Zabrinutost se uvukla u naš kamp. Kako i ne bi kad su pred nama stepe Anadolije i Bliski istok u kojem još traju ulične borbe Hezbolaha i drugih frakcija za prevlast u Bejrutu. Taj su grad nekoć zvali Parizom Istoka. Njegove tržnice bile su nadaleko poznate. Konkurirale su mu samo one u Alepu, jednom od najstarijih gradova Orijenta.
Dok moji jahači izjahuju naše konje s namjerom da ih naviknu na vrućinu i promet na uskim cestama, ja sjedim u kampu i pokušavam doznati kakav je čovjek bio taj iznimni mladić koji se usudio dignuti ruku na Perziju i njezina vladara Darija, što je na svojoj strani imao više od milijun pješaka i 250.000 konjanika.
Rođeni ratnici Kalisten navodi da je Aleksandar jednom u Frigiji, izazvan provokacijama grčkih plaćenika, sjeo pokraj vatre i ovako govorio:
“Moja je domovina divlja planinska zemlja u kojoj sam imao sretno djetinjstvo. Kad sam postao muškarac, znao sam da se više nikada u nju neću vratiti. Ne zato što je nisam volio, nego zato što su na mene čekale zemlje na rubu svijeta da ih pokorim.
U mojoj zemlji pješaštvo, ti hrabri ratnici, dolazi iz ilirskog soja ljudi, onoga koji se drži klanaca i visokih planina. Ti veliki klanci koje ja nazivam procjepima jer izgledaju kao da ih je sam Zeus, trgajući visoke planine, golim rukama napravio, dijele visoravni kojima jašu ponajbolji konjanici u okruge lako obranjive. Suha korita rijeka s okomitim stijenama naseljavaju pak mnoga plemena koja se međusobno mrze.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....