Ako nikad niste vidjeli znameniti dvorac Ribnik, smješten u karlovačkom kraju, možda ga se sjećate iz kultnog jugoslavenskog filma “Banović Strahinja”. Dvorište dvorca vidi se već na početku filma, bijelih zidova i dugačkih drvenih balkona, kad njime šeta Banović Strahinja, talijanski glumac Franco Nero, nedugo prije kobnog odlaska u lov. Dvorac Ribnik u filmu Vatroslava Mimice glumio je Banjsku, dvor srpskog plemića Banovića Strahinje potkraj 14. vijeka, u vrijeme udara Osmanskog Carstva. Alija, jedan od turskih odmetnika kojeg glumi Dragan Nikolić, opljačka Banjsku dok je Strahinja u lovu i odvede njegovu mladu ženu Anđu...
Za potrebe snimanja filma dvorac Ribnik je doživio nekoliko dogradnji interijera, koje su zapravo devastacije jer nisu autentične i koje su nakon snimanja ostale u prostoru, kao što je freska na zidu u dijelu dvora koji je glumio manastir unutar grada Banjska.
Ali sve je to kap u moru prema onome što se događa s Ribnikom u zadnjih desetak godina! Otkako je ustupljen obitelji Dolmi de Frankopan za 1,6 milijuna kuna, dvorac trune i njime se više bavi birokracija i inspekcija zaštite spomenika nego oni kojima je 2002. godine prodan u dobroj namjeri.
Rok obnove. Ugovor o kupoprodaji imao je i obvezujuću klauzulu o očuvanju baštine, obnovi dvorca i prezentaciji javnosti dvorca u određene dane. Prodan je, dakle, ne preskupo, ali uz uvjete, i u vlasništvu je tvrtke Frankopan Ribnik Limited iz Londona, zastupane po Ingrid de Frankopan iz Londona. Od tada do danas, u 11 godina, zapravo se ništa nije dogodilo. Prošao je prvi ugovoreni rok obnove od pet godina, pa su Frankopani ishodili 2005. odgodu za još pet godina, ali opet ništa nije učinjeno. Dvorac Ribnik dugo je bio zaključan, vlasnici su na svoju ruku izvodili neke radove u unutrašnjosti bez dozvola konzervatorske službe, a na molbe da pogledaju što rade, oglušili su se. Zaključali su dvorac i pustili ga da trune u srcu malog mjesta Ribnik. Za posjeta naše novinarske ekipe ispalo je da su neka od vrata u dvorac sad čak i otvorena...
“Stari grad u Ribniku pripada, uz one u Đurđevcu, Valpovu i Korođu, grupi nizinskih plemićkih gradova okruženih vodom ili močvarom, koje u pomanjkanju hrvatskog naziva često nazivamo ‘wasserburgovima’, ne baš sretnom posuđenicom iz njemačke terminologije”, stoji u povijesnim knjigama. Ribnik leži na 143 metra nadmorske visine, u maloj močvarnoj ravnici kojoj rubom protječe potok Obrh, desetak kilometara jugozapadno od daleko poznatijeg, na kamenoj hridi iznad Kupe smještenog Ozlja. Dok je bio u vlasništvu države, dvorac Ribnik se obnavljao polako iz godinu u godinu. Radovi izvedeni od 1998. do 2002. su čišćenje grada, konzervatorska i arheološka istraživanja i radovi, nabava kamena i klesarski radovi, građevinski radovi, bravarski radovi, izvedba novog drvenog mosta, preventivni građevinski radovi… Ukupno je iz proračuna potrošeno 380.000 kuna. I onda je ugovorom sklopljenim 19. kolovoza 2002. godine općina Ribnik prodala engleskoj obitelji stari grad Ribnik.
Obitelji koja je danas poznata kao vlasnik tvrtke Nekretnine Frankopan, odnosno nebodera u Ilici 1, a tada su se potpisivali imenom Šubić Zrinski Frankopan. Zbog toga jer je upotreba svih ovih povijesnih imena bila obično kićenje, isključeni su iz Hrvatskog plemićkog zbora. U ugovoru koji su 2002. potpisali stoji da Ribnik mora biti javan u smislu omogućavanja njegova vanjskog i unutarnjeg razgledavanja u dijelu koji je za to podoban. Kupac je bio dužan pristupiti obnovi nekretnine odmah po zaključenju ugovora, s time da se nekretnina ima privesti namjeni i radovi okončati najkasnije u roku od pet godina. Kupac također pristaje da se obnova Staroga grada Ribnika izvrši sukladno rješenju Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine.
U ugovorenom roku nisu poduzeti nikakvi radovi, pa čak ni izrada projektne dokumentacije. Općina Ribnik izašla je u susret kupcu i sklopila 27. siječnja 2005. aneks ugovora, u kojem stoji da se u idućih pet godina izvrše osnovni građevinski radovi na građevini.
“Ribnik je proglašen spomenikom kulture i stavljen pod zaštitu države, te u tom smislu podliježu pod zakonska ograničenja iz Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara”, smatra Drago Miletić, predsjednik Društva konzervatora Hrvatske. On je donedavno, prije umirovljenja, bio konzervator i radio je nekoć i na obnovi dvorca Ribnik, a napisao je u ime Društva pismo koje je nedavno poslano Ministarstvu kuture.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA