Svila i kadifa, mramor i kamen, radio i TV – biskupima!

Tako malo Hrvatskoj treba da se osjeti modernom europskom zemljom u skladnom koraku sa svojim vremenom. Prošle godine, recimo, Hrvatska radio-televizija je u proizvodnju znanstveno-obrazovnog programa na televiziji uložila više pretplatničkog i budžetskog novca nego u produkciju vjerskog programa.

Nekome će se, dopuštam i takvu mogućnost, stvar učiniti sarkastičnom zajebancijom: to, naime, da se društveni i civilizacijski napredak mjeri fantastičnom činjenicom kako je nacionalna televizijska kuća 2013. godine - četiri stotine godina nakon Giordana Bruna - više novca potrošila učeći djecu da je munja pražnjenje atmosferskog elektriciteta nego podučavajući ih da nas to Gospod Bog kažnjava što smo mu okrenuli leđa.

Nije međutim zajebancija, već mjerljiv napredak: godinu ranije, dakle 2012., HRT je u proizvodnju vjerskog televizijskog programa uložio lijepih milijun i šest stotina pedeset hiljada kuna, odnosno tristo četrdeset tisuća kuna više nego u proizvodnju znanstveno-obrazovnih sadržaja.

Pa ipak, euforični optimizam valja suzdržati. I ne samo zato što se u budžet i produkciju HTV-ovog Znanstveno-obrazovnog programa još uvijek računa i tupavi serijal Krešimira Mišaka Na rubu znanosti, onaj o ljudima-gmazovima, čudovištima iz jezera i bosanskim piramidama. U računicu o omjeru obrazovnih i religioznih sadržaja nisu, naime, uvrštene pare uložene u proizvodnju vjerskih programa na Hrvatskom radiju, niti one uložene u praćenje katoličkog protokola u Informativnom, Kulturnom i drugim programima HRT-a - gdje ga je, odgovorno napamet tvrdim, malo više nego znanstvenih dostignuća i obrazovnih sadržaja - ili pak na kupovinu svih onih prigodnih katoličkih slikopisa kojima nas državna televizija maltretira svakog Božića i Uskrsa, pored redovnih pet specijaliziranih vjerskih emisija tjedno, te nedjeljnih i blagdanskih prijenosa svetih misa.

Ukratko, kad se sve zbroji, Hrvatska radio-televizija još uvijek - danas, 2014. godine - mnogo više novca daje za radio i televizijski vjeronauk, nego za edukaciju i promociju znanosti.

Nekad davno, jutarnji program nacionalne televizije bio je kućna škola: uz nevine crtiće, neki su sjajni tipovi i cure pričali i pjevali s djecom, sve kroz igru učili ih slova i brojke, uz Mendu, Slavicu i Branka Kockicu spoznavali smo svijet oko sebe, a uz Disneyeve ili Cousteauove dokumentarce putovali njime. Danas, Hrvatska televizija djeci ujutro nudi tek par crtića i par konfekcijskih tinejdžerskih serija, nakon čega i Prvi i Drugi program prepušta njihovim nezaposlenim roditeljima, hraneći im očaj kretenskim telenovelama i savjetima doktora Oza za zdravi hamburger.

Nedjeljom ujutro pak - u vrijeme kad smo u pidžamama gledali Bistrooke, novu epizodu Survivala o tibetanskim antilopama ili neki od divnih, uzbudljivih dokumentaraca sir Davida Attenborougha - današnjim se klincima nude katolički magazin Biblija i nova epizoda uzbudljivog serijala Mir i dobro, te izravni prijenos misnog slavlja iz nekog moslavačkog gradića, valjda da se mještani ne naljute što do njega u svom glavinjanju Lijepom našom još nije stigao Branko Uvodić.

Nije mi, skrušeno priznajem, nikakvo opravdanje što nisam znao da je Hrvatska, u onom međuvremenu otkako ne gledam HTV, postala katolička država kojoj i nacionalnu televiziju, kao i društvene odnose, uređuje Hrvatska biskupska konferencija. Nekome će se, dopuštam takvu mogućnost, i ta stvar učiniti sarkastičnom zajebancijom: to je zato što ni taj netko, baš kao ni ja, pojma do sad nije imao da ravnatelj Hrvatske radio-televizije urednike vjerskog programa na Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju ne može imenovati bez suglasnosti - Hrvatske biskupske konferencije!

Zemlja u kojoj urednike na državnoj televiziji postavlja vijeće biskupa nije, naime, samo kolokvijalno katolička nego je to i u vrlo službenom, ustavnom smislu. Bilo bi stoga lijepo da je netko iz Vlade o tome obavijestio i građane, koji debelim biskupima plaćaju i svilu i kadifu, i mramor i zlato, i radio i televiziju. A još bi ljepše bilo kad bi za to bilo potrebe. Jer potrebe za to, hvala Dragom Bogu, nema.

Kad je onomad, prije koju godinu, skupina znanstvenika potpisala peticiju da se serijal Na rubu znanosti kao pseudoznanstveni sadržaj izmjesti iz Znanstveno-obrazovnog programa u Zabavni - ili u koji već spadaju Crveni mag Theo, Vidovita Lejla i ostale pojave s ruba hrvatske znanosti - na njih je složno graknula gotovo cjelokupna publika Hrvatske televizije, educirana na njenom Obrazovnom programu i forumima o svjetskoj zavjeri ljudi-gmazova.

Pokušajte, međutim, zamisliti što bi se dogodilo kad bi autonomna, profesionala redakcija Hrvatske televizije, odnosno autonomni, profesionalni urednik njenog vjerskog programa, na jednak način u svoj program - recimo, nedjeljom ujutro - uvrstio nešto što bi se zvalo Na rubu vjere, zanimljiv serijal koji bi govorio o temama o kojima službena Crkva šuti - od Judinog evanđelja do, štajaznam, pedofilije u hrvatskim župama. Možete, jasno, samo zamisliti, jer drugačije nije moguće: urednika Vjerskog programa, podsjećam, amenuje Biskupska konferencija.

Tako malo, eto, Hrvatskoj treba da se osjeti modernom europskom zemljom u skladnom koraku sa svojim vremenom. Prošle godine, recimo, u Hrvatskoj nije zabilježen nijedan slučaj spaljivanja vještica ili kamenovanja nevjernika.