Još je sir Winston Churchill primijetio kako Balkan proizvodi više povijesti nego što je može podnijeti. Povijest je, reklo bi se, na ovim prostorima glavna gospodarska grana, proizvedemo je, kako reče Churchill, više nego što nam treba, pa je imamo i za izvoz: u boljim godinama, kakva je bila recimo 1914., znalo se ovdje proizvesti toliko vrhunske, kvalitetne historije da se pokrije cijelo svjetsko tržište povijesti.
Sve da ničega na ovom brdovitom poluotoku nema, uvijek ima odlične, turbulentne i slavne historije. Nema ovdje generacije koja nije rođena, živjela i umrla u povijesno vrijeme, svatko je ovdje živ svjedok povijesti: ono što drugdje desetljećima rade cijeli timovi znanstvenika na sveučilištima i akademijama, ovdje rade novinari unutarnjopolitičkih rubrika.
Nemaju, međutim, svi takvu privilegiju, živjeti naime u povijesna vremena. Ne razmišljamo o tome, ali mnogi europski narodi drugo tisućljeće, recimo, tek lijeno otaljavaju: u njihovim će historijskim sintezama iz ovoga vremena ostati tek dva-tri dosadna i nevažna retka o nekakvoj ekonomskoj krizi, nešto u vezi banaka i dugova, nerazumljivo, dosadno i svakako posve historijski nevažno.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA