Svi grijesi akademika Jelčića

Povjesničar umjetnosti i predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić našao se prošlog tjedna u središtu javne pažnje nakon što je Matica smijenila akademika Dubravka Jelčića s mjesta glavnog urednika edicije “Stoljeća hrvatske književnosti”, čiji je Matica izdavač, te izvršne urednike zbog enormnih troškova koji se pokrivaju iz državnog budžeta. Urednički odbor usprotivio se odluci, matičari su bili napadnuti da su Jelčića smijenili zbog vlastitih probitaka i taština, na što je Matica odgovorila šturim priopćenjem. U razgovoru za Globus Zidić je prvi put detaljno progovorio o tome što se zapravo zbivalo s tim kapitalnim, ali i, kako se pokazalo, izuzetno skupim projektom.

Sporna knjiga Petra Šegedina

Urednički odbor u svom priopćenju kaže da ste Jelčića i izvršne urednike smijenili zbog “tobožnjih propusta i neaktivnosti u radu”, te je vaš postupak ocijenio neprimjerenim i uvredljivim. Možete li pojasniti o kakvim se greškama radi?

- Uzmimo, primjerice, prvu knjigu Petra Šegedina. Ona počinje slikom njegova oca. Za cijelu biblioteku vrijedi pravilo da je na početku slika pisca. Ali, očito netko nije pazio. Počeo sam čitati Šegedinovu kronologiju i vidio sam da je proglašen državnim neprijateljem zbog tiskanja pripovijesti “Izdajnik” u Forumu 1964. Nije točno, ja sam mu objavio “Izdajnika” u Kolu 1969. i objavio uz to, jer je Šegedin inzistirao, da je knjiga napisana 1964., da je ponuđena drugim nakladnicima, ali da se nitko nije usudio to objaviti. Ne dramatiziram, pogreške se događaju, ali, otkud podatak da ga je tiskao Forum 1964., pa mi se učinilo – netko radi napamet. “Izdajnika” je Matica hrvatska tiskala i 1993. kao posebnu knjižicu. U njoj Šegedin ponovno zahvaljuje što sam je u Kolu tiskao, znači da onaj tko je to pisao nije vidio ni knjižicu; jedino samostalno izdanje “Izdajnika”. Naravno da sam poslije svega išao pogledati čega tu još ima. Učene tekstološke napomene i važni tumač imena počinje ovako: “Abtajlung (njem.)”; pa to nije njemački! Tako Nijemci ne pišu. Rečenica “Anna, tu hai detto” prevedena je kao: “Ana, ti si rekao”. Dakako, eksperti koji to za biblioteku rade imali su posebno plaćene prevoditelje za talijanski, njemački, latinski, grčki. Priređivački posao za Šegedina, odabir djela, učinio je Cvjetko Milanja i to je dobro. Ne znamo kome se potkrala pogreška s fotografijom na početku, kao i tolike druge. Nije nemoguće ući u trag “autoru”.

Tko je radio tumač?

- Tumač imena i izraza radili su Davor Bagarić i Kristina Grabar, po izboru glavnog urednika. Kristina Grabar u to je vrijeme bila studentica. A edicija je kao superstručna… Braque je postao Braques, Cézannea imate i pod “Sezan” i pod “Cézanne”. Kako se radi o dalmatinskim sižeima – zašto se senjorita prevodi kao “gospodična”? Zatim – Galicija je pokrajina na zapadu Španjolske. Postoji Galicija u Španjolskoj, ali ona nije poznato ratište iz Prvog svjetskog rata.

Prestolonasljednik Valéry

Po tome se i mnoge Krležine knjige događaju u Španjolskoj.

- Tamo su naši stari ostavljali kosti, pod Karpatima, to je sjeveroistočni dio austrougarske carevine, a mi čitatelje učimo da je to u Španjolskoj. U tom prvom izdanju Šegedina, u nakladi od 1000 primjeraka koja je uništena, Pelješac je postao otok, što su urednici i sami vidjeli, pa su na brzinu tiskali errata corrige. Ja bih se sramio tog papirića koji vas na dva mjesta u knjizi upozorava da Pelješac nije otok, nego poluotok, a ne govori o milijun drugih pogrešaka koje se pojavljuju. E sad, uzmimo preuređenu Šegedinovu knjigu. Pola katastrofalnih pogrešaka je popravljeno, a druga polovica nije. U popravljenom izdanju definicija Galicije je u redu, ali nakon toga je izišla još jedna knjiga (Kozarčanin) u kojoj je Galicija ponovno u Španjolskoj! “Spoza della quiete” nije “družica mira”, nego “vjerenica mira”. Valéry nije nasljednik Mallarmea, jer Mallarme nije imao prijestolje, nego je “sljedbenik”; pejzaž pišemo sa “z” a ne “s”… hrpe toga. I mi sad za to dobivamo novac kao za znanstveni projekt.

Gdje se nalazi Velebit

U knjizi Srgjana Tucića pojavljuje se čak 60 stranica tumača.

- To je eskalacija te pseudoznanosti, mogli smo tiskati još jedan Tucićev tekst da je tumač bio primjeren. Kome treba objašnjavati da je Morava rijeka u Srbiji, Velebit planina u Hrvatskoj, a Mostar grad u Hercegovini? Ne čitaju takve knjige djeca u vrtićima, nego ljudi koji imaju stanovitu naobrazbu. Ta mistifikacija trebala bi dati knjizi auru znanstvenosti. Tumač je ovdje radila Vladimira Rezo, koja nije studentica, i taj je tumač znatno bolji od ostalih, a zašto – zato što se pojavljuje mnogo imena engleskih, talijanskih, nizozemskih slikara (Tucić piše flanerije kroz engleske galerije), a sve se to može naći u likovnim enciklopedijama. I to je u redu. Ali onda spazite, da je “Apage, Satanas!” – latinska fraza! Za Bernarda Cavallina kaže se da je ostavio za sobom 2000 slika, 300 crteža i desetak grafičkih listova. Kome taj podatak treba? Podatak je još besmisleniji kad se zna da ni za jednog drugog slikara, a u tumaču ih ima na desetke, nema analognih podataka. Nije lako izreći sve ovo u javnosti. Nitko to dosad nije primijetio ili o tome javno progovorio. Ovo je stota knjiga. Ja sam u 97. svesku primijetio što se događa. Jesam li trebao šutjeti?

Sad biste vi trebali reći zašto sve to niste vidjeli ranije.

- Pogledajte. Urednici su bili su Jelčić, Pavletić, Vončina. Pavletić je pokojan, ali donedavno to nije bio; to su, dakle, tri sveučilišna profesora. Ivica Matičević i Ivana Žužul mladi su znanstveni djelatnici, on s nekoliko knjiga. Zatim: Nikola Batušić, Rafo Bogišić, Vlaho Bogišić, Josip Bratulić, Dunja Fališevac, pokojni Ivo Frangeš, Nedjeljko Mihanović, Krešimir Nemec, Slobodan Prosperov Novak, Darko Novaković, Pavao Pavličić, Boris Senker, Miroslav Šicel, pokojni Dragutin Tadijanović i Mirko Tomasović. Kome bi palo na pamet da nakon takve ekipe mora “kontrolirati” tekst? Još k tome – knjiga ima lektora, korektora, priređivača tekstologa, jednog izvršnog urednika, drugog izvršnog urednika i glavnog urednika! Ja, čini mi se, mogu odgovarati samo zato što sam uopće primijetio takve greške!

Neću nagađati, ali gotovo sam siguran da urednički odbor nije o tome uopće raspravljao. I da možda nisu ni znali, dok nisam rekao, da je Jelčić dao uništiti tu nakladu i napraviti brzo novu, na vlastiti trošak. Platio je navodno 35 tisuća kuna tiskari, svojim novcem, i to je čestito, samo što ja mislim da je o tome trebalo izvijestiti urednički odbor. Odbor mora znati kako se radi i kako tko radi. Tamo se svi čude – kakva dva izdanja? Trošak je Jelčić junački podnio, ali su se zabašurili propusti i prikrila nečija odgovornost.

Upozoravali ste, u nekoliko navrata, na greške…

- Ništa osobno protiv Jelčića nemam. On je iz nekih svojih, osobnih razloga bio napustio Maticu i ja sam ga u nju vratio. Sad će je, ako dobro slutim, napustiti još jednom. Žalim. Sve radim bona fide, jer mi se čini da tu nije pitanje Jelčić ili Zidić, nego, što dajemo svojoj publici. Vlade ove zemlje dolično financiraju projekt, odnosno Maticu kao nakladnika. Dubravko Jelčić mjesečno dobiva 6000 kuna neto, Ivana Žužul i Ivica Matičević dobivali su isti iznos. Rezultat je, u ovoj godini, jedna knjiga Šenoe. Benevolentno sam se i kolegijalno odnosio prema tim ljudima, ne zanima me činiti zlo, ali kad se saberu zadnje dvije godine, svaka od tih knjiga košta 230.000 kuna! Nadalje, Matica nije bila zadovoljna odnosom “kancelarije” i “kreativnih suradnika”. Kad priredite takvu knjigu, dobijete honorar od 15 do 20 tisuća kuna, dok oni koji to uređuju i tumače dobivaju znatno više. Tražili smo, da se to promijeni, da priređivač i pisac kritičke studije ne budu “servisni službenici”.

Utemeljitelji

Što je konkretno bio vaš zahtjev?

- Tražili smo da se, s obzirom da je biblioteka dobro financirana, godišnje pojavi deset svezaka. Odjednom se pojavljuju – iz čega bi, valjda, trebale proizići i neke posebne ovlasti – tri “utemeljitelja” (jedan pokojni). Nemamo dokument da su Jelčić, pok. Pavletić i Vončina “utemeljitelji” biblioteke, ali imamo dokument da je Matica hrvatska 1993. osnovala tu biblioteku i imenovala 10 stručnjaka u urednički odbor. Među njima su Pavletić i Jelčić. Moguće je da su trojica imenovanih bili inicijatori, ali ne i utemeljitelji. Da se u to uvjerite, dostatno je pogledati knjigu F. K. Frankopana (1999.) u kojoj sami kao utemeljitelje izrijekom spominju Croatia banku d.d. i PAN, papirnu industriju. Za života, Vlatko je Pavletić bio glavni urednik, a Dubravko Jelčić i Josip Vončina izvršni urednici. Poslije Pavletićeve smrti javlja se novi institut utemeljitelja, među koje netko upisuje bivšeg glavnog i oba izvršna urednika. K tome “izvršni” Jelčić postaje i glavni urednik pa stječe dvije aure; Pavletiću je dostajala i jedna. Redakcija bira glavnog urednika, a Matica ga potvrđuje ili ne potvrđuje. Jasno je, da je na Matici zadnja riječ, kao što u Pravilniku nedvojbeno piše da je osnivač i vlasnik biblioteke Matica hrvatska.

Raste broj crnih okvirića...

Iz čega bi proizlazio vaš legitimitet da urednika smijenite, koji vam Urednički odbor osporava?

- Naravno. Ali za nas poanta i nije bila smjena urednika, nego bolja i odgovornije priređena edicija. Prije nego je to sve puklo, Jelčiću sam predočio sve uočene pogreške, a on se uhvatio za glavu. Poslije je proradio obrambeni instinkt, počelo se tvrditi da ima grešaka, ali da je Matica kriva jer je suradniku Bagariću otkazala suradnju “pa je bio pod stresom”. Nije to bio potpuni otkaz suradnje, nego se tražila forma da se suradnja nastavi bez osnivanja stalnog radnog odnosa. Naposlijetku, vi možete biti pod stresom, ali hoće li krležijanska i šegedinovska Galicija zato prijeći s Karpata u Španjolsku? Osim toga, neke gluposti, kao što je tvrdnja da je Marx “izumitelj kapitalizma” i ne potječu od gosp. Bagarića – što je, onda, sa stresom?

Zašto se po vašem mišljenju urednički odbor solidarizirao s Dubravkom Jelčićem?

- Neću iznositi hipoteze, ali Matica je tražila od gospodina Jelčića da - u cilju veće produktivnosti - pomladi sastav redakcije, da nam dostavi plan rada i sl. Raste broj crnih okvirića, koji označavaju umrle urednike. Jelčić tvrdi da je ovo najbolja moguća redakcija i da on neće ništa mijenjati. Nismo tražili smjene, ali budimo razboriti: ništa u praksi nije savršeno, pa onda ni najbolje moguće. Primjerice, jedan od urednika nikad nije nazočio ni jednom sastanku uredništva, drugi je bio samo jedanput, a sve će biti teže dobiti konkretnu suradnju od pojednih kolega: što godine, što bolesti, što privatno izdavaštvo... Rekli smo, potrebni su mlađi ljudi uz iskusne i produktivne starije. Što još zamjeramo biblioteci? Izdavati, kao što nam je najavljeno, samo četiri knjige godišnje, a ne imati pritom limitiran popis djela i autora ni čvrst godišnji program - to znači prepustiti se utopiji. Ni za 50 godina ne bi biblioteka bila zaključena. Tu i tamo se ubaci neki mali, sporedan pisac, tek toliko da je na broju, ali imamo li uopće priređenu književnost srednjega vijeka? Nemamo. Vjekoslav Štefanić ju je, sa svojim suradnicima, odlično priredio u prvoj knjizi biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti. Ako nema bolje - preštampajmo je, ažurirajmo! Ali to se ne radi. U 100 knjiga nismo dobili ni jednog latinista, nema kajkavskog segmenta naše literature, ni onog čakavskog. Gdje su Marulić, Gundulić, Relković i Kačić, gdje su Rački, Ivšić, Jonke, Gotovac, Horvatić? Uredništvo naše biblioteke nije uspjelo objaviti Držića ni o 500. obljetnici njegova rođenja! Postoji uzorno izdanje koje je svojedobno priredio Frano Čale. Nemamo ni Matoša! Moramo misliti na to da publika očekuje i treba vrhunske naše pisce, stare i moderne. Naša je obveza da ih priredimo i ponudimo ovom, a ne tek trećem ili četvrtom naraštaju.

Prigovorili su vam i da primate honorar za Enciklopediju Matice hrvatske koja također nije ušla u ozbiljniju fazu pripreme.

- Mislim, da znate što je enciklopedija. Trebalo je izabrati nekoliko tisuća jedinica, osoba, događanja, naslova, zaklada, dobrotvora, dužnosnika, časopisa i zbornika, najvažnijih sjednica i zaključaka, evidentirati sve ogranke, društva i ustanove od značenja u povijesti Matice i taj smo posao, velikim dijelom već obavili. Napisan je velik broj jedinica; među ostalima, pisao sam ih i ja, i taj mi posao, kao uredniku, neće biti plaćen. Utvrđeni honorar od 6 tisuća ja sam na prve znake recesije svojom inicijativom smanjio na 5 tisuća. Moj primjer nije bio zarazan.

ODGOVOR NA OPTUŽBE

STAMAĆ NE PRETENDIRA NA UREDNIČKO MJESTO

Što je s tezom da je iza svega nezadovoljena sujeta Ante Stamaća?

- Akademik Ante Stamać nije nikad isticao ikoje svoje pretenzije, a ionako je urednik te biblioteke i ugledan priređivač nekoliko naslova u njoj. Kao književni tajnik Matice hrvatske, po svojoj je funkciji bio dužan reći što misli o ovoj biblioteci. Kako se nije složio s tezom da uredništvo radi najbolje moguće, Donat ga je grubo i neodgovorno izvrijeđao - onako kako to on godinama čini - a da Stamać sam nikad nije pokazivao pretenzije da bilo koga potisne s vrha Stoljeća.

Imate li nekog drugog u vidu za mjesto glavnog urednika?

- To mora, prema novom Pravilniku, koji je u petak usvojen, učiniti Glavni odbor Matice. Urednike će predložiti književni tajnik, u konzultaciji s mnogima kako u dosadašnjem uredničkom odboru, izvan njega i, dakako u Predsjedništvu MH. Osobno nemam baš nikakvih pretenzija glede Stoljeća.

Što se događalo na sastanku Glavnog odbora i Predsjedništva u petak?

- Dogovorili smo se da ćemo još jednom razgovarati sa svim urednicima, nikome nismo zatvorili vrata, ali neupitan je otkaz suradnje Dubravku Jelčiću, Ivani Žužul i Ivici Matičeviću. U eventualnome sporu naši su argumenti do te mjere neupitni, da ih može osporavati samo povrijeđen ponos, koji stvar tjera ad absurdum, ali apsurd ne može trijumfirati. Dubravko Jelčić, uza sve ostalo, komunicirao je s Maticom drsko i neprimjereno, odbijajući čak i podvrgavanje navika svoje ekipe uzusima radnog vremena u Matici. Kad smo se Dubravku Jelčiću morali zahvaliti, sve smo urednike pozvali da nastavimo i popravimo veliki posao. Nije sve ni onako bilo loše, površno, puno grešaka. Predočit ćemo urednicima sve propuste i svoje želje. Trenutačno su prevladale emocije solidarnosti s osobom. Čekamo reakcije solidarnosti s istinom.