Sezona Massima: Recite slobodno, ja sam patetičan! Ja patetično volim glazbu!

Nije li to ironično: od čovjeka koji je toliko inzistirao na autorstvu, na individualizmu, čovjeka koji je od početka karijere donkihotski tragao za umjetnošću u pop-glazbi, postali ste čovjek kojega je najšira publika prigrlila tek kad je počeo obrađivati tuđe pjesme? Ovo pitanje postavljam Massimu Saviću s kojim sam se našla u Gajnicama, u kafiću koji je, za rano nedjeljno poslijepodne u siječnju, neobično popunjen i bučan.

Tek kad je već izgovoreno, shvaćam da to pitanje zvuči pomalo drsko; nisam kanila započeti razgovor podbadanjem. Da malo popravim stvar, domećem da su njegove obrade tuđih pjesama (albumi “Vještina” i “Vještina 2”) u većini slučajeva znatno bolje od originala. Ali Massimo Savić nije tašt čovjek.

“Za mene, glazba je ozbiljna stvar. Tu nema mjesta egu. Kad se snima u studiju, ne smiješ se emotivno vezati za neki instrument koji si odsvirao jer će možda sutra doći glazbenik koji će za taj instrument imati bolje rješenje nego ti. I ti moraš biti spreman brisati svoje rješenje, a prihvatiti tuđe, jer pomaže pjesmi, bolje paše. Moraš operirati. A ego ti ne dopušta da izađeš iz svoje zone komfora. A mene uvijek interesira to, izaći iz zone komfora, vidjeti do kuda mogu ići kad pjevam. Toliko dam energije u pjevanje da se čovjek pita hoću li uopće moći to otpjevati, je li to uopće fizički moguće. Radim s ljudima koji nemaju problem s egom. A kad nemaš problem s egom, možeš uzeti tuđu pjesmu i prihvatiti je kao svoju. Jer si dobar roditelj pjesmi.”

U potkošulji. Za Massima Savića pitanje granica “zone komfora” ključno je pitanje.

“Kod mnogih svojih kolega, kad pjevaju, osjećam da stalno žele da im bude udobno i ugodno. Kao da stalno pokušavaš odapeti strijelu, ali luk je mlohav. Peđa, moj prijatelj, koji je napisao divne pjesme 'Iz jednog pogleda' i 'Suze nam stale na put', uvijek se čudi kako u studiju, kad otpjevam samo jednu pjesmu, mogu ocijediti potkošulju (uvijek u potkošulji pjevam, s puno ručnika, puno vode). Jer dok pjevam, svi klipovi i motori u tijelu rade punom snagom, nadbubrežna žlijezda proizvodi adrenalin, i otuda vrućina. Među kolegama je to već vic, ja na koncertima zimi nosim ventilatore.”

Zanimljivo je slušati ga kako priča, vrlo brzo postaju mi jasne osi njegova koordinatnog sustava: s jedne strane dirljivo, tinedjžerski, gotovo naivno vjeruje u umjetnost, inzistira na umjetnosti u glazbi, a s druge je strane – radnik. Mnoge ubija rutina. Massimo, kaže, ima sreću što i dalje ima strah od koncerata, i to smatra srećom, što je taj strah ostao.

“Na dan koncerta stres je uvijek vrlo jak i uvijek imam frku, tremu. Međutim, kad ljudi na koncertu osjete tvoju frku na prvih nekoliko pjesama, to ti ne uzmu za zlo, baš naprotiv, znači im to kad vide da to znači tebi, da ne ideš bezvoljno od nastupa do nastupa i ne brojiš minute da to 'odradiš'. I ja volim svoj mir, ali kad sam u glazbi, moram dati sve od sebe.”

U jednom trenutku oko nas nastaje metež, na sav glas zagrme zvučnici; na velikom zidnom televizoru počinje utakmica, izvodi se hrvatska himna. Sad je jasno zašto je u kafiću tako puno ljudi; došli su gledati tekmu. Massimo se ni ne osvrne, samo se nagne naprijed nad niski stolić, da ga bolje čujem, i nastavlja govoriti o glazbi, s udivljenjem koje ne pristaje u ovo banalno okruženje, koje me podsjeća na Petrarkine sonete o Lauri. U prijevodu Luka Paljetka. “Recite slobodno, ja sam patetičan! Ja patetično volim glazbu”, skoro da viče, nadjačavajući himnu.

Mjesto našeg susreta nije nasumično odabrano. Playlife je kafić i klub u montažnom objektu koji istovremeno nalikuje na plastenik i na kafkijanskog divovskog kukca i, prigodno, gleda na ulaz u psihijatrijsku bolnicu.

“Ja sam tu iz kvarta”, Massimo kaže u jednom trenutku, kad razgovor skrene na Vrapče, taj neugledni dio grada čija je jedina i dična znamenitost upravo institucija za mentalno oboljele. Kaže to s mješavinom nehajnosti i ponosa, malo isturivši bradu, i načas djeluje kao prčeviti dječak s ulice. Tada vidim da je i na crnim jastucima na kojima sjedimo ispisano njegovo ime. “Ovdje je bio taj koncert, nekoliko tisuća ljudi sjedilo je vani na ovakvim jastucima, kasnije su ih mogli kupiti, a sva lova išla je za bolnicu Vrapče. To je bilo divno, jedan lijep, zatvoren krug... I ogromna bina, iste veličine kakve će biti u Domu sportova, odličan razglas, svjetla...”

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA