Nevjerojatno je, ali istinito, da sam na nagovor svog savjetnika za moral i ćudoređe zajedno sa svojim ministrima pristao pogledati tursku sapunicu “Sulejman Veličanstveni”.
Kad smo sjeli na perzijski ćilim koji sam nekoć davno donio iz Irana, prva dama upozorila nas je da cuge na tepihu nema. Odmah smo svi sjeli na kauč a ona je stavila flašicu mirogojčeka pred nas.
“Na tepihu se ne pije. To je pravilo”, rekla je.
I ima pravo. Taj sam tepih za neku crkavicu kupio u bespućima Taht-i-Sulejmana, dok sam lutao gudurama u potrazi za samim sobom, ne znajući da je star više sto godina i da se njegovi čvorovi smatraju vrhunskom umjetnošću ručnog tkanja nomadskih plemena Velike slane pustinje. To sam doznao tek poslije, u Konyi, koja je poznata po bazaru na kojem se mogu naći najbolji sagovi iz tog dijela svijeta.
Osim tog tepiha u džipu sam vozio i izrezbarena vrata iz Kafiristana, zabačenog područja sjevernog Pakistana u kojem još žive potomci vojnika Aleksandra Makedonskog.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....