Tragični život majstora apstrakcije koji je obožavao “selfieje”

Ja živim od sreće, sna i slučajnosti – bila je omiljena izreka Otona Glihe, velikana slikarstva čija se stota godišnjica rođenja obilježava ove godine, 21. svibnja. Glihina izjava bila je aluzija na njegov stil života. Oton Gliha nikad negdje nije bio zaposlen. Nije želio biti profesor na akademiji, niti učitelj, pa je tako njegova egzisten­cija ovisila o narudžbama, te je znalo biti neizvjesnih razdoblja. Ponekad su mu znali “uskočiti” prijatelji, međutim kad bi sliku prodao, a takvih je trenutaka bilo mnogo, uslijedilo bi velikodušno čašćenje.

Anegdotu iz slikarove svakodnevnice ispričao nam je njegov prijatelj Ferdinand Meder, bivši ravnatelj Restauratorskog zavoda Hrvatske, član velikog društva koje se svake subote okupljalo u Glihinu ateljeu u Križanićevoj ulici u Zagrebu. Ekipu su činili akademik Vladimir Marković, Zdenko Tonković, Jure Kaštelan, Stjepko Huml, Damir Grubiša, Nikica Petak i Dragutin Tadijanović, te arhitekt Igor Emili dok je boravio u Zagrebu. Neki od spomenutih su u to doba bili još studenti. Naime, Oton Gliha rado se družio i s mlađima, koji su znali sami pozvoniti na vrata njegova ateljea.

“Naša su druženja počela 60-ih godina i bila su na dnevnoj bazi, a subotom obavezno u ateljeu i trajala su do kraja života Otona Glihe”, govori Meder. “Krajem šezdesetih godina održavali su se sastanci plenuma, sjednice Centralnog komiteta i slično, pa smo tako i mi naša druženja nazvali plenumom. Rekli bismo, recimo, ‘Idemo danas na plenum!’”, prisjeća se Meder.

Izložba “Oton Gliha: Gromače” idući će se mjesec, 7. svibnja, otvoriti u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, te će se moći razgledati do 22. lipnja. Riječ je o tematskoj izložbi kojom se obilježava stota godišnjica umjetnikova rođenja, a prikazat će genezu Glihinog pejzaža od realističnog prema apstraktnom.

Druga izložba. Međutim, i zagrebački prijatelji Otona Glihe za početak jeseni planiraju izložbu u Galeriji “Mona Liza” s umjetninama iz njegova prijateljskog kruga. “Upravo ovih dana dogovaramo hommage prijatelju”, kaže mi Feđa Meder.

Pitam ga koje su teme bile najčešće na dnevnom redu u slikarovu ateljeu. “Gliha je bio otvoren za širok krug tema, ali uglavnom smo pričali o slikarstvu i aktualnim političkim zbivanjima. Bio je lucidan, osebujan u definiranju stvari i često su se vodili duhoviti razgovori oko svih tema”, opisuje on.

Prijatelji su mu povremeno pomagali i kad je trebalo napinjati platno. On je volio sam pripremati svoja platna, nije ih nikad kupovao već “grundirana”, pa bi mu kod velikih platna prijatelji “dali ruke”.

“Nakon natezanja platna radio je ‘grundiranje’, a kad bi neko platno bilo posebno zahtjevno, Oton bi zvao za savjet svog susjeda Siga Sumerekera, profesora slikarske tehnologije”, kaže Meder. “Mi smo svi s posebnim ineteresom gledali njegove slike u ateljeu i komentirali ih, raspravljali o njima. No, tek kad su bile gotove, jer Gliha je imao običaj da se slika ne smije ni pogledati dok nije gotova, i baš nikome, ni najboljim prijateljima, nikad nije palo na pamet okrenuti platno koje je stajalo okrenuto prema zidu”, priča nam Ferdinand Meder.

Svoje je slike Gliha čuvao u svom “depou” iza jednog paravana u ateljeu. “On je zapravo s nelagodom govorio koliko koja slika košta. Pričao nam je da kad bi došao neki kupac, da bi se od nelegode pri izgovaranju cijene najradije sakrio iza paravana”, govori Meder.

Na plenumima subotom najviše se pilo vino: smatrali su sebe “zadnjim helenistima” te su prezirali pivo. “Jednom je netko vidio Juru Kaštelana kako u Zlatnoj školjci sjedi s kriglom pive, i to je bila kao neka izdaja pa smo jedva dočekali da ga u subotu zafrkavamo”, sjeća se Meder.

Otonov drugi prijatelj, profesor Vladimir Marković, prisjetio se da su najviše voljeli piti višku vugavu. Oton bi ponekad i zasvirao gitaru, uglavnom dalmatinske pjesme.

Za Glihu je bilo karakteristično i da je baš uvijek pušio, cigareta kao da mu je bila dio ruke, a pepeo na njoj bi ponekad visio. “Pušio je Filter 160, ali nekad bi iz inozemstva donio francuski Gauloises bez filtera”, kaže Marković.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA