Pariz bira vladaricu: Plemkinja ili plebejka, samo da je žena

Svi obožavamo Pariz i svima nam je, s kojega god mjesta kugle zemaljske bili, želja da ga posjetimo i praznik kad u njega dođemo. No taj je grad – čudovište. Godišnji mu je BDP 607 milijardi eura. Grad Pariz ima 2,2 milijuna stanovnika, ali metropolitansko područje, pokrajina oko Pariza, Ile-de-France, ima 12 milijuna stanovnika. Svi znamo, Pariz je “Zapad” u svom najljepšem i najelegantnijem obliku, simbol francuske kulture i načina života, bogato srce Europe.

Na izborima za nekoliko dana, u nedjelju, 30. ožujka, prvi će put žena biti izabrana za gradonačelnicu francuske prijestolnice. U prvome izbornom krugu, prošle nedjelje, Nathalie Kosciusko-Morizet, kandidatkinja UMP-a, desnog centra, dobila je 35,6 posto, a Anne Hildago iz Socijalističke stranke 34,4 posto. No, ankete predviđaju da će ljevičarka ipak odnijeti konačnu pobjedu.

Ako netko osvoji mjesto prvoga u Parizu to je pokazatelj da je spreman i za najvišu funkciju.

Naprimjer, Jacques Chirac uspinjao se paralelno i kroz stranku i politički se konkretno testirao od 1977. do 1995. kao pariški gradonačelnik. Gradonačelnici nisu činovnici, i nigdje u Europi blijed, povučen tip čovjeka nije uspješan gradonačelnik, pogotovo ne glavnoga grada.

Chiracov poučak. Chirac je bio pun energije, također i seksualne energije, žovijalan, otvoren, duhovit, a za vrijeme dok je on, tih osamnaest godina, vodio Pariz grad je konstantno ekonomski rastao i napredovao. To su, ionako, bile zlatne godine francuske ekonomije, doba kad je Francuska, a ne Njemačka, bila najjača zemlja u briselskom bloku država.

Doduše, biti gradonačelnik Pariza - to je kao da si mali bog, i Chirac se, gledajući iz današnje perspektive, zaigrao. Zaposlio je fiktivno neke ljude u Gradu, a zapravo ih je time nagrađivao za stranačke usluge i zasluge, pogodovao je nekim graditeljskim pothvatima u Gradu, što je toj kompaniji, a posredno i njegovoj stranci, i valjda i njemu osobno, donijelo korist. S mjesta gradonačelnika popeo se na mjesto premijera, s mjesta premijera na dvostruki mandat predsjednika države, a to znači da ga je imunitet štitio od optužaba za nesavjesno poslovanje i korupciju. Naposljetku je osuđen za neke manje prestupe koje je počinio kao pariški gradonačelnik. Ali, istina je i da se ono što se u Francuskoj, točnije: u cijeloj Europi, toleriralo kao način poslovanja sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, danas vidi kao koruptivna praksa.

Počeli smo sa Chiracom jer je on prvi izabrani pariški gradonačenik. Prije su gradonačelnici bili imenovani. Isto tako, Jacques Chirac se bio oteo, nije bilo šanse da ga njegova stranka drži na uzdi, nego je on bio taj koji je sa svoje jake pozicije držao UMP, degolističku stranku.

Chiraca je naslijedio Jean Tiberi , Korzikanac, iz iste stranke, UMP, kao i Chirac. On je proveo na tom mjestu jedan mandat, tj. šest godina, i bio previše očigledno korumpiran, poskliznuo se i otklizao. Tiberija je pak naslijedio Bertrand Delanoe.

Delanoe je socijalist.

Kad je 2001. pobijedio na pariškim izborima, na čelu koalicije Socijalista, Zelenih i komunista, bilo je to prvi put nakon Pariške komune 1871. da je ljevica dobila vlast u Parizu. Punih sto i trideset godina Parizom je vladala desnica!

To je bilo nevjerojatno iznenađenje jer je Pariz tradicionalna utvrda desnice, a uspjeh mu se dijelom objašnjavao baš time da su Chirac i Tiberi bili upleteni u korupcijske skandale.

Bertrand Delanoe rođen je u Tunisu, dakle bio je pied-noir, dijete tamošnjih kolonizatora, a poslije, kad su se Francuzi povukli iz sjeverne Afrike i izbjeglica. On je pak došao na to mjesto, više-manje, igrom slučaja, jer je prije toga bio socijalistički stranački činovnik. No, čim je dobio Grad, zasjao je. Bio je dobar gradonačelnik.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA