANJE: “Kako mi je čitanje bila strast, cijelu gimnaziju doslovce nisam nikada učio. Sve sam već bio prošao kroz te knjige." U školi je pratio samo fiziku, matematiku, kemiju, sadržaj društvenih predmeta bio je već usvojio preko literature.
Nakon dvojbi o tome što da studira, upisao je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu i još ekonomiju, koju je studirao samo godinu dana i odustao. Taj mu je studij bio nezanimljiv.
“Pita me otac što sam upisao, a ja mu kažem sociologiju i filozofiju. – Mogao si i bolje – rekao je. - Što je to bolje? – Pa, umjesto sociologije mogao si upisati povijest - to je bio sav naš razgovor o mom studiju“, prisjeća se Tuđman.
KLJUČNI DOGAĐAJ: Za Miroslava Tuđmana ključni događaj, koji je uvelike odredio njegovu budućnost i promijenio ga, tiče se disidentstva njegova oca. Dr. Franjo Tuđman je, naime, izgubio posao u Institutu za radnički pokret i umirovljen je.
“To je više proces, period obračuna s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika iz 1967., kad je otac bio izbačen s posla, otjeran u mirovinu, što se nastavilo poslije sa suđenjem”, kaže Tuđman, koji je nakon tih događaja bio u dvojbi da li otići iz Hrvatske ili ostati i uspostaviti vlastite kriterije vrijednosti i baviti se znanošću.
Ostao je zato što se, unatoč poznavanju nekoliko stranih jezika, “ni u jednome nije mogao izraziti kao na hrvatskome".
Nije odlazio na plesnjake, nego u kino i kazalište te je pratio likovne izložbe. Često je izlazio s društvom iz novina i raspravljao o raznim temama. Tada bi pušio lulu, iako nikad nije bio ozbiljan pušač.
ZABAVA I IZLASCI: Što se tiče izvanškolskih aktivnosti, počeo je trenirati plivanje u Beogradu, a nakon preseljenja u Zagreb igrao je odbojku i imao društvo s kojim je planinario, najčešće na Triglav, i godinama je rekreativno skijao. Njega su, usto, kao gimnazijalca silno zanimali razgovori koje su u njihovoj kući s njegovim ocem vodili Miroslav Krleža, Ivo Frangeš, general Ivan Rukavina, Vanja Radauš, Ivan Šibl, Vaso Bogdanov i brojni drugi važni ljudi ondašnjega hrvatskog kulturnog i političkog života.
“Ja nisam sudjelovao u tim razgovorima, ali sam kao gimnazijalac to mogao pratiti. Govorilo se o ozbiljnim temama s različitih stajališta, što je, jasno, utjecalo na moje intelektualno startanje. Pamtim sve te razgovore i interpretacije."
Tijekom studija bavio se i novinarstvom. Bio je 1968. u uredništvu Studentskog lista: “Nakon deset brojeva razjurili su nas zbog ‘nacionalizma’, koji su dokazivali tako što su vidjeli da smo pisali uredništvo, a ne redakcija, u središtu, a ne u fokusu i slično."
Godine 1969. bio je zamjenik glavnog urednika Tjednog lista omladine, u kojem su pisali Milan Ivkošić, Ivan Starčević, Stipe Čuić i drugi, a 1971. bio je glavni urednik časopisa Pitanja.
IVO JOSIPOVIĆ Vrsni nogometaš, diplomat iz Big Bena i Lapa
U SKH sam ušao tužan zbog Titove smrti
OBITELJSKI BACKGROUND: Obitelj Ive Josipovića rodom je i s očeve i s majčine strane iz Baške Vode pokraj Makarske. Djed Ivan imao je veliki drveni brod pod imenom “Bog s nami" i bavio se prijevozom tereta po Jadranu.
“Moj djed s majčine strane, Nikola, bio je ribar i pomorac. Sjećam se da je baka Mila bila naglašeno religiozna", priča Josipović. Njegovi su roditelji također rođeni u Baškoj Vodi, gdje su odrasli i vjenčali se.
“Otac Ante kao mladić otišao je u rat, bio je u partizanima, u biokovskom odredu, i onda je 1944. otišao u El Shatt. Kada se vratio, radio je u društvenim, omladinskim organizacijama u Makarskoj i u Zagrebu. Godine 1955. roditelji su došli u Zagreb, gdje sam ja rođen 1957. Otac je paralelno studirao i završio pravo, a politikom se profesionalno bavio do 1974. i nakon toga je radio u Croatia osiguranju. Mama je, pak, završila Pedagošku akademiju, bila je učiteljica i mirovinu je dočekala u školi."
Kaže da je ”politički okvir njegove obitelji uvijek bila hrvatska ljevica“.
“Kada su se roditelji preselili u Zagreb, najprije su stanovali na Fallerovu šetalištu, a poslije smo se, 1960., preselili u Laginjinu ulicu, u veliki neboder, i nakon toga, 70-ih godina, na Medveščak, u novu dugačku zgradu, prema Zvijezdi. Roditelji i danas ondje stanuju."
ŠKOLOVANJE: Pohađao je Osnovnu školu “Vladimir Nemet" u Varšavskoj ulici. Imao je sve petice, a više su ga zanimali prirodni predmeti, fizika i matematika. U glazbenu školu išao je od svoje sedme godine.
“Svirao sam klavir, ali nisam volio vježbati. Više sam volio pjevati u školskom zboru. Išli smo svake godine na natjecanje u Varaždin, što je za nas bio doživljaj."
I za vrijeme gimnazije Josipović je najviše volio fiziku i kemiju. Nije imao sve petice, ali je prolazio s odličnim. Tada se, barem kad je riječ o glazbi, dogodio obrat. Harmoniju mu je u srednjoj muzičkoj školi predavao Branko Lazarin, koji ga je zainteresirao za komponiranje i bavljenje glazbom.
No, u završnom razredu gimnazije pojavila se dvojba što da studira.
“O izboru studija razgovarao sam i s roditeljima. Kad sam rekao da bih upisao Muzičku akademiju, oni su kazali da me u svemu podržavaju, a onda upitali: - Sine, hoćeš li moći živjeti od muzike?! Ti studiraj što hoćeš, mi te podržavamo, a ti razmisli. Studij kompozicije, na koji sam se htio upisati, bio je vrlo ekskluzivan. Samo je jedan student mogao biti primljen, bili su visoki kriteriji."
Nakon roditeljskog savjeta, 1976. odlučio se za studij prava, u čemu je presudilo čitanje knjige iz rimskoga prava u očevoj biblioteci.
“Rekao sam sebi: ako mi bude išlo pravo, onda ću paralelno upisati Muzičku akademiju. Na kraju mi se svidio studij prava. Imao sam odlične ocjene. Kad sam položio ispite na prvoj godini, ostao sam u Zagrebu, nisam otišao na more svojima u Bašku Vodu, nego sam se pripremao za prijemni ispit na Muzičkoj akademiji. Jedini sam položio prijemni za studij kompozicije i dao svih pet godina u roku." Poslije studija na Pravnom fakultetu upisao je postdiplomski studij.
ZABAVA I IZLASCI: “Glavna zabava bio mi je nogomet. Često smo išli i na Šalatu gledati hokej“, priča Josipović.
U Josipovićevoj kući navijalo se za Hajduk, no Ivo je povremeno navijao i za Dinamo: “Najdraže bi mi bilo kad Hajduk pobijedi Dinamo, i obratno, ovisi za koga sam tada navijao."
Kao srednjoškolac često je izlazio u diskoteke, posebno u Big Ben, u Bogovićevoj ulici. Zanimljivo je da se Josipović nikada nije napio.
“Za vrijeme srednje škole najviše sam izlazio u Big Ben. Tamo sam bio obavezno svake subote. Katkad sam izlazio i u Lapidarij. Nikad se nisam napio niti potukao. Sve sam rješavao diplomatski.“
KLJUČNI DOGAĐAJ: Događaji za koje Ivo Josipović smatra da su bili vrlo važni u njegovu životu naizgled nisu takvi. On se, naime, u srednjoj školi morao odučiti između nogometa i glazbe.
“Volio sam igrati nogomet i zaista mi je dobro išlo. Jednom me trener iz NK 'Trnje', koji je bio Dinamov rasadnik talenata, pozvao na probu, nakon koje je rekao da dođem na trening. Bio sam u velikoj dvojbi: ako odem na trening, više nema muzičke škole; ako odem u muzičku školu, više nema nogometa! Otišao sam u muzičku školu i to je, sigurno, odredilo moju budućnost."
Još je jedan događaj odredio Josipovićev život, a možda i politički život Hrvatske za jedan ili dva predsjednička mandata. Josipović se u SKH upisao 1980., nakon Titove smrti.
“Jedino čega se od političkih događaja iz mladosti sjećam jest Titova smrt. Nisam plakao, ali mi je bilo žao, cijela je država bila tužna, bilo je i iznimaka, ali to su bila druga vremena i drugačiji način razmišljanja."
Andrija Hebrang Košarkaš, veslač, pijanist, literat, glumac i fizikalac
Veslao sam do iznemoglosti
OBITELJSKI BACKGROUND: Andrija Hebrang, otac sadašnjeg predsjedničkog kandidata, poznati je komunist koji je vodio KPH. Hebrangova obitelj s majčine strane židovskoga je podrijetla, iz Pakraca. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ustaše su ubile cijelu obitelj Hebrangove majke, Olge Kohn, koja se jedina uspjela spasiti. Otišla je u partizane, gdje je upoznala Hebranga. Tito je, 1948., naredio da se Hebrang uhiti, likvidiran je u zatvoru, vjerojatno sredinom1949. Ni danas se ne zna gdje je, kada i kako ubijen.
“Ja sam rođen 1946., a oca su odveli 1948., kad je bio ministar industrije. Za godinu dana, 1949., u zatvor su odveli i mamu jer nije htjela svjedočiti protiv oca. Bili smo uvjereni da je i mama ubijena, jer se nije javljala, a zapravo nije imala pravo pisati nam niti se javiti. Kad sam bio u 4. razredu osnovne škole, 1957., bilo mi je 11 godina, stiglo je prvo mamino pismo. Ona nije znala da smo živi, mislila je da smo pomrli u domu jer su joj tako rekli", prisjeća se Hebrang. Prve su njegove uspomene više nego strašne, vezane za uhićenje oca.
“Bile su mi dvije godine, sjećam se samo strašnog plača svih u kući, majke... A kad je plač utihnuo, sjećam se da sam ostao u jednoj sobi, sam samcat", prisjeća se Hebrang. Kad su godinu poslije, 1949., vlasti uhitile i njegovu majku, Hebrang je, sa sestrom i bratom, prebačen u Zagreb k teti Ilonki Gobec, koja je živjela na Kustošiji.
“Donosi poštar pismo na naša vrata.
Teta otvara pismo u kuhinji i plače. Izlazi van i kaže: Djeco, majka vam je živa. – Teta, zar im vjeruješ?! – rekao sam. Nisam vjerovao da je majka živa i da joj nisu dopustili da nam piše. Nakon godinu dana rekli su teti da nas može dovesti majci u posjet, u Požarevac u Srbiji, u zatvor. Prvi smo put mogli razgovarati pola sata s mamom, između nas je bila ograda, a mama je plakala. Ali, sve je bilo nekako nestvarno, mi djeca nismo je prihvaćali za majku."
ŠKOLOVANJE: Andrija Hebrang naučio je čitati u petoj godini zbog silne želje da dozna što u Vjesniku pišu o njegovu ocu.
“Sjećam se da mi ništa nije bilo jasno. Pitao sam se kako to da je on malo partizan, malo ustaša. Kako smo u osnovnoj školi, sve dok mamu nisu pustili iz zatvora, nosili prezime Hebrang, djetinjstvo mi je prošlo u gladi i vrijeđanju. Djeca su za mnom pjevala: ‘Proklet bio, izdajico svoje domovine’, što su čuli od svojih roditelja, koji su tako dobivali političke poene", prisjeća se Hebrang.
Osim odluke da studira medicinu, Hebrang je kao mladić odlučio “skinuti ljagu s prezimena Hebrang": “To mi je bio motiv, jer je prezime Hebrang stalno bilo neprijateljsko, izdajničko. Moj je motiv bio dokazati da smo pošteni ljudi i da imam ugledno prezime."
ZABAVA I IZLASCI: Andrija Hebrang bavio se sportom koji mu je, kaže, pomogao da prebrodi životne teškoće. Igrao je košarku i veslao u veslačkom klubu “Sava”, poslije “Trešnjevka”.
“Sport mi je podigao obrambeni mehanizam prema svim životnim izazovima. Imao sam višak energije i sav bih taj višak ispucao na treninzima. Sport me naučio kako da pobijedim samoga sebe; kad si na rubu izdržljivosti, kako da pronađeš te atome snage. Svirao sam i klavir i volio pisati, bio sam aktivan u literarnoj i dramskoj grupi“, priča Hebrang.
Tijekom studija Hebrang je ljeti radio preko Student-servisa u Tvornici ulja Zvijezda, tovario bačve od 30 kg u kamione. Radio je i na Zagrebačkom velesajmu, gdje je na panoe drvofiksom lijepio goleme fotografije.