Visoka modna napetost Gorana Navojca: Hrvatski Jean Gabin

Jedan od naših vodećih glumčina srednje generacije, Goran Navojec (43), upravo je na 7. Vukovar film festivalu nagrađen Nagradom Krsto Papić za poseban doprinos hrvatskom filmu. Priznanje mu je pripalo za ulogu načelnika u filmu Filipa Šovagovića “Visoka modna napetost”, ostvarenju koje se odmah domoglo kultnog statusa. Osim istančanog a robusnog glumačkog nerva, Gorana Navojca krasi i iznimna profesionalnost. Dokaz je to što je i na razgovor za Globus pristao očinski trepereći u bolničkoj čekaonici, jer njegovom i plesačice i koreografkinje Larise Lipovac-Navojec trogodišnjem sinčiću Grguru liječnici su upravo davali infuziju zbog virozne nevolje.

S kakvim se osjećajima vraćate s Vukovar film festivala?

- Ovo mi je prvi put da sam bio na tom festivalu i sad sam se mogao i osobno uvjeriti da je u pitanju sjajna ekipa. Izvrsno promišljaju festival idejom okupljanja filmova podunavskih zemalja. Budući da je danas suludo zadržavati se u uskim okvirima nacionalnih festivala, pogotovo u ovako malim zemljama s malim produkcijama kao što je naša. Mislim da su na dobrom putu, da im moramo dati šansu već sada gledajući u perspektivu toga festivala za pet, deset, petnaest godina... A što se tiče gledanja filmova u posebnim dunavskim ambijentima, to je zaista sjajno.

Član žirija bio je i veliki glumac Miki Manojlović, kakve su bile njegove reakcije na vašu ulogu?

- Od cijelog žirija, gospode Mikija Manojlovića, Branka Šomena i Đele Hadžiselimovića, dobili smo super reakcije. “Visoka modna napetost” je nesvakidašnji film, s jedne strane jako puno ljudi je naljutio, a opet jako puno ih je oduševljeno. Mi smo se čak i iznenadili koliko je ljudi postalo njegovim fanovima. Jer, to i jest film koji je pomalo zahtjevan za široku publiku. Nije to tip filma da sjediš i gledaš, a sviđa ti se sve što se događa na platnu, nego traži malo i tvog angažmana. Neobično je napravljen, neobično snimljen. Govori o nekim običnim temama do kojih nas je dovela ta čuvena alijenacija... Mi u filmu govorimo o tome da je osnovna ćelija sistema – a to je obitelj – posve disfunkcionalna. Među članovima najuže obitelji nema komunikacije.

Dušan Kovačević jednom je rekao da kad god misli da piše apsurd, da ga stvarnost demantira i shvati da piše čisti realizam. Slično bi se moglo reći i za poetiku Filipa Šovagovića?

- Apsolutno. U filmu se radi o tri brata – jedan je političar, drugi svećenik, a treći kriminalac. Dakle, jedno sveto trojstvo na kojem počiva svaki pošteni kapitalistički sistem... Mi smo ovdje dovedeni do toga da sve te poruke koje pokušaš zamotati u neko ruho apsurda ili crne komedije, vrlo jasno izađu kao neka gotovo dokumentaristička slika društva.

Stvarnost postaje luđa od onoga na što umjetnici upozoravaju svojim djelima?

- Teško je biti apsurdniji od situacije u kojoj živimo. Tako da umjetnicima kruh sve više oduzimaju političari. S obzirom na način koji nas vode, ne samo naši nego inače, dovodi do toga da se postavlja pitanje što to znači globalizacija, kamo mi to srljamo kao ljudski rod. O tome govori ovaj film. Na neki način je u svojoj pozadini to i film o smaku svijeta. Radi se ne samo o političkim promjenama, nego i o globalnim promjenama u meteorološkom smislu. Tu i tamo se pojavi neki skakavac u filmu, kao naznaka apokalipse...

Dakle, stare Maje nisu pogriješile. Smak svijeta će nas ipak stići?

- On je već tu. Ja mislim da je smak svijeta počeo kad je čovjek stupio na zemaljsku kuglu.

Kako je raditi s Filipom Šovagovićem? Kritičari ga često otpile kao krajnje razbarušenog redatelja.

- Kako kome. Meni je uvijek bilo izazovno surađivati s glumcima koji su u određenom trenutku imali u rukama redateljsku palicu. Da u principu dva umjetnika (bazično školovana kao glumci) stvaraju film ili predstavu. Jer, vrlo često dođe do šumova na kanalima između glumca i redatelja, dok je toga između dva glumca manje. Naravno, Filipova genijalna, hiperrazbarušena i multitalentirana narav sigurno dovodi do toga da se s nekim možda i ne razumije do kraja. Zapravo, ja mislim da se nas dva nismo uopće razumjeli i zato je to tako dobar posao ispao.

Recite mi nešto o najnovijem inozemnom angažmanu, u norveškom filmu “Kraftidioten”. Igrate u zaista respektabilnom timu.

- Da radi se o fantastičnoj situaciji da sam imao priliku snimati film sa Stellanom Skarsgårdom i Brunom Ganzom. Ganz je našoj publici najpoznatiji po ulozi u “Nosferatu” s Klausuom Kinskim, zatim “Nebu nad Berlinom”, a kasnije je njegovu karijeru najviše obilježio “Hitlerov konačni pad” gdje je glumio Hitlera. Apsolutno spada u top 10 glumačkih imena svih vremena. Kad se nađeš u situaciji da samo vidiš takve glumačke stručnjake, jednostavno ti je veliki izazov i predivno iskustvo. Inače, priča je filma o mafijaškim obračunima između norveške i neke ex-yu balkanske mafije i tu se događaju strašne stvari. Redatelj Hans Petter Moland je pokušavao zajedno s nama izvući činjenicu da koliko god čovjek bio izvitoperenog uma, ne može pobjeći od djeteta u sebi. Mislim da bi film trebao biti dogodine u Berlinu, a nadam se da će doći i k nama.

Igrali ste epizodu u blockbusteru “Mission Imposible: Ghost Protocol”, u kazalištu kod Jana Fabrea, pa u bonskom teatru... Radite li sustavnije, svjesno na inozemnoj karijeri, ili stihijski, kad dođu ponude?

- Kod mene to nikad nije bilo svjesno. To se događalo stihijski zato što su ti poslovi na neki način pronašli mene. Tako je bio slučaj da smo u Schauspielhaus Bonn radili predstavu s Magellijem koju smo prvo radili tu, a onda sam ja jedini od naših otišao u Njemačku i radio s njemačkim glumcima... riječ je o “Ptičicama”, dakle opet se vraćamo na Filipa Šovagovića. S Janom Fabreom je kumovao čudan slučaj, on nije uopće znao tko sam ja, niti sam ja znao išta o njemu. Malo smo pričali, pa mu je Senka Bulić rekla: “E, to ti je Goran, on je naš glumac, ovo i ono...” Tako smo se upoznali i čovjek me je pozvao u Antwerpen na audiciju za predstavu “Orgija tolerancije”. Ja sam mislio: Bože dragi, zadnja audicija za kazalište mi je bila prijemni na Akademiji. I onda čovjek poželi provjeriti od kakvog je materijala napravljen. Otišao sam na audiciju koja je trajala tri i pol sata, bilo je jako teško fizički, jer se radi o zahtjevnom fizičkom teatru. “Mission Impossible” također se dogodila slučajno. Prije par godina sam bio na Sarajevo film festivalu gdje se događala audicija za to, bila je tajna i uopće se nije znalo za koji je film audicija. Sad imam i agenticu u Sarajevu, agencija se zove Zona, ozbiljna agencija za glumce i filmske stvaratelje koju vodi gospođica Anila Gajević. Dobiješ komade scena, prvo pošalješ showreel, i fotke, ne moraš putovati, ideš tek ako uđeš u uži krug. Tako je bio slučaj i s ovim norveškim filmm, tako sam dobio i ulogu u “Falsifikatoru” Gorana Markovića.

Biste li htjeli da vam sin Grgur odrasta vani, da ga poštedite traumatskih iskustava naše sredine?

- Ne znam, ja imam taj nepopravljivi problem da se strašno vežem uz ljude. Uza sve to koliko mi hoćemo ovu Hrvatsku pokvarit, ne postoji ljepše zemlje na svijetu. Postoje bolje uređena društva, jer mi još nismo ni društvo, a kamoli uređeno društvo. Dobiješ komplekse kad dođeš u te skandinavske zemlje. Gdje sve štima, gdje bogati ljudi ne šalju djecu u privatne škole jer nema potrebe, državne škole su odlične. Tamo vidiš da nitko ne mora poznavati nikakvog doktora da bi te ovaj primio, da ne moraš imati vezu za automehaničara pa da te ne prevari... Sve do tog razmišljanja da se resursi ne smiju unaprijed potrošiti od svojih unuka, samo da bi to poduzeće koje se zove Sabor funkcioniralo na način svakodnevnog izazivanja podjela u puku. Sad, ako me baš posao odvede negdje, možda... Ili ako baš dođe do toga, ako vidim da ova sredina više nije dobra za moje dijete, onda bih poduzeo neke korake da odem. Ali dotle će me hrvatska publika i dalje morati trpjeti.

Osim poslovnog dijela, koliko vam je bitan društveni angažman? Kao u filmu “Parada”, ili svojedobno u kultnoj Perišićevoj “Kulturi u predgrađu” gdje ste imali strašan proročki monolog o tome gdje se ovo društvo strmoglavljuje. Ispunjava li vas takvo djelovanje ponosom?

- Apsolutno. Još kao student sudjelovao sam u predstavi “Zagreb Cabaret”, radilo se o kritici sistema i to u ono najgore vrijeme, početkom devedesetih. I kasnije mi se često pružala prilika da kroz neke radove, a to je umjetnikovo jedino oruđe, pokušam ukazati na neke problematične stvari. U najskorije vrijeme tu je film “Parada” gdje su nas svi ispitivali o tom problemu homofobije, u svakom intervjuu, i onda smo shvatili da smo napravili veliku stvar. Da smo snimili film koji je, oim što je puno ljudi zabavio, otvorio masu traumatskih pitanja. Razgovarao sam s nekim ljudima koji bi nakon tih razgovora, i s nekom svojom dotadašnjom apsolutnom mržnjom prema nečemu što je homoseksualno, odlazili makar zapitani otkud ta mržnja ide, što to znači biti različit... Umjetnost je uvijek bila ta koja možda nije davala mnogo odgovora, ali je postavljala pitanja. I kad sudjelujete u takvom filmu ili predstavi, srce vam je ispunjeno zadovoljstvom.

Dosta ste se skidali u teatru. Kod nas je golotinja još uvijek tabu, ili se nagosti pristupa senzacionalistički.

- Upravo u “Zagreb Cabaretu”, kao studenti, imali smo scena gdje smo bili nagi. I kod Fabrea je bilo te tzv. golotinje na sceni...

I kod Magellija...

- Da, i u “Hamletu” na Brijunima najviše je medijske pozornosti bilo usmjereno na prizore Ofelijinog ludila koja se pojavi naga i mokri na sceni... Ali prava publika, koja je navikla na čitanje znakova teatra, ne bih rekao da je više fascinirana time. Pa ti se svaki dan budiš gol, gol si u kupaoni... A zašto je to i danas ponekad skandalozno na ovim našim prostorima, to ja ne mogu objasniti. Mislim da su veliki krivci “žuti” mediji koji na taj način udaraju na najniže ljudske strasti. To uvijek zavisi od odnosa prema sebi, što učimo u kući, u školi, o sebi i svom tijelu. U pravilu se pokazuje da ako je predstava dobro napravljena, da golotinja na sceni postaje nešto savršeno prirodno.

Tijelo je jedan od najvažnijih glumčevih alata. Vi baš i ne pazite na taj svoj alat. Ne idete u teretane?

- Evo, sad ću ići (smijeh)... Uvidio sam da, kako prolazi vrijeme, neke su mi stvari postale teške. To sam valjda shvatio zajedno sa svojim prijateljem Filipom Šovagovićem, nas dva još tamo na Akademiji nismo baš polagali na izgled, kao neki drugi kolege. Mi smo onu maksimu “u zdravom tijelu zdrav duh” zamijenili s “velikim”, pa smo mislili da za duh treba veliko tijelo, da će nam i duša biti veća, a duša je još važniji glumački alat. Eto, čuli smo i mi za te teretane, možda je vrijeme da pođemo provjeriti, možda je tamo zabavnije nego u nekakvim, što ja znam, restoranima...

Što kaže supruga Larisa? Ona ima posve drugi režim. Može li vas ona kako natjerati na tjelesnu disciplinu?

- Njoj je u opisu radnog mjesta nešto sasvim drugo. Plesači su poseban soj ljudi, u najboljem smislu, njihova je volja čelična.

Kako to ide oko karijera vas dvoje? Dolaze usponi i padovi, ima li tada mjesta sumnjama ili čak neke zavisti ako jednom ide a drugome trenutno karijera stagnira?

- Ne, ne, odnosno, te sumnje bi se možda češće događale kod mene. Meni je Larisa puno pomogla, jer ona je školovana u New Yorku, taj američki dril ti razbije sve gluposti u glavi. Ja sam prvi put čuo od nje da neko ide na audicije deset puta na dan, 360 dana u godini, a to se u New Yorku događa ako želiš biti plesač. Uopće, škola Alvin Ailey American Dance Center na koju je otišla kao mlada sedamnaestogodišnja djevojka, rijetko i prima bijele ljude. Rigorozne prijemne većinom prođu samo Afroamerikanci zbog svoje mogućnosti da izdrže sve te napore. Od nje sam naučio da danas jesi, sutra nisi. Da ako te netko nije trebao danas, ne mora značiti da ti sad više ništa ne valjaš. I da svaki posao koji nisi dobio, da se uvijek trebaš zapitati zašto je možda dobro da ga nisi dobio. Tih par američkih trikova koje Larisa zna, ja sam od nje naučio, i jako mi je pomoglo.

A kako je s bratom Bojanom? Obojica ste sjajni glumci. Jeste li ikada konkurirali za istu ulogu, pa da je jedan izvisio?

- Događalo se to, naravno. To su normalne stvari. Jedni govore da smo zapravo isti, a drugi nas opet doživljavaju jako različitim habitusima. Svi se slažu da nam je glas sličan.

Koji je prvi proglumio?

- Ja sam stariji šest godina, prvi sam krenuo u to sve, ali mogu vam reći da je brat prvi proglumio.

Priznajete da ste tradicionalist. U kom smislu? Što vas šokira u današnjem vremenu beskrajnih sloboda?

- Mene kao tradiconalistu šokira što slobode nema. (smijeh)

Rekao bih da imate gard Jeana Gabina, ili Pavla Vujisića...

- Zahvaljujem se, ovo je divan kompliment. Upravo za ovaj zadnji Filipov film sam čuo da tu kod mene ima svega, od Toshira Mifunea, Ivice Vidovića, Borisa Dvornika, Bate Stojkovića, pa evo vi sad kažete Jeana Gabina, Pavla Vujisića... Od svih tih imena koja smo nas dvojica sad nabrojali, već je samo jedno dovoljno velik kompliment za nečiju karijeru. Čovjek valjda na cijelom tom putu nastoji biti svoj, a onda neka bude i tih raznih asocijacija.

Cijelog života ste slobodnjak, prinuđen i na česte kompromise. Jeste li ikada odradili nešto čega se stidite, ali vam je žiro-račun donio obloge na duši?

- Da. Bio sam nekoliko puta u takvim situacijama. Pogotovo dok sam bio mlađi. Ti to ne znaš dok radiš. Jer, u glumcu postoje dvije gladi - jedna je glad za kruhom, a druga za ulogama.

Koja je gora?

- Ova za ulogama je puno veća. Jendostavno nemaš ni to znanje ni mogućnosti da svojim osjećanjem namirišeš da neće to baš biti neka velika stvar. Ima filmova i nekih serija za koje danas mislim da je bolje bilo da se nisu dogodile. Ali to je tako danas. Kad sam onda dobio scenarij mislio sam cijeli svijet je moj, sad će to promijeniti sve. Ali to je neki normalan put, životno iskustvo i najbolja škola. Slobodnjak sam bio cijeli život jer mi je bilo teško pristati na masu kompromisa, dakle ta sloboda graniči s nekim pravima... Pa ću iskoristiti i ovaj intervju da upalim lampicu alarma jer glumci u Hrvatskoj nemaju nikakva reprizna prava, a televizije vrte reprize i popunjavaju progarme. Apeliram na svoje kolege da se obrate sindikatima pa da probamo svi zajedno to promijeniti.

Govorili ste o današnjim razorenim obiteljima. Čini mi se da vam je obitelj velika oaza i snažan štit od vanjskih gadosti?

- Da, ni to mi nije bilo planski (smijeh). Sve lijepe i pametne stvari su mi se u životu dogodile stihijski. Svakako je obitelj nešto duboko intimno, zato i ne volim o tome previše govoriti za medije. Tko to ima u životu, tko je time blagoslovljen, zna da je to nešto što je neobjašnjivo, ne da se pretočiti u riječi i dobro je da ostane tako.