Iz arhive Globusa

Zbog Gavelle ne volim film

    AUTOR:
    • Globus

  • OBJAVLJENO:
  • 25.09.2009. u 03:57

Jedan od najboljih hrvatskih glumaca, koji se pamti najviše po klasičnim ulogama u teatru, otkriva zašto će i dalje izbjegavati filmske angažmane unatoč uspješnim suradnjama kakva je bila i posljednja u filmu "Kenjac”

Već desetljećima zaštitni je znak Dubrovačkih ljetnih igara i ove je godine doživio brojne pohvale za ulogu gospara Lukše u Vojnovićevoj drami ”Na taraci”. Tonko Lonza uglavnom ne pati za neodigranim ulogama, žali jedino što nije glumio kralja u ”Hamletu”.

Jedan od najboljih hrvatskih glumaca, profesor scenskog govora na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i dobitnik Nazorove nagrade za životno djelo i Nagrade hrvatskoga glumišta za životno djelo, kao mladić nije želio biti glumac. Aktivno se bavio radioamaterstvom, vježbao Morzeovu abecedu i nakon završene dubrovačke gimnazije upisao studij strojarstva u Zagrebu. Međutim, već na prvom semestru prebacuje se na studij glume. Nakon završenog studija dobiva angažman u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu, današnjem DK “Gavella”, otkuda odlazi jer, kako tvrdi, “ondašnje Zagrebačko dramsko kazalište naglo gubi etičnost". Rad nastavlja u Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje su mu, kaže, umjetnički dovoljno neiskorištene prošle najljepše godine glumačkog života. Prema njegovim riječima, ondje ga je samljelo samoupravljanje “kad sam postao dovoljno neoprezan i govorio ono što nisam smio”. Bio je prisiljen otići iz iz HNK, praktički ostao na cesti, a “spasio” ga je Relja Bašić, ponudivši mu angažman u svom Teatru u gostima.

U međuvremenu Lonza upisuje studij prava “…no to je bila neka vrsta ludosti kako došla, tako prošla”. Početkom 80-ih postaje profesor na Akademiji. - Mislim da sam označio kazalište i svojim pedagoškim radom.

Najbolji Brut

Lonza je ostao upamćen najviše po uzvišenim ulogama “na koturnama” poput Agamemnona, Bruta, Oberona, Hasanage, Edipa itd., iako je igrao u komadima Feydoa, Ionesca…

Njemački je kritičar napisao da je Oresta u Ifigeniji vjerojatno s toliko zanosa i ljepote igrao sam Goethe u Weimaru, a engleski kritičar tvrdi da je Brut u igri Tonka Lonze u Dubrovniku, najbolji Brut kojega je ikada vidio.

Susrećemo ga u njegovoj kući u Zatonu Malom kraj Dubrovnika: “U ovoj sam se kući rodio. U adaptaciju te kuće ugrađene su Nevine i moje zarade od više od 20 godina predstava na Ljetnim igrama i drugih honorarnih nastupa.”

Tonko Lonza rođen je 1930. godine. Ima dugu karijeru i dug brak. Svoju suprugu, glumicu Nevu Rošić, upoznao je još na Akademiji. Njihova jedinica Nella danas je povjesničarka i pravnica. Premda je glumački par djelovao zajedno u istim kazališnim kućama, tek su se u samo nekoliko predstava sreli na sceni (Macbeth, Gospoda Glembajevi, Tirena, Aretej). Pa u jednom vesternu – ”Vjetar u granama sasafrasa”.

- Ondje sam igrao šerifa, a Neva glavnu prostitutku, tzv. dobru malu pušku - kurvu velikog srca.

Kad sam s Nevom ostala nasamo, upitala sam je kako su ona i Tonko kroz tolike godine uspjeli održati brak, jer u glumačkom se pozivu razvija i artistička kemija s drugim partnerima. Iskušenja nisu rijetka.

- Naravno, s drugim se partnerima često stvori izvjesna kemija - kaže Neva.

- Specifični problem glumačkih brakova možda se može ovako objasniti: Svaki glumac dođe povremeno, a dobar glumac češće, u zrakoprazni prostor, u kojemu najednom ni zbog čega nikome ne treba. Taj osjećaj odbačenosti, u trenutku kad se to ne poklapa s partnerovom situacijom, kada je jedan in, a drugi out, nije ugodan. Isključen si dvostruko – iz života svog partnera, ali i iz svijeta koji ti pripada. Ta ranjivost trenuci su stanovitog iskušenja kad se javlja potreba za kompenzacijom. Kao što vidite, mi smo to uspjeli prevladati.

Kada se Tonko vratio za stol, postavila sam mu isto pitanje.

- Kemija je znanost koju sam uvijek volio, a i fiziku, također, haha - odgovara: - Uspjeli smo održali brak jer smo se uvijek dobro razumjeli, bili smo možda i tolerantni, a da to nismo ni znali i tko zna što smo koji put jedno o drugome mislili, ali eto, održalo se 51 godinu. Nije malo. Uostalom, kako vam je Neva odgovorila na to pitanje?

Diplomatski. Pročitat ćete u članku.

- Jasno, ja sam, pak, uvijek direktan. Jedan je od neugodnijih doživljaja biti s bračnim partnerom na sceni. Na sceni je potrebna, pogotovu u protagonističkim ulogama, izvjesna sebičnost. Brinete se za svoje lice i nema prostora za nešto drugo, a u takvim se situacijama najednom uvuče privatni element koji vas ometa.

O, Bože, mi “nesenzibilni” muškarci! Radije sam na sceni popipao, ako sam imao takav zadatak, drugu žensku nego vlastitu ženu. Postoji, naime, neki stid, jer privatnost je ono što se čuva, a na pozornici nikada ne znaš gdje je ta granica. Rađa se osjećaj privatnog egzibicionizma i cijelo je vrijeme prisutan osjećaj kao da me netko fotografira.

Skupljeni poen

U filmu “Kenjac” Antonija Nuića u početku ste neprepoznatljivi. Jeste li zadovoljni rezultatom i, po vama, poklapa li se lik koji ste napravili s predloškom?

- Dobro je da sam neprepoznatljiv, to je poneki poen u moju korist. A rezultatom zadovoljan jesam, uvjeren da sam ponešto iščeprkao od onoga što (ni)je postojalo u scenariju.

Igrali ste u nekoliko filmova…

- Premda sam snimao filmove, nikada nisam mario napraviti filmsku karijeru. Najvažnije mi je bilo kazalište, pa dugo ništa, pa opet kazalište. Vjerojatno je to moja manjkavost, jer ipak, film je umjetnost i može kompletirati glumčevu ličnost. Međutim, meni je uvijek bilo dosta onih par kvadrata intime na sceni. Možda su me i moji učitelji – Gavella i dr. – udaljili od filma. Naviknut na njihove kriterije i na zakone pozornice, film me odbijao suradnjom s počesto neprofesionalnim ekipama. I zbunjivalo me to što se tobože pred kamerama moralo drugačije glumiti. A ta teza nema osnove. Ili jesi ili nisi glumac. 

Čini se da je nekada bilo više uzbuđenja oko predstava i premijera u Dubrovniku nego danas...

- Nekada se živjelo za kazalište i glumci su dolazili u Dubrovnik gdje su Ljetne igre bile najljepši vid teatra, ljepši nego u matičnoj kući u kojoj sam igrao. Ljetni je festival nekada izabirao najbolje, pa je bilo jakih i dobrih postava, na radost sviju. Gledajući te velikane oko sebe, moglo se napredovati, uspoređivati pa i “potkradati”. Uvjeti koje vam je pripremao Grad stvarali su i obvezu da dadeš maksimum. Danas, složilo se dosta negativnih komponenata i veliku većinu građana (čak i onih koji nešto znače) Ljetne igre i teatar ovdje previše ne zanimaju. Svaki kafić trešti svoju glazbu i galamu. Grad je tomu kriv. A možda ni “tekuća dramska umjetnost” ne zaslužuje drugo. A nisu ni glumci ono što su nekada bili. Jednostavno, nije im previše stalo. Mi smo svi nosili “maršalsku palicu” u svojim telećacima. Danas mladi ljudi gledaju uhvatiti ulogu u sapunici, a u kazalištu... bitno je doplivati na suprotnu obalu i nitko te ne pita ništa drugo.

Trošenje talenta

Branko Gavella, u kojega se svi danas zaklinju, znao je otkrivati talentirane amatere da bi od njih napravio zvijezde. Koje kasnije nisu trajale…

- Amaterske zvijezde dobro sjaju u vlastitim sazviježđima. Među profesionalcima im nije mjesto – oni su takvi kakvi jesu, obično dogotovljeni, sami sebi dostatni, sami sebi svrhom, i to je zapravo njihova manjkavost i zlo. Što se tiče Gavelle, on je očito znao neke “zahvate”, pa su često brzinski zasjali i neki amateri i ponekad se vidio njihov uzlet. Međutim... Talent je – bez profesionalne podloge - veoma podložan habanju i nažalost - brzo se istroši.

Uvijek i svi spominju velikog Gavellu koji je, očito, obilježio jedno razdoblje i i mnoge glumce. U čemu je bila njegova važnost?

- Jedinstven je bio po načinu nastupa, po analizama kojima nam je približavao umjetnost. Do perfekcije je poznavao hrvatski jezik, fonetiku, logiku, estetiku: sve vrednote koje su glumcu neophodne. Imao je sluha prepoznati greške i privolio bi ili natjerao glumca da toliko dugo radi dok ne bi zadovoljili njegove kriterije. A oni su bili visoki. I nikada nije popuštao.

Uza svu strogost koju je prema nama pokazivao, pomogao nam je da mnoge probleme riješimo još zarana. Mislim da je osnovni dio njegove poduke bio – što prije profesionalizirati mladoga čovjeka, da bi sam dalje mogao funkcionirati.

Osim toga, budno je pazio da ne odemo stranputicom, da se ne umislimo.

Na Ljetnim igrama 1957. trebao sam igrati Hamleta, ulogu koju mi je dodijelio redatelj Marko Fotez. Kada sam mu to rekao, dreknuo je: “Kaj? Smesta to vrati! Dragi moj, glumac koji igra Hamleta mora imati mnogo više životnog i glumačkog iskustva nego što ga ti imaš.”

Premda sam iza sebe već imao lijepi broj velikih uloga, poslušao sam ga, i kasnije nikada nisam igrao Hamleta, što nisam požalio ni jednog trenutka. (A propos Hamleta! U obljetničkoj godini Ljetnih igara, kad mnoge stvari postaju puka statistika, interesantno je spomenuti da je najduži staž kao Hamlet po sezonama, sedam godina, ima Goran Višnjić, premda je bio najmlađi Hamlet.)

Engleski glumac Derek Jacobi, čuveni Hamlet u Engleskoj, na Lovrijencu se u čudu zapitao zbog čega naši glumci na pozornici nepotrebno viču.

- Lako njemu kad ga je sam Shakespeare, i to u ”Hamletu” poučio o glumi.

Zašto glumci viču? Pa svi viču kad nisu sigurni da imaju pravo i kad ne vjeruju u vlastite argumente. I izgovaraju se na neakustičnost. Bespotrebno. S pozornice ne dopire “pametna” u kodu svima dostupnom izgovorena riječ. Ako se, dakle, kod iznevjeri bilo na koji način, rečenica samu sebe zaguši. Ona u gledatelju treba obnovu. Kad je takvih, recimo nepreciznih rečenica mnogo, predstava ne uspijeva. Postaje dosadnom i uvredljivom na neki način. Sluteći da je nešto krivo, glumac često viče. Samo, bedastoća se ne popravlja glasnoćom. 

Majčino pismo

U nekoliko ste predstava igrali sa suprugom Nevom Rošić. Zabavno je zamišljati vaše probe ”Macbetha” kod kuće. Kad Neva zagrmi, a vi zarežite…

- Nikada, baš nikada nismo vježbali kod kuće zajedno. Ja sam tekst naučio na rivi pod pitosforom, a Neva u nekoj sobi u kući. Olakotna okolnost dogodi se onda kada ti učiš neku ulogu, a drugi ti skuha ručak. Ili kada ti dijete ima temperaturu, ti moraš ići na predstavu, a onaj drugi se pobrine da ti ne moraš o tome razmišljati. Inače, naše su karijere potpuno odvojene i rijetko smo se sretali na sceni. Uglavnom, jedno smo drugo kritizirali. Iskreno, pohvale od Neve dobio sam onoliko puta, a bilo ih je malo, koliko sam i zaslužio. Imao sam više razloga diviti se njoj. Neva je u svojoj karijeri dosegla zaista zavidnu razinu.

Po čemu pamtite svoj prvi nastup?

- Svoj prvi nastup imao sam u Zatonu, dok sam još bio u osnovnoj školi. Dobio sam ulogu leptirića i trebao sam reći: ”Dobar dan, lijepi svijete.” Ali, postojala je didaskalija koja je glasila: ”Došavši na pozornicu kaže: Dobar dan, lijepi svijete.” Svaki sam put rekao: ”Došavši na pozornicu, kaže, dobar dan, lijepi svijete.” Kada to nikako nisam mogao savladati, učiteljica me izbacila. Dok sam za vrijeme gimnazije igrao Pometa u ”Dundu Maroju”, osjetio sam neku vrstu uzbuđenja na pozornici i postigao lijep rezultat. Zvali su me da dođem u srednju glumačku školu u Zagrebu, no pošto sam se pasionirano bavio tehnikom, želio sam postati mali Tesla, pa sam upisao studij strojarstva.

Koje su poveznice strojarstvo – gluma?

- Upišem se na strojarstvo i shvatim da će biti teško. Imali smo vrsnog profesora matematike, dra Blanušu. Budući nisam imao dobre temelje u dubrovačkoj gimnaziji, viša matematika je postala “previsoka” za mene i slušao sam predavanja koja više nisam mogao slijediti. Tada, osnivala se Akademija i posljednji prijemni ispit bio je u prosincu. Prijavio sam se da vidim koji to vrag u meni kuha, jer uvjeravali su me da sam talentiran. Ništa nisam pripremio, već sam pristupio s onim što sam znao, a to je bilo prvo pjevanje ”Jame” I. G. Kovačića, zatim Šantićevu ”O, klasje moje”, dobru, no smiješnu pjesmu za prijemni, i znao sam napamet Pometa. Ukratko, primili su me. Nisam se zapravo kanio upisati, no drugi dan kad sam išao po dokumente, čuo sam kako se Branko Gavella i intendant HNK Marijan Matković svađaju oko nekog studenta. U smislu – Ti buš njega stavil u teatar, a on još nije zreo, ne, ne, on mora studirat, nećeš najtalentiranijeg maknuti, itd. Shvatio sam da se radi o meni. Tada sam odlučio upisati se. Kada sam napisao kući pismo, otac mi je odgovorio da sam po talentu sličan njemu, a majčino pismo stiglo je zgužvano s razlivenom tintom od njezinih suza. Nije se mogla pomiriti s činjenicom da će joj sin biti glumac. A kasnije je još k tome dobila je i nevjestu glumicu. Ona je mislila da je glumačka profesija veliki kupleraj, nešto nečasno i nepošteno.

Debeljuškasti Hamlet

Zvonimir Rogoz, vidjevši engleskog glumca Dereka Jacobija u ulozi Hamleta, komentirao je da je previše debeo za taj lik. Je li izgled glumca presudan za podjelu određene uloge?

- Nigdje kod Shakespearea ne piše da je Hamlet “blond”, i da je Romeo smeđokos, a ipak, svi ih tako zamišljamo. Postalo je pravilo da su glumci koji su kroz povijest igrali Hamleta bili upravo plavokosi. Kad je Shakespeare pisao Hamleta za glumca svojega vremena, imao je na umu da je taj glumac debeljuškast, tamnokos i u godinama. Danas, u predstavi, često se odbacuje stih kod mačevanja kada mu kraljica briše znoj i kaže – …on ima kratki dah jer je debeo... Neke poznate uloge teško je igrati zbog toga što se glumac mora obračunati s preduvjerenjem gledališta, a s druge strane, ta ista publika očekuje neki pomak. Na Akademiji uvijek sam mislio da sam predviđen za Romea, no moja fizionomija nije imala veze s mojim karakterom. Privatno, vrlo sam mekan, ali glumački put odredio mi je izgled i na koncu sam zavolio igrati kompleksnije uloge grubijana.

Koje ste uloge igrali s “guštom”?

- Mnogo sam uloga igrao s guštom. Problem mi je bio obnavljanje uloga u Dubrovniku. Ne volim podgrijana jela izvađena iz frizera, već - ajmo kuhati sada, pa što ispadne. Ove sam sezone, kroz nove partnere, otkrio i za sebe neke nove sitnice u gosparu Lukši. Mogu reći da znadem dešifrirati tekstove i značenja, pa sam ponekad u koliziji s redateljima ili u svojevrsnoj posebnosti i prednosti.

ULOGA U ”KENJCU”

Nuić i ja bojali smo se jedan drugoga

U intervjuu u “Globusu” redatelj ”Kenjca” Antonio Nuić rekao je o vama da ga čudi što niste više glumili na filmu, jer svi vas percipiraju kao kazališnog, a da ste izvanredan filmski glumac.

- Mislim da će nam preostati da se i nadalje čudimo. Bio bih presretan kad bih vam i kroz nekoliko sljedećih godina mogao priuštiti to zadovoljstvo.

S obzirom na to da ste mi rekli da ne volite snimati filmove zbog neprofesionalaca, kako je bilo raditi s Nuićem?

- Pa, na neki su se način čudno i okolišavo odvijali naši prvi razgovori o mom sudjelovanju u novom Nuićevu filmu: imao sam dojam da se jedan drugoga bojimo – on uvaženog profesora, a ja mladca koji još ne zna svoju cijenu pa se nudi “sve džaba“. Potom sam zatražio scenarij, pročitao ga i oduševio se. Dogovorili smo se još oko nekih sitnica i našli na setu. Tamo se najviše osjetilo da je scenarij “Kenjca” vrhunski i da savršeno točno i uspješno pokreće sve djelatnike projekta. I redatelja, gospodina Nuića, izvanrednog profesionalca, naravno. On u sebi osluškuje scenarista, ali ga i diskretno dopunjuje ili mijenja, da bi na taj način cijelu ekipu odveo u stanje improvizatorskog kreativnog uzbuđenja i spoznaje da su sudionici u stvaranju značajnog djela.

RAD NA AKADEMIJI

Mladi glumac lako postane gubitnik

Kažu da ste kao profesor scenskog govora na Akademiji znali “pilati” studente…

- To su bedastoće lijenčina. Onaj koji je zaista želio nešto naučiti od mene, a mogao je, nikada nije mislio da ga “pilam”. Nikada nisam tražio nešto što bi bilo neprimjereno i uvijek sam iz literarnog predloška pokušavao iznaći razloge, “kralježnicu”, upute kako izreći poetsku misao. Nekima je način bio dosadan, rad suvišan (jer, zaboga, mi smo talentirani!) pa bih i ja popustio i od mnogih odustajao, prepuštajući ih “silini njihove osobnosti”. Kad nešto tražite od mladog čovjeka, ne bi ga trebalo uvjeravati da je to za njegov probitak, ako sam tako ne misli. Prošlo je! S takvim shvaćanjem lako se postane gubitnik.

Izdvajamo