S 14 godina odlučio sam da ću postati svećenik. S 21 godinom priznao sam sebi da sam gay i napustio Katoličku crkvu

Spalio sam svoj ormar, otplesao ritualni ples i sad sam slobodan. Ničega se ne bojim. Kaže mi to Hrvoje Vukov dok sjedimo u njegovu stanu, ujedno i poslovnom prostoru, i pijemo kavu iz french pressa. Ne okrećem se pogledati gdje je taj spaljeni ormar, ne samo zato što u Hrvojevu stanu od tridesetak kvadrata nema ormara, osim ako ne računamo onaj kuhinjski. Ormar je, naravno, metafora. Računam na to da će ovaj tekst pročitati i generacija moje mame koja nema pojma što znači “ormaruša“. Sama ne bih nikad tako nazvala nekoga tko skriva da je homoseksualac, tko se nije “outao“, odnosno “izišao iz ormara“. Ružan mi je taj pojam, pomalo uvredljiv. Ali znam da homoseksualci tako nazivaju jedni druge, znaju biti okrutni u humoru, rugati se “ormarušama“ koje se ne usude drugima priznati da su – pederi.

Hrvoja sam upoznala slučajno. Prije nekih mjesec dana u jednom zagrebačkom kafiću organizirao je promociju svoje kolekcije odjeće i predstavio kozmetički brend čiji je make up artist i koji koristi u radu s klijenticama. Ima 25 godina. Živio je nekih pola godine u Izraelu, još pola godine u Francuskoj, gdje je kao šegrt radio za dizajnere visoke mode poput Chanela i Diora. Već to njegovu biografiju čini impresivnom, no ono što me te prosinačke večeri potpuno ostavilo bez teksta bile su dvije stvari – najprije, rijetko tko tako otvoreno kao Hrvoje priznaje da je gay. Barem ne u Hrvatskoj.

Kreativno dijete. I drugo, Hrvoje je zapravo trebao postati svećenik, bio je na korak do toga da se zaredi. Prije nego je postao dizajner i make up artist, Hrvoje Vukov imao je, za svoje godine, zapravo impresivnu karijeru u Katoličkoj crkvi – bio je povjerenik za medije Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa na Kaptolu. Te večeri, u kafiću, nekih četrdeset minuta pričao je svoju životnu priču. Kad je završio, svi su imali isti izraz na licu – vilice razjapljene u čuđenju, ali je istodobno bio opipljiv i osjećaj oduševljenja. Hej, ovaj dečko je zbilja hrabar! Divljenje koje je izazvao bilo je toliko jako da su neki nakon promocije ustali i spontano ga zagrlili.

Hrvoje Vukov rođen je u Šibeniku, u obitelji koja ima četiri sina, on je drugi po starosti. Obitelj nije bila posebno religiozna. Odlazilo se na misu za blagdane, ali nitko ga, primjerice, nije poticao na ministriranje, a kamoli usmjeravao da postane svećenik. Ne samo da su mu roditelji ostali malo u čudu kad im je objavio s 14 godina da želi u sjemenište, nego je to iznenadilo i njegova šibenskog župnika. Prema vjeri, gledajući s distance, vjerojatno su ga, nenametljivo, usmjerile časne sestre benediktinke čiji se samostan nalazio tik uz kuću Vukovih u Šibeniku.

“Bio sam najviše vezan uz djeda i baku, i mamu naravno. I teta mi je bliska. Zapravo, ja sam bio taj koji je imao dobar odnos sa svima u obitelji i trudio ih se sve povezati. Obitelj je načelno poprilično disfunkcionalna, ali bili su to neki normalni problemi, uvijek smo ih nekako uspijevali izgladiti“, kaže Hrvoje.

Već kao dijete, iako toga nije svjestan, Hrvoje je sazdan od suprotnosti. S jedne strane, tu je gorljiva vjera – ozbiljno, posvećeno dijete koje na kraju osnovne škole odlučuje napustiti obitelj i otići u sjemenište u Zagrebu. S druge strane, tu je to zvrkasto, radosno, kreativno biće – u Društvu Naša djeca sudjeluje u kazališnim predstavama, snima dječje filmove, za Međunarodni dječji festival piše tekst za mjuzikl koji uglazbljuje poznati britanski skladatelj i dirigent Bill Connor, sudjeluje u emisijama “Zdravo maleni“ i “Dizalica“.

Život u sjemeništu, u kojem stanuje dok pohađa Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati, pamti kao lijep i vrlo skroman. “Ako netko želi upoznati crkvu, u smislu kako bi trebalo živjeti, onda bi trebao doći u sjemenište na Šalatu. Uvjeti kao prije 200 godina, ali meni to nije smetalo. Život u sjemeništu me naučio redu, radu i disciplini. Naravno, nisi robot, ali sve je posloženo, znaš raspored i živiš po rasporedu kvalitetno. Ustaješ u 6 sati, slijedi molitva, doručak, škola, tu nema markiranja. Potom zajednički ručak, odmor, vrijeme za učenje, misa, vrijeme za šetnju ili slobodne aktivnosti i potom opet vrijeme za učenje i spavanje. Znalo se tko čisti hodnik koji tjedan, tko čisti zahod, tko čisti sobe, tko čisti kapelicu...“, prepričava mi.

U tom periodu Hrvoje, ali i njegovi poglavari, otkrivaju njegove talente. Dobio je brojne službe – od toga da je bio sakristan, brinuo se za uređenje crkve, za cvijeće, s vremenom je postao i povjerenik za misije pa je brinuo i o nekoliko bogoslova koje je crkva školovala u Beninu u Africi. U drugom srednje, na duhovnim vježbama, upoznaje jednog redovnika karmelićanina.

“Ta strogoća u duhovnosti jako me privukla, počeo sam se s njim dopisivati i poželio otići u samostan. Moj biskup iz Šibenika gajio je velike nade da ću se vratiti u Šibenik kao zaređeni svećenik. U čevrtom srednje ipak odlučujem napustiti dijacenzanski red, obični svećenički red, i otići u karmelićanski samostan. Kad sam došao u samostan u Remete, opet je prevladala moja potreba za svijetom, u smislu da sam se isticao u kontaktu s ljudima, pa sam preuzeo marketing karmelskih izdanja, radio s djecom i mladima u župi, vikendima održavao duhovne vježbe i ministrantske susrete na razini cijele nadbiskupije, što je bilo vrlo neobično za nekoga tko ima tek 18 godina, ali sam imao veliku podršku subraće i poglavara“, kaže.

Život u samostanu. U samostanu živi nepune dvije godine, od 18. do 20., no na kraju ipak popušta uvjeravanjima i oprošta se od karmelićanskog reda. Osjećao je da ljudima ipak može dati više izvan samostana, no na dan rastanka plaču i braća i on. “To mi je jedan od najtužnijih dana u životu“, kaže mi.

Seli se na Kaptol, kod kardinala, i paralaleno nastavlja studirati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, filozofsko-teološki smjer. U njegovoj sobi, priča mi uz smijeh, u to je vrijeme uvijek bila Nietzscheova slika, raspelo, neke tkanine i cvijeće. Postaje dopisnik Glasa koncila, a uskoro i povjerenik za medije u ime Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa. U periodu boravka na Kaptolu biskup ga premješta iz Zagreba u Split.

“To je najgori dio mog života. Tada mi se ruši svijet. Na Kaptolu boravim od drugog semestra druge godine do završetka treće godine, otprilike godinu i pol. U Split dolazim u novu sredinu. Potpuno sam šokiran. Ideja je bila da budem bliže svojoj Šibenskoj biskupiji jer sam se trebao dolje vratiti kao svećenik. No moji kolege u Splitu imaju potpuno različit način življenja i razumijevanja bogoslovije od mene. Ja to shvaćam jako ozbiljno - ako sam to izabrao, onda tako i živim. Oni su to sve shvaćali na način - studiram pa ću vidjeti što ću biti kad završim fakultet“, kaže.

Do mogućeg zaređenja još je daleko – po kanonskom pravu zarediti se možeš, objašnjava mi, tek po završetku fakulteta i s napunjenih 25 godina. Ali Hrvoje zapravo već živi kao svećenik, što podrazumijeva i celibat. Njegova vjera toliko je snažna da on ne razmišlja o životu bez celibata. Ne razmišlja niti o seksualnosti, nema pojma privlače li ga dečki ili cure.

Činjenica da u Split dolazi sa završenom trećom godinom fakulteta ubrzo se pokazuje kao “problem“. Splitski fakultet ima sasvim drugačiji kurikulum i ne znaju što bi s njim jer ima unaprijed položene ispite do pete godine. Po njihovom kurikulumu gotovo da je završio fakultet, ostalo mu je svega nekoliko ispita. Boravi puno u sobi, često je sam, jedini “uspjeh“ je to što održava duhovne vježbe na Radio Mariji, iako ima onih i koji se na to bune, jer nije uobičajeno da student održava duhovne vježbe. Počinje se gubiti. I počinje shvaćati da je institucija jedno, a vjera drugo.

U vrijeme dok studira i živi u Splitu prvi put odlazi u Izrael, na nekih desetak dana. “Tamo se moja vjera promijenila - iz one tradicionalističke prešla je u nešto puno dublje, u nešto mistično. Moja se vjera nije promijenila na način da ja više ne vjerujem, nego vjerujem puno dublje i smatram da institucionalnost tu vjeru guši. Religija stavlja granicu duhovnosti, a duhovnost je puno šira. U Nazaretu sam se jako isplakao... Tamo sam stvarno, prvi put, povjerovao da je Marija bila stvarni lik, da je Isus stvarno rođen i da je začet po Duhu Svetome“, prepričava mi.

Posjet Izraelu u njemu rađa ideju da se tamo mora vratiti kako bi posložio sebe. Po povratku u Hrvatsku, vraća se u Šibenik i od svojih poglavara traži pauzu. Prvi put izlazi van kao drugi mladi njegovih godina, prvi put se napija, živi kao i drugi ljudi. I tada se prvi put počinje preispitivati o svojoj seksualnosti.

“Znao sam u sjemeništu razmišljati o tome. Bilo je tu pitanja, bilo je tu zbunjujućih susreta i događaja, čak i sa kolegama, gdje ti kao dijete otkrivaš svoje tijelo, ali si vrlo zbunjen. Institucija ti daje neke smjernice i okvire u kojima se ti krećeš. S druge strane, ja sam bio netko tko je živio jako principijelno i tu za mene nije bilo mogućnosti ni cure ni dečka. Bio sam u celibatu prije nego što sam uopće trebao biti u celibatu. Tada sam mislio da je to savršeno, da to tako treba biti, danas mislim da to nije bilo dobro“, objašnjava mi.

Jesam li gay? Nije se, kaže, dogodio neki konkretan događaj pa da ga je potaknuo na pitanja o seksualnosti. Naprosto ga je počelo zanimati njegovo tijelo. Odlazi u Zagreb za jedan vikend i... na internetu, na jednoj gay stranici, izrađuje gay profil. U tom trenutku još nema “odgovor“ na pitanje je li gay, tek se počinje pitati je li gay. “Ne postoji trenutak kada shvatiš da si gay, ti to znaš. Svatko tko je homoseksualac, zna to od početka. Postoji samo trenutak kada ti odlučiš da je to u redu.“

Kako je moguće, pitam ga, da do svoje 21. uopće ne razmišlja o seksualnosti? Da li naknadno shvaća da je cijelo vrijeme zapravo znao da je gay? “Da, danas mi je to jasno. Negdje je to uvijek bilo u meni, ali zbog života koji te ponese, ti valjda smatraš da to nije u redu reći, da se nije u redu priznati sam sebi. Prije toga nisam upoznao nijednu gay osobu, barem ne da mi je bila outana, jer se nisam ni kretao u tim krugovima. Nisam nikada nikog osuđivao, međutim kad sam sebe počeo spoznavati, rodila se jedna blaga... neću reći homofobija, ali rodio se blagi osjećaj - to je sve tako bolesno, ali očito iz mojeg straha da ću spoznati da sam to ja. Ja ne mogu biti dio bolesne ekipe, ne smijem si to dopustiti, jer su od mene silna očekivanja!“

Zbog okoline, u tom razdoblju života živi paralelan život. Nije u doslovnom smislu paralelan, jer nije zaređen i na pauzi je. No Hrvojevi kriteriji nisu kriteriji običnih ljudi – pa se sam pred sobom osjeća odvratno. Vraća se s vikenda u Šibenik, pomaže u župi, ali i dalje provjerava svoj gay profil. “Ni sa kim se ne susrećem, nema tu čak ni virtuale, ja to samo čekiram u smislu da vidim – aha, to postoji! Ali ja čak ni ne odlazim na te stranice, iz svog nekog straha, jer ne znam što me tamo očekuje. Moja filozofija je ako postoji plan B znači da plan A više nije primaran i da moraš raščistiti. Ne mogu postojati i plan A i plan B. Držim se plana A, ali plan B mi se počinje rađati u glavi i tu shvaćam da sam zapravo pokvaren prema samome sebi“, objašnjava mi.

Odlazi opet u Izrael, na šest mjeseci. Odlazi u samostalnom aranžmanu, mimo crkve, smještaj nalazi uz pomoć couch-surfinga. U Izrael odlazi da pronađe odgovore na pitanja sebe u svim elementima - ne samo duhovno, nego i seksualno. I pronalazi odgovore - jasno mu je da je homoseksualac. Počinje razmišljati o ljudima koje susreće, muškarcima, i shvaća da se njemu ti ljudi zapravo sviđaju.

Vraća se u Zagreb. Dolazi pred vrata Saloona, nadajući se da je otvoren jer želi izaći tu večer. No zatvoren je već dobrih godinu dana. “U tom mi trenutku pada na pamet - idem ja potražiti na netu gay klubove u Zagrebu. Otipkam i izbaci mi nekoliko gay klubova. Nemam pojma gdje su ti klubovi, uopće nisam znao da postoje u Zagrebu. Tako počinjem otkrivati sasvim novi svijet s 22 godine. Tražim taj jedan klub, konačno ga uspijem naći. Ulazim, jako se nelagodno osjećam. Nije to baš dugo trajalo niti je super završilo, nikoga nisam upoznao - popio sam piće, bio nervozan i otišao. Ali me to privlači i dolazim i iduću večer, i tu sam već uspio uspostaviti komunikaciju s ljudima“, prepričava mi.

Dvostruki život. U to vrijeme prolazi, kaže, najteži dio života vezan za materijalno. Zašto? “Dok živiš pod okriljem crkve, zapravo živiš pod staklenim zvonom. Sve ti je osigurano, o ničemu ne brineš. Odjednom se susrećem sa svakodnevnim životnim problemima. Od toga da treba napuniti frižider, da treba platiti režije, da treba platiti stanarinu za unajmljeni stan i s tim se jako loše nosim. Posuđujem novac od prijatelja, jer si želim priuštiti sve ono što sam imao na Kaptolu. Živim u unajmljenom stanu, a nemam prihode. Živim u laži da ja to mogu i ljudima koje susrećem izbjegavam reći što sam bio, a istodobno ne govorim jasno da sam gay. Tu su veliki problemi i to traje. Shvaćam da upadam u sve dublji problem sam sa sobom i shvaćam da postajem čak pomalo i depresivan. Ili ću se promijeniti ili ću, mislim si, prijeći na nekakve tablete.“

Obitelji isto tako “muljari“. Znaju da nešto traži, ali ne znaju što. Osjeća da im je jako teško jer shvaćaju da izlazi iz crkve. Teško im je jer su se nadali da će u sklopu crkve izgraditi dobru karijeru. Njemu je to pak još jedan pokazatelj da je sve to bilo jako pogrešno, jer za njega svećeništvo ne može biti karijera, nego duhovni poziv.

“U jednom trenutku ja shvaćam da moram spaliti svoj ormar, i da moram odigrati dobar ritualni ples oko tog svog ormara i outati se potpuno. Jer to će biti jedini način da postanem sretan, da izađem iz laži, jer ta laž po pitanju seksualnosti me dovela u laž po pitanju života općenito. A sve je počelo jednostavnim pitanjem samome sebi – jesi li ti gay ili nisi? Ja ne znam, mislim znam, ali se bojim to reći. Uglavnom, priznajem sebi da je to u redu i to je bilo toliko oslobađajuće, toliko savršen osjećaj!“ Prva osoba kojoj priznaje da je gay jedna je prijateljica iz Zagreba. “Jako je dobro reagirala i rekla da je to uopće nije iznenadilo, da joj je to bilo jasno i da je bilo samo pitanje vremena kad ću ja to samome sebi priznati. Tad shvaćam da je to pitanje vide li drugi da sam gay potpuno besmisleno. Osjećam se super oslobođeno, najradije bih zaustavljao ljude na cesti i svima govorio da sam gay! I dalje imam hrpu problema – od čega živjeti, problem duga koji sam nagomilao, ali za mene to više nije problem. To je sada za mene izazov! Na sve gledam drukčije otkako sam prestao biti ormaruša!“

Osam mjeseci prije nego se outao Hrvoje počinje raditi u Zagrebu kao promotor visoke kozmetičke industrije. Novcem koji je tako zaradio omogućit će si odlazak u inozemstvo, najprije u Austriju, a potom u Francusku, u Pariz, gdje će raditi kao šegrt za dizajnere visoke mode poput Chanela i Diora. Nakon pet mjeseci vraća se u Zagreb i počinje razmišljati o tome da pokrene vlastiti biznis, Stih design, i počne se baviti modom i make upom. Šivati je naučio na Kaptolu, šminkati je naučio od vrhunskih make up artista u Hrvatskoj i Francuskoj.

No prije svega toga, odlazi u Šibenik obitelji priopćiti novosti. Ne reagiraju dobro. Što mu kažu u tom trenutku - kad dolazi i kaže da je gay? “Ništa! Tu se ništa ne govori, prave se da nisu čuli, tu je šutnja zapravo puno gora od govora. Nemam ni podršku braće. Od starijeg da, ali život nas je nekako razdvojio. Njima je to problematično na način da homoseksualnost smatraju nakaradnom, bolesnom. S obitelji sam potpuno prekinuo komunikaciju prije godinu i pol dana“, kaže mi.

Kako se osjeća u trenutku kad shvaća da ga obitelj ne prihvaća? Da zapravo gubi obitelj preko noći? “Za mene to nije problem. U trenutku kad sam spalio ormar, ja u životu zapravo više nemam problema. Svaka zapreka postaje za mene samo izazov, čak i obitelj. U moj život Bog donosi hrpu drugih ljudi, stranaca koji mi pomažu, koji su tu uz mene, koji me razumiju, koji me prihvaćaju. I to je moja obitelj. A krvno srodstvo... mislim da u konačnici to uopće nije važno. To je kao i s osobom koja je posvojena. Je li joj roditelj onaj koji ju je odgojio i pomogao joj, ili joj je roditelj onaj koji ju je rodio? Naravno, ja sam uvijek otvoren za komunikaciju, nemam nikakav problem da mi se netko javi. Nedavno mi se javila teta i popravili smo odnos. Ali moji roditelji ne. Čak mi je moj najmlađi brat, s kojim sam sad započeo komunikaciju, rekao da tata komentira – tko ga je takvog napravio, bolesnog?“

Liječenje. “Novost“ priopćava i svojim poglavarima. Outao se i crkvenim strukturama i u Šibeniku i na Kaptolu. Neki kolege u crkvi to prekrasno prihvaćaju i kažu mu – okej, bitno je da si se ti našao. Bilo je i onih s kojima danas više ne komunicira jer im je njegovo outanje bilo strašno. “Njima je to bolest, kao da će se zaraziti od mene.“

Je li mu netko predložio liječenje? “Da. Prošao sam i takav period – ne liječenje, nego period kontakata s ljudima koji su mi to predlagali, objašnjavajući da je homoseksualnost bolest, da je to moguće izliječiti. Postoje različiti duhovni pokreti unutar Katoličke crkve koji rade s homoseksualcima, čak i tu u Zagrebu, a koji slijede primjere nekih knjiga i učenja u kojima je homoseksualnost izlječiva bolest jer su se autori tih knjiga, eto, izliječili. Ne znam kako se možeš izliječiti. Možeš kontrolirati seksualno upražnjavanje, ali to nije izliječenje. Pitanje je kada to opet može dovesti od frustracije. Nisam otišao ni na jedan takav susret, ali sam se susreo s takvim ljudima – ispočetka mi je to bilo zanimljivo, ali sam onda shvatio da to stvarno nije normalno. Da tim ljudima treba liječenje, a ne meni. Mislim da me Bog voli ovakvog kakav jesam. I uostalom, ako zagovaramo teoriju i govorimo i naučavamo da smo djeca Božja, a tko si ti, tko je crkva, tko je ta zajednica, da bi mene kao dijete Božje maknula od sebe i osudila?“

Sveto pismo. Kao osoba koja je završila teologiju, Hrvoje jako dobro poznaje Sveto pismo. Dakle, u razgovoru s njim ne pale poslanice svetog Pavla koji je upozoravao da će takvi koji liježu, muškarac s muškarcem, biti kažnjeni. “Sveti Pavao isto tako upozorava da žena ne smije odlaziti u crkvu, da ne smije javno govoriti, da je onečišćena dok ima mjesečnicu i da joj se ne smije prilaziti, Nakon što rodi 40 dana ne smije izlaziti... Sa mnom je jako teško ulaziti u te rasprave, jer sam netko tko je načitan, tko zna, to je moj poziv. Ne možeš mi tu nešto tvrditi, jer znam koji redak Svetog pisma kaže da je homoseksualnost grijeh, ali grijeh je i stotinu drugih stvari koje smo danas prihvatili kao normalno življenje, kao neku stvar koju Pavao nije shvaćao u tom vremenu.“

Hrvoje i dalje sebe smatra kršćaninom. “Jako mi je žao što je veliki dio gay populacije odbacio vjeru, duhovnost, zbog Katoličke crkve. I puno heteroseksualnih ljudi je to napravilo, jer crkva naučava isključivost – ili živiš onako kako smo mi rekli, ili ne pripadaš našoj zajednici. Vjerujem da će crkvu sigurno propuhati novi vjetar, da će doći novo vrijeme. Ako sam ja stvoren na sliku Božju, kako ja mogu biti zamrljan? A dvije minute prije toga tvrdiš da me Bog stvorio? To je moj odgovor na pitanje kako mogu biti i kršćanin i gay, zašto kršćanski Bog voli i mene“, objašnjava mi.

Odlazi i dalje na misu, ali ne više tako često kao nekada. Najviše zato što sjedi pored stranaca, a trebao bi sjediti pored braće i sestara. “U propovijedanju slušam o čovjeku, a ne o Bogu, sam liturgijski čin izgleda kao partijski sastanak, gdje komesar govori, a narod odgovara. Pitam se gdje je tu susret s Bogom i gdje je tu promjena. Kršćanstvo, ili bilo koja druga religija, dobro je ako potiče na promjenu“, smatra.

Ispovijeda li se? Ne. Nedostaje li mu pričest? “A tko kaže da se ne pričešćujem?“, odgovara mi. Zbunjena sam tim odgovorom, pa mi objašnjava: “Ako je Isus rekao da je došao zbog bolesnih, a ne zbog zdravih, a ja se na ispovijedi tobože oslobađam od svih svojih grijeha i potpuno sam čist, što će meni onda pričest, ako sam ja potpuno čist? Onda pričest nema smisla. Mislim da tu crkva ima neki problem, ili pričest ili ispovijed.“

I tako dolazimo do prosinca 2013. godine, trenutka u kojem se održava referendum koji je pokrenula udruga U ime obitelji, a na kojem Hrvatska odlučuje ustavom brak definirati kao zajednicu muškarca i žene. Kako se osjeća u tom trenutku? Je li povrijeđen?

Referendum i aktivizam. “Da, jesam. Ja nemam nikakvih problema zbog toga što sam gay - vozim se tramvaj, idem na plac, šećem Jarunom, sjedim na Strossmayerovom gdje sam se i poljubio. Nitko me nikad nije napao. Ali, što ako nađem dečka, ludo se zaljubim i to smo mi, mi smo se prepoznali, kliknuli smo, živimo zajedno i želimo imati zajednicu, jer ja želim jednoga dana imati muža i imati dijete? I, usput, to dijete neće biti gay, u smislu da ću ja usmjeravati da je dijete gay ili nije. Recimo, meni se nešto dogodi i sve što sam stvarao, sve što nas dvoje imamo, odlazi mojoj obitelji. S kojim pravom? To me povrijedilo. Ja do tog referenduma o tome uopće nisam razmišljao. Pa moja prava nisu ugrožena, pa nisam označen kao Židov! Ali zapravo s ovim jesam. Jer mislim da Zakon o životnom partnerstvu još nije dobro definiran.“

Tu se nekako rađa njegova ideja o aktivizmu. Smatra kako je gay zajednica, u vrijeme prije referenduma, odigrala lošu ulogu - trebali su se ujediniti i poslati cjelovitu poruku. Jednu jedinu poruku - ja sam čovjek. Jer protiv takve poruke, kaže, nitko ne može ništa - ni crkva, ni Željka Markić.

“Želim da se ispoštuju naša prava, ali ne samo naša, jer gay prava nisu pitanje samo gay populacije, nego pitanje čitave populacije, kao što prava radnika nisu pitanja samo radnika jer i gay je radnik. Kao što pitanje prava branitelja, nisu samo pitanje branitelja, jer bilo je i gayeva koji su bili branitelji“, pojašnjava.

Na proljeće stoga planira napraviti predstavu koja će okupiti ljude iz politike, glazbenike, glumce, TV voditelje, ljude iz društvenog života općenito, ljude koji su i gay i heteroseksualni.

Cilj je projekta pokazati da svi imamo iste probleme i da možemo međusobno surađivati i živjeti.

“To što sam gay nije ništa krivo, to je totalno nebitno mojem Bogu. I onda se pitam imamo li ja, biskup i netko drugi uopće istoga Boga? Vjerojatno ne. Kaže Balašević da svi imamo nekog malog Boga kojem se molimo iznutra. Mislim da je važno da si pojasnimo je li naš Bog u banci, je li naš Bog u frižideru ili je naš Bog u nama. Crkvin problem u vezi LGBT zajednice jest što oni ne znaju je li peder muškarac ili žena. Tu nastaje problem“, kaže mi na rastanku.

Evo odgovora: peder je zapravo čovjek.