Skupo plaćamo da nas udaraju

Krv, znoj i suze – tako bi se slikovito, ali i gotovo doslovno mogao opisati borilački sport kickboxing koji u Hrvatskoj prakticira oko pet tisuća ljudi. Među tih pet tisuća njih čak tisuću se natječe u tom grubom sportu. Hrvatska je, naime, osma zemlja svijeta na kickboxing rang-listi. A to je čudo, kaže mi Marko Žaja, voditelj reprezentacije na nedavno održanom Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Tamo smo imali čak 18 natjecatelja i osvojili 9 medalja – jednu zlatnu, pet srebrnih i dvije brončane.

A zlato je osvojila – žena. Nives Radić iz Šibenika briljirala je u Brazilu u finalu protiv Ruskinje Diane Galine i tako postala svjetska prvakinja u “low kicku” do 70 kilograma. Izvrsne su bile i Helena Jurišić i Ana Bajić, obje srebrne. Pitam Nives kakav je osjećaj biti svjetska prvakinja? “U početku mi je rezultat bio bitniji. I sada je bitan, ali tu statistiku prati trener... Ja sam se navukla na onaj osjećaj poslije dobre borbe, kad znam da sam dala sve od sebe, kad sam pokazala ono najbolje od sebe. To mi ništa ne može zamijeniti, a naravno uz takav pristup rezultat ne može izostati.”

Za dobar rezultat, objašnjava Nives, potrebno je jako puno truda i muke, upornosti i odricanja. “Ali sve se zaboravi kad osvojiš prvenstvo”, ističe. Ona se kickboxingom počela baviti 2000., baš kad je upisala drugi razred gimnazije. “Dvije prijateljice upisale su se na trening ITF taekwondo kluba ‘Dalmatino’ u Šibeniku, a ja s njima samo zato da nisam sama kod kuće u to vrijeme. Da je bilo po mome, nikad ne bih ni došla u dvoranu jer mi se na prvu nije svidjelo i trening sam shvatila isključivo rekreativno. Čak sam i na upisnom listu zaokružila da se ne želim natjecati.”

Sport za radnike. “Govorila sam sebi: hajde, pa nije tako strašno, proći će ih volja brzo, odradi to, strpi se. I nakon nekoliko mjeseci njih dvije su zaista odustale, a ja? Ja sam se zaljubila. I to ozbiljno! Našla sam se u tom sportu, zavukao mi se pod kožu i bavim se njime već 13 godina. U istom klubu sam 2003. počela trenirati i natjecati se u kockboxingu. Najviše mi se zapravo svidjelo to što za kickboxing ne treba biti posebno talentiran, već marljiv i uporan, a kako sam radnik po prirodi…”, prisjeća se svjetska prvakinja.

Nives trenira dva do tri sata dnevno, ovisno o potrebi i rasporedu natjecanja. Njezin trening se sastoji od zagrijavanja, rastezanja, tehničkog i taktičkog treninga, treninga snage i eksplozivnosti i istezanja. A pored toga još redovito trči i povremeno pliva.

Iako je kickboxing pretežno muški sport, a s time se slaže i bivši kickboksač Marko Žaja, Nives nema niti osjeća te predrasude. “Kako je više muškaraca, njima je i konkurencija veća. Jednako kao što u ritmičkoj gimnastici ima vjerojatno više žena. No, pritom ne umanjujem uspjehe naših djevojaka. One su bile izvrsne. Naše cure su vrhunski sportaši i u svjetskim razmjerima smo i u ženskom i u muškom dijelu velesila”, komentira Žaja i dodaje kako su dečki ipak morali odraditi više mečeva i dobiti više batina za te rezultate.

A slično kao i Nives, naši srebrni dečki iz Brazila – Luka Šimić, Agron Preteni i Luka Tomić, na prvom treningu kickboxinga, još kao dječaci, našli su se zbog prijatelja.

Splićanin Luka Tomić u djetinjstvu je također probao više sportova i ni u jednom se nije pronašao. Na nagovor prijatelja došao je u kickboxing klub “Pitbull” i svidjelo mu se. Njime se bavi posljednjih osam godina. “Jednom kad počnete pobjeđivati, teško je stati”, tvrdi. U prosjeku trenira devet puta tjedno. A osim treninga za vrhunski rezultat u kickboxingu važan je, kaže, dobar san i prehrana. “S obzirom na to da sam u kategoriji do 71 kg, moram paziti na kilograme. I ne smijem si dozvoliti da, primjerice, dva dana prije natjecanja ne jedem ništa. To mi je vječna borba. Moja prosječna težina je inače 75 kilograma”, priča mi.

Poraz u finalu. Kako ljudi reagiraju na njega? Boje li ga se? “Pa ovisi. Kad kažem čime se bavim, nitko mi ne vjeruje. Nemam neki tipičan izgled momka iz ringa! Obitelj, cura i prijatelji su mi, naravno, velika podrška. Doduše, žene u mojoj obitelji su malo panične kad je neka borba u pitanju, pa mama i baka redovito pitaju: ‘Sinko, šta ti to triba?’”, priča kroz smijeh. Pripreme za natjecanja i profesionalno bavljenje sportom sastoje se od desetak treninga tjedno koji su podijeljeni na specifični kickboxing trening – rad na vreći, fokuserima i sparinzima i kondicijski trening koji se sastoji od kardio treninga i rada u teretani. Pritom izvode dizačke vježbe poput trzaja, nabačaja i čučnja.

“Jako je teško izgubiti u finalu. Iako je srebro veliki uspjeh, bio sam razočaran. Ali, kako mi je to bio već peti teški meč u pet dana, bio sam prilično umoran, već ozlijeđen, pa sam slabije otvorio borbu. No, onda sam se vratio, preuzeo inicijativu i uvjerljivo poveo nakon druge runde. U trećoj rundi bio sam u najmanju ruku ravnopravan suparnik Rusu, ali nažalost suci nisu bili istog stava, te su pobjedu dali Rusu, i to za jedan bod”, kaže mi 23-godišnji sportaš.

Lukini najveći dosadašnji uspjesi su naslov juniorskog prvaka svijeta 2008., Wako Pro prvak Europe 2010. i viceprvak svijeta 2013. A osim toga, višestruki je prvak Hrvatske. O kraju borilačke karijere još i ne razmišlja, ali iz sadašnje perspektive kaže kako bi volio nastaviti trenersku karijeru u kickboxingu. On je, naime, student četvrte godine Kineziološkog fakulteta u Splitu. A osim što je profesionalni sportaš, radi kao osobni trener i trener mlađih uzrasta.

Ozljede su svakodnevica ovog sporta, ali, srećom, onih ozbiljnijih kod Tomića do sada nije bilo.

I Agron Preteni se susretao s ozljedama. I manjima i većima. Zadnja ozbiljnija je bila ozljeda ramena koja ga je prisilila na pauzu od pet mjeseci. Nives do sada, srećom, nije imala ozbiljnijih ozljeda od istegnuća ligamenata. Modrice su pak svakodnevica i postaju zanemarive kad ih se prihvati kao sastavni dio treninga i natjecanja. Istina, ljudi u drugim sredinama ih zbog njih mogu krivo doživjeti.

Požežanin Luka Šimić prošle godine u prosincu je deset dana prije borbe za Svjetsku profesionalnu titulu ozlijedio rame. Pukao mu je ligament.

“Na manje ozljede sam već navikao. Često s treninga dođem s masnicom, pa mi cura kaže: ‘Vidi se na što sličiš’”, priča mi uz smijeh.

Pogledi. Preteni je imao tek dvanaest godina kad se počeo baviti kickboxingom. Prijatelj iz razreda počeo je prvi, on došao pogledati trening, svidjelo mu se i počeo trenirati. Kad razmišlja o razlozima zašto baš kickboxing, ne može se sjetiti nekog određenog. “Možda je bila sudbina”, kaže mi. Trenira devet puta tjedno. Svaki trening traje sat i pol do dva. Srijeda i nedjelja su dani za odmor. O načinu života kaže: “Pokušavam spavati barem sedam do osam sati dnevno. Na prehranu pazim tako da pokušavam izbaciti nezdrave namirnice poput svih vrsta sokova, osim prirodnih, zatim pekarske proizvode, grickalice, pomfrit, bijelo od mesa, tražim da mi se skinu žilice…”

Susretao se i s čudnim pogledima jer se bavi kickboxingom. Ni obitelj, kaže, u početku nije bila presretna, ali kasnije su se navikli i sada ga apsolutno podržavaju. Sve je počelo u klubu “Pit Bull” gdje i danas trenira. Njegova je kategorija ona do 91 kilograma. “Kickboxingom ću se baviti sve dok mogu. To je ono što želim i nadam se da će potrajati. Dobna granica ne postoji, ali ne bih baš s hodalicom ulazio u ring”, kaže mi uz smijeh.

Bio je juniorski europski prvak i dva puta svjetski. I dalje je profesionalni prvak svijeta u kickboxingu.

Luka Šimić također je bio dječačić kad se počeo baviti kickboxingom. Priča se ponavlja: prijatelj krenuo prvi, pa on za njim. Prijatelj odustao, Luka ostao. Već kad je bio sedmi ili osmi razred počeo je aktivno trenirati i natjecati se. Ovaj dvadesetpetogodišnjak trenira svaki dan. Pred veće natjecanje čak dva puta dnevno, a ti treninzi traju minimalno sat i pol.

Njegova je kategorija “low kick” do 86 kilograma. “U Brazilu nas je u toj kategoriji bilo 12. Ja sam, kao nositelj kategorije i aktualni svjetski prvak, prvi krug preskočio. U četvrtfinalu sam se borio s Bjelorusom, u polufinalu s Turčinom, a u finalu s Rusom. Izgubio sam. Doktori su prekinuli borbu u drugoj rundi jer mi je pukao hematom ispod oka, iako je rezultat u tom trenutku bio izjednačen”, objašnjava mi.

On se, inače, mjesec dana uoči natjecanja povlači u karantenu i fokusira isključivo na borbe koja ga očekuju. Ima, otkriva mi, i tremu uoči borbe, ali to traje do početka zagrijavanja. “Nema tu straha. Dok borba traje, ne razmišljam ni o čemu, isključim se iz svih filmova”, tvrdi.

Oprema za kickboxing je prilično skupa, kaže mi. Rukavice se troše pa se moraju mijenjati svakih pet ili šest mjeseci, a kvalitetnije rukavice koštaju 700, 800 kuna. Kako sponzora u kickboxingu nema, tako i to plaćaju iz svog džepa. Rekreativci trebaju tek rukavice i bandaže. To košta nekoliko stotina kuna i nije skupo. Profesionalci i natjecatelji trebaju i štitnike, gumu za zube, bandaže, kacigu, rukavice za vreću, pa za sparing, cure trebaju suspenzore za grudi… Tada se ta cifra penje na dvije ili tri tisuće kuna. Set kvalitetne opreme traje dvije sezone. Osim toga, dodaci prehrani dodatni su financijski napor, te koštaju oko 200 kuna mjesečno. Masaže bi također trebale biti redovite, otprilike jednom na tjedan, a recimo da je svaka stotinjak kuna.

Natjecanja. “Bavit ću se time dok god me to bude veselilo. Veselim se svakom treningu, svakom natjecanju…”, kaže mi Šimić. Iako taj sport ne donosi neki velik novac. Naime, u Brazilu je, primjerice, samo prvo mjesto nosilo novčanu nagradu. Jedina zarada, objašnjava mi, može biti preko stipendija na osnovi rezultata i kategorizacije od Hrvatskog olimpijskog odbora. O većoj zaradi može se govoriti eventualno u ovom profesionalnom dijelu. Inače, u kickboxingu postoji podjela na amaterski ili olimpijski način borbe i onaj profesionalni. Olimpijski je onaj koji uključuje štitnike, kacigu za glavu i ostalu zaštitu, dok u profesionalnom u ring ulaze samo s rukavicama.

Odricanja. Šimić je odradio petnaestak profesionalnih borbi do sada. Kako on podnosi poraz?

“Izluđuje me ako izgubim, a znam da nisam dao sve od sebe. Kad dam sve od sebe, a protivnik je bio bolji, onda se ne zamaram pretjerano”, kaže.

Njegovi najveći dosadašnji uspjesi bili su Svjetsko prvenstvo u Makedoniji 2011. i Europsko u Turskoj 2012. Šimić inače studira kineziologiju u Zagrebu, završio je i Policijsku akademiju i sad čeka posao. Agron Preteni pak radi u svom klubu kao trener kickboxinga mladim dečkima i curama. Završio je grafičku školu, a od prošle je godine i student Pravnog fakulteta u Splitu. Zlatna Nives diplomirani je ekonomist, a Splićanin Luka Tomić student je četvrte godine Kineziologije u Splitu i radi kao trener mlađih uzrasta i kao osobni trener. U slobodno vrijeme bavi se podvodnim ribolovom.

Svi oni tvrde da nikad svoj sport nisu iskoristili kako bi nekog zaštitili ili obranili izvan ringa. “Naravno da to nisam nikada napravila. To nam najstrože zabranjuje klub i savez, da ne govorim kako kazneni zakon na moje ruke i noge gleda kao na hladno oružje. Reagirala bih jedino u samoobrani”, tvrdi Nives.

Marko Žaja, inače i dopredsjednik Hrvatskog kickboxing saveza, tvrdi kako se radi o sportu koji traži ogromna odricanja. “Odgovorno tvrdim da je to jedan od najzahtjevnijih sportova ikad. Kako s fizičkog, tako i sa psihičkog aspekta. Tu postoji konstantan strah od poraza i ozljeda. U borilačkim sportovima taj je strah ipak prilično izražen”, objašnjava iskusni kickboksač. Žaja se, naime, do 27. godine bavio kickboxingom i bio višestruki europski i svjetski prvak.

Te cure i dečki, ističe, zaslužuju veću brigu i pozornost nadležnih institucija. U Brazilu je bilo petstotinjak natjecatelja iz 49 zemalja s različitih kontinenata. Konkurencija je, dodaje, bila ozbiljna.

Savez ima izvrstan odnos s Hrvatskim olimpijskim odborom i njima zahvaljuje što se neke stvari u tom sportu razvijaju.

“Napravili smo niz kvalitetnih pomaka u našem odnosu i ide nabolje. HOO je prepoznao naš entuzijazam i zalaganje, naš trud… Znate, naš je savez donedavno bio u velikim problemima. Godinama je trajala ta naša kalvarija. Imali smo probleme, bilo je zle krvi, razjedinjenosti, pogrešnih koraka... U jednom trenutku smo bili isključeni iz HOO-a, iz Ministarstva… Savezu je račun bio blokiran više od godinu dana, upao je u dugove, prijetio mu je stečaj… Borili smo se rukama i nogama. Tomislav Bilandžić, načelnik policije u Osijeku i naš predsjednik, napravio je lavovski posao. Bitka je trajala godinu i pol dana. Napravili smo puno. Izvukli smo Savez koji je bio izgubljen. HKBS je postao ogledni primjer kako bi nacionalni sportski savez trebao izgledati i funkcionirati. Još da uspijemo popraviti financijski dio. Trebalo se od tih tužbi, sudova, prijetnji, ovrha izvući. Danas je savez financijski stabilan”, priča mi Žaja. Dodaje kako je krajnji cilj da tih 5000 ljudi koji se kickboxingom imaju zadovoljstvo djelovati u tom sportu.

Zaštitari. Kakva je veza između kickbox-inga i policijskog i zaštitarskog posla? Kažu mi kako apsolutno ne žele biti asocijacija na probleme sa zakonom, već obrnuto. Misli li time na braću kickboksače optužene za silovanje? “To ne želim ni komentirati dok se ne donese presuda”, kaže Žaja. “Ali, mi želimo biti oni koji pomažu svojoj državi. Nama je Hrvatska svetinja i s ponosom ju predstavljamo vani. Želimo biti društvu na korist. Želimo participirati u tijelima države i jačati taj naš sustav kroz policiju, vojsku, tajne službe, vatrogasce… To je naša filozofija!”, objašnjava.