S koferom u ruci i srcem u peti put Njemačke. Prošlo je 50 godina...

Ismet Ergin imao je 29 godina kad se na postaji Sirkeci u Istanbulu 1973. ukrcao u vlak za München. Bio je krojač iz Alanyje, a ugrabio je jednu od posljednjih gastarbajterskih karata za Njemačku, netom prije nego što je u studenome te godine završila njemačka regrutacija turskih “gostujućih radnika”.

Pedeset godina poslije istom tom željezničkom rutom krenula je njegova kći Yasemin Ergin do Turske i natrag. Yasemin nije u potrazi za poslom. Novinarka je njemačkog tjednika Spiegel, no na nostalgično putovanje s 35 umirovljenih turskih gastarbajtera krenula je kako bi prisustvovala simboličnom obilježavanju 50. godišnjice od dolaska prvih turskih radnika u Njemačku. “Nije tako uzbudljivo kao prije 50 godina. Tada smo bili mladi i naivni i nismo znali što nas čeka”, kaže joj u vlaku 70-godišnji umirovljenik Ahmet Yetis. “Iskreno, danas mi je mnogo draže letenje. Brže je i udobnije. Tada nismo imali izbora”, dodaje.

Turski radnici u Njemačku su počeli dolaziti još krajem 50-ih godina, no seoba radnika iz Turske u Njemačku postala je masovna tek pošto je 1961. godine potpisan ugovor o primanju radne snage između Bonna i Ankare. Imigranti su dolazili u Njemačku kako bi pomogli državnom Wirtschaftswunderu, ekonomskom čudu koje je uslijedilo u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Originalno je bilo zamišljeno da radnici u Njemačkoj ostanu dvije godine, a Turska se nadala kako će novac koji će gastarbajteri slati kući stimulirati domaću ekonomiju. Ideja o tome da se radnici rotiraju svake dvije godine napuštena je 1964.

Od 1961. do studenoga 1973. za rad u Njemačkoj prijavilo se čak 2,66 milijuna Turaka. Prema Dokumentacijskom centru i muzeju za migracije u Njemačkoj (DOMID), samo je 650 tisuća Turaka posao i dobilo. Jedna trećina radnika iz Turske bili su kvalificirani radnici ili pak oni koji su prije prošli neku obuku, što je bilo mnogo više nego među radnicima koji su pristizali iz Italije, Španjolske, Grčke, Portugala, pa čak i Vijetnama. Petina onih koji su došli bile su žene.

Zapošljavanje gastarbajtera odvijalo se na sljedeći način: poslodavci bi se prijavili uredima za zapošljavanje tražeći tursku radnu snagu, potom je zahtjev bio proslijeđen u njemački ured u Istanbulu, a odande turskim uredima za zapošljavanje. Postojala je dobna granica – kvalificirani radnici nisu smjeli biti stariji od 40 godina, dok je za kvalificirane radnice ta dobna granica iznosila 45 godina. Nekvalificirana radna snaga nije smjela prelaziti dob od 30 godina. Procjenjuje se, piše Spiegel, da se polovica onih koji su pristigli u Njemačku iz Turske od 1961. do 1973. vratila kući. Preostali su ostali u Njemačkoj, a mnogima od njih pridružila se i rodbina iz Turske. Danas oko 2,5 milijuna stanovnika Njemačke ima turske korijene. Svi radnici morali su proći zdravstveni pregled – mjeren im je krvni tlak, testirana krv i urin, morali su izvoditi fizičke vježbe, liječnici su im pregledavali tijela u potrazi za ožiljcima, a po ponos je najbolniji bio pregled genitalija. Između 10 i 17 posto radnika koje su preporučili uredi za zapošljavanje nisu uspijevali proći pregled.

Prije 50 godina, piše Spiegel, Turci su u Njemačku odlazili vlakom. Zvali su ga “kara tren”, “crni vlak”, ne samo zato što je iz njega kuljao dim nego i zato što su mnogi u vlaku, prvi put odvojeni od kuće, plakali čitavim putem do Njemačke. Poslije, nakon što bi se privikli na rad u Njemačkoj i kupili prve automobile, vraćali su se kući u Tursku na odmor vozeći tri dana i noći bez prestanka, nakrcani prtljagom toliko da u auto više ni šibica nije mogla stati. Tu sliku, o turskim gastarbajterima, pamtimo i mi… Novinarka Spigela koja je, kao dijete, nekoliko puta prošla tu gastarbajtersku rutu kroz bivšu Jugoslaviju, prisjeća se kako se putem nikad nije stajalo i odmaralo u hotelima, nego se vozilo dugo, s kratkim pauzama, uglavnom na usputnim stajalištima, i to uvijek u grupi. Turci su se jako bojali Jugoslavena, a osobito Bugara. Tko zna zašto, pita se i ona sama.

U integraciji Turaka u Njemačkoj mnogo su pomogle – Njemice. Nuri Yilmaz (69) u Njemačku je došao ne toliko zbog novca koliko zbog jedne bratove rečenice iz pisma. Brat je već radio kao gastarbajter kad mu je napisao: “Jako je lijepo ovdje. Njemice izlaze u kafiće i razgovaraju s muškarcima. Trebao bi i ti doći.” Oni Turci koji su se oženili Njemicama mnogo su bolje naučili i njemački jezik.

Jezik je, naravno, i danas glavni kamen spoticanja između Njemačke i njezinih imigranata. Argument kako bi stranci trebali naučiti jezik zemlje koja im je dala radnu dozvolu i pružila novu priliku u životu svakako stoji, no stoji i kontraargument – njemački je jedan od najtežih jezika za učenje. Kako piše Hasnain Kazim u Spiegelu, u povodu vijesti da Njemačka danas ponovno traži “gostujuće radnike”, ali ovoga puta one visokokvalificirane, takvi bi radnici, s bazičnim znanjem engleskog jezika, mnogo lakše krenuli iznova bilo gdje u svijetu. Ne samo da je jezik problem nego je problem i specifična hrana. Uz to, Nijemci se nemaju zašto ponositi svojom birokracijom, piše Kazim, aludirajući da integracija u Njemačkoj zapravo podrazumijeva potpunu asimilaciju.

“Što, zapravo, draga Njemačko, ti imaš ponuditi azijskom programeru, afričkom liječniku ili inženjeru iz Južne Amerike? Gdje je tvoja Mala Italija, tvoja kineska četvrt, tvoji indijski kvart? Da, imaš tursko susjedstvo, poput onih u Berlinu, no na njih se samo žališ”, piše u komentaru novinar indijskih i pakistanskih korijena, rođen i odrastao u Njemačkoj, koji radi kao Speigelov dopisnik iz Azije.

Iz Hrvatske je u Njemačku, primjerice, 1971. otišlo oko 308 tisuća ljudi. Podaci nisu sasvim precizni, jer su mnogi hrvatski gastarbajteri radili i rade na crno, no prema nekim procjenama Hrvata je danas u Njemačkoj, najviše u Münchenu, između 310 i 350 tisuća, a radnika na crno još od 50 do 100 tisuća. Najveći broj hrvatskih gastarbajtera prve generacije stigao je u Njemačku između 60-ih i 70-ih, nakon što je 1968. godine Njemačka i s tadašnjom Jugoslavijom potpisala ugovor o primanju radne snage. Drugi veliki val doseljavanja u Njemačku dogodio se u ratnim godinama, između 1991. i 1995., kad je u Njemačku pristiglo oko 15 posto svih Hrvata, pokazala je studija UNCHR-a i IOM-a. Gotovo 78 posto Hrvata u Njemačkoj imalo je krajem 2004. godine trajno boravišno odobrenje ili pak neograničenu dozvolu boravka. Gotovo 90 posto hrvatskih državljana u Njemačkoj boravi dulje od 10 godina, dok prosječni boravak iznosi 24,7 godina. Time se Hrvati, zajedno sa Slovencima, Španjolcima i Talijanima, ubrajaju među nacije s najdužim prosječnim boravkom u Njemačkoj.

Prema feljtonu koji je u veljači 2005. objavljivala Slobodna Dalmacija, jugoslavenski gastarbajteri dolazili su u Njemačku s legalnim dokumentima, od čega je profitirala i Njemačka – jer joj je jeftina radna snaga obnavljala industriju i infrastrukturu, ali i “Beograd koji je pronašao humano rješenje nezaposlenosti unutar Jugoslavije”. Prema pisanju Vjesnika u kolovozu 1979., devizne transakcije naših građana na privremenom radu u inozemstvu u 1975. godini iznosile su otprilike 40 posto vrijednosti svih deviznih prihoda od izvoza. “Razumljivo je da se zbog takve financijske koristi Jugoslavija kroz formiranje jugo-klubova i konzulata marljivo brinula o nacionalnom identitetu svojih građana na radu u Njemačkoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama. Kako ne bi zaboravili svoju domovinu, djecu se u školskoj nastavi od malena učilo kako cvijeće u Jugoslaviji miriše ljepše nego drugdje, a mladim radnicima svakom prilikom je dano do znanja kako mogu biti ponosni što su Jugoslaveni, jer zbog toga uživaju mnogo veći ugled kod svojih stranih poslodavaca: prema procjeni poslodavaca, Jugoslaveni su u stanju mnogo bolje i lakše naučiti jezik i prilagoditi se poslu nego ijedan drugi gastarbajterski narod”, navodi se u Vjesniku.

“Međutim, život daleko od doma bio je težak i nikoga to u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj, nije previše zanimalo. Ono što je za domaće ljude vrijedilo bio je isključivo novac, a gastarbajteri su ga u njihovim očima uvijek imali napretek. Nakon što su pristigli u Njemačku, naši ljudi su najprije morali ići na liječničke preglede i provjeru fizičkih sposobnosti. Izdana im je zatim prva dozvola boravka od nekoliko mjeseci. Ako bi zadovoljili potrebe poslodavaca, ovi bi im produživali boravak najčešće za period od dvije godine. Tek nakon osam godina neprekidnog rada u Njemačkoj, tako je poslije zakonom određeno, gastarbajteri su imali pravo na izdavanje dozvole boravka bez ograničenja. Pridošle strance, često nisko kvalificirane, redovito se slalo na fizički najnapornije poslove po terenu, u ljevaonice tvornica metala, na bauštele i u blatnjave kanale. Njihov radni dan trajao bi i po 12 sati, a skromni početni smještaj po barakama ili jeftinim hotelima mnogima bi služio tek kao puko prenoćište”, piše Slobodna Dalmacija.

Hrvatska i danas ima svoje gastarbajtere, ne samo u Njemačkoj. Prema istraživanju Svjetske banke, Hrvata koji su na privremenom radu ima 17,1 posto, odnosno više od 750 tisuća, a najviše ih ima u Njemačkoj, Australiji, Austriji, SAD-u, Francuskoj, Italiji i Švicarskoj. Oni su lani svojim obiteljima u Hrvatskoj uplatili 1,54 milijarde dolara, odnosno 8,1 milijardi kuna.