Turistički vodič za zemlju koja više ne postoji

Alija Sirotanović i Vegeta, Dan mladosti i Lepa Brena, Kuća cvijeća i Fićo - junaci su knjige Dejana Novačića “SFRJ za ponavljače”, koju je autor u samizdatu objavio 2002., a iste godine, na nekadašnji Dan Republike, 29. studenoga, počela se prodavati u svim glavnim gradovima bivših republika… Prodavala se odlično, pa je uskoro izišlo beogradsko izdanje te makedonski i slovenski prijevod. Nedavno je objavljena u Zagrebu (Znanje). Duhoviti, ironični i ponekad tužni podsjetnik na imena, mjesta i događaje kojih se sjećaju oni rođeni 60-ih i ranije dosad je prodana u oko 20.000 primjeraka.

Dejan Novačić napustio je Beograd 1991. Tad je imao 30 godina i nije čekao da ga pozovu u vojsku. Tvrdi da postoje dvije vrste emigracije: ”trbuhom za kruhom” i “glavom bez obzira”. On pripada ovoj drugoj. Živio je u Kini, na Cipru i u Rusiji; 1997. doselio se Dublin, gdje živi i danas. Upravo je objavio knjigu “Emigrantski kuvar”, a piše i dalje.

Jeste li, pišući “SFRJ za ponavljače”, htjeli napisati knjigu koja će biti prije svega duhovita i zabavna ili knjigu “da se ne zaboravi”?

- Dubravka Ugrešić je pozvala ljude da zabilježe svoje uspomene na život u bivšoj Jugoslaviji i podijele ih s posjetiteljima sitea. Priloge sam slao i ja. To me s vremenom “povuklo”, pa sam na kraju napravio svoj privatni mini-leksikon u obliku turističkog vodiča kroz zemlju koja ne postoji.

Neke stereotipne situacije - miješani brak, proslava Dana Republike, svinjske polovice - uspjeli ste obraditi na originalan i zabavan način, a neke na gorko-tužan. Tako ste, primjerice, napisali: “Veličinu mimohoda kraj Titova groba može se porediti samo s dubinom mržnje s kojom su se učesnici mimohoda okrenuli prema Titu koju godinu kasnije…” Koju ste vrstu emocija htjeli pobuditi?

- Trudio sam se pisati drukčije od tisućljetnih historiografa, nebeskih političara i novokomponiranih patriota. Pisao sam bez upotrebe aorista, pluskvamperfekta i epske hiperbole te pokušavao prema svojoj temi ne biti mrtav ozbiljan kao Semir Osmanagić prema bosanskim piramidama. Pošto su moje uspomene uglavnom nostalgične, takvi su ispali i tekstovi, uz dozu autoironije. Nisam pokušavao pobuditi određenu emociju, htio sam samo svoju emociju što bolje opisati.

Koje ste amblematske situacije u djetinjstvu ili mladosti najsnažnije doživjeli?

- Odlično, recimo, pamtim događaj koji se nikad nije zbio: kada je Azem Vlasi predao štafetu drugu Titu za Dan mladosti. U stvarnosti, Vlasi nije predao nikakvu štafetu, to je uradila neka omladinka - on je, u svojstvu predsjednika jugoslavenskih omladinaca, samo stajao pored i bio elegantan, u bijelom odijelu sašivenom po uzoru na Titovo. Sjećam se odlično i tisuću omladinki i omladinaca kako mjesecima trče i nose palicu s rođendanskim željama voljenom predsjedniku Titu, pa se pitam gdje su svi ti ljudi nestali. Ovdje u emigraciji ih nema, a tamo, u republikama kažu da ih nikad nije ni bilo. Što je dokaz koliko su moje uspomene nepouzdane i objašnjava zašto je važno da bilježimo sjećanja dok su još svježa, a mi pri zdravoj pameti.

Na portalima se povela cijela polemika o vašem ironiziranju Tesle – da vam je nevažno otkud je, da se bavite nevažnim stvarima...

- Nisam ironizirao Teslu, već mi je smiješno što ga prisvajaju i turbo-Srbi i ultra-Hrvati. Ja jednostavno ne mislim da je za polifazni sustav izmjenične struje bitno u kojem se selu Tesla rodio. Ali, važno je gdje se i kako time bavio. Ne vjerujem da bi Tesla daleko dogurao da je ostao u svom rodnom Smiljanu, ondje teško da bi mogao išta raditi, osim “ponositi se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom”. Negativne komentare izazvalo je i što sam napisao da je Teslin tata bio električar. Reakcije na moj tekst o Tesli ilustracija su naše potrebe za nacionalnim herojima.

Tko su najčešći čitatelji vaše knjige?

- Današnjim klincima imena kao što su Mendo i Slavica, ili Džemal Bijedić i Vasil Tupurkovski, ili čak Bernarda Marovt ne znače mnogo. Ali, ako ih zanima, sve to mogu naći u knjizi. Osobe i anegdote o kojima sam pisao stvar su generacijskog prepoznavanja, i oni rođeni prije i u šezdesetima čitaju knjigu bez fusnota. Knjigu najviše čitaju oni koji su voljeli Jugoslaviju, ali i oni koji je danas mrze, jedino se malo zabrinem kad je takvi pohvale.

I Dubravka Ugrešić, koja je napisala predgovor vašoj knjizi, piše romane o ex Jugoslaviji. Je li posrijedi novi žanr?

- Dubravka Ugrešić zauzima posebno mjesto, na kojem je prilično usamljena. Prije svega u književnom smislu, a zatim i po utjecaju i važnosti svojega angažmana. Početkom devedesetih nije bilo mnogo ljudi njezina kalibra koji su se odbili “staviti u službu”. Za jugonostalgiju je trebao jasno definiran integritet, zatim intelektualna i građanska hrabrost. Ne mislim da je riječ o novom pravcu, već o zajedničkoj temi. Oni koji se tom temom bave razlikuju se i po stilu i po dometima i po ideologiji. Ali sasvim je sigurno da je jedna generacija pisaca, i onih koji bi to htjeli biti, a bave se Jugoslavijom, izašla iz Dubravkina kaputa. Primjerice, njezina teksta “Konfiskacija pamćenja” koji govori o potrebi da se suprotstavi zaboravu.

Vaša knjiga poštuje činjenice na vrlo uvjetan način.

- Moja knjiga poštuje činjenicu da je 1990. godine u Jugoslaviji došlo do frapantnog intelektualnog i moralnog salta: preko noći je ono što je bilo bijelo postalo crno, i obrnuto. To je činjenica. Prema njoj se možete odnositi s gorčinom ili s humorom. Ja više volim ovo drugo.

Kakav je vaš politički stav prema bivšoj Jugoslaviji? U čemu ste jugonostalgičar?

- Jugonostalgija je rastezljiv pojam i svatko se njime služi po potrebi. Za mene je jugonostalgija afektivan odnos prema kulturi koja još postoji samo u odbljescima. Dok je jugonostalgija emotivan odnos prema prošlosti, jugoslavenstvo je politički stav. Jugonostalgija je također uži pojam od jugoslavenstva, jer se odnosi samo na razdoblje SFRJ, a jugoslavenstvo prethodilo nastanku Jugoslavije, te kao politički stav postoji i dalje. Ili, kako bi Boris Buden rekao, bivša Jugoslavija ima više veze s budućom Europom, nego što ova tragikomična nakupina nacionalnih državica ima veze sa suvremenim svijetom. Ali, stvari idu nabolje, pa ćemo se opet, neki veseli, a neki razočarani, svi naći u zajedničkoj Europskoj Uniji.

Što ste radili kad ste emigrirali, a što radite sada?

- Radio sam kao novinar, a emigrirao sam s obitelji 1991. godine. Gotovo 30 godina proveo sam u inozemstvu, nekad s roditeljima, a sada sa svojom djecom. Radim kao administrator u jednom koledžu u Dublinu i povremeno pišem za medije u bivšoj Jugoslaviji. Pokrenuo sam agenciju za pisanje po narudžbi, koja se zove otpisani.com. Ondje se može naručiti ne samo pisanje, već i čitanje knjiga.

Kako se kriza odražava na vaš život?

- Dolazim iz dijela svijeta gdje riječ “kriza” znači nešto drugo nego u postindustrijskim zemljama poput Irske, gdje se o recesiji od pola postotka govori kao da je smak svijeta. Vidio sam i malo veće probleme od trenutačnih, tako da nisam pretjerano zabrinut. Meni je u Irskoj za sada dobro.