Željko Malnar: Medvjeđi socijalni slučaj

Ured predsjednika Republike Peščenice stiglo je pismo Davorke Moljković, ravnateljice Zoološkog vrta grada Zagreba, u kojem poštovana gospođa objašnjava meni i mojim ministrima da smo idioti i da ne znamo razlučiti ranjenog vuka od smrznutog labuda. Kako je tu bolnu istinu poštovana doktorica objavila e-mailom, kojega su se domogli svi zaposlenici svih novina što ih izdaje EPH, ubrzo sam počeo dobivati prijetnje na svoj službeni telefon.

Taj e-mail pročitao je čak i gospodin Butković, koji je zbog njega odlučio da više ne ide u restorane koji poslužuju medvjeđe šape na žaru kao specijalitet. I Denis Kuljiš htio se dokopati tog e-maila, ali su ga moji ljudi spriječili.

Šamarčina za Valentinovo. Kad je i Anđa, to sunce moje uneređeno, popizdila i odbila da se umjesto mene javlja na telefon, bio sam prisiljen da joj za Valentinovo umjesto ruže od 20 kuna zavalim takvu šamarčinu da je odmah legla (inače to ne čini odmah, nego je moram nagovarati).

Moji ministri, bojeći se da ne izgube fotelju, pravili su se da ništa ne znaju. Za Bracu, našeg Cro-Roma, kojega mi na Peščenici iz milja zovemo Cigan, nije bilo čudno da ne zna. On i internet još su na “vi”. Čudan mi je bio samo Ševa.

Zna se da moj ministar obrane 24 sata visi na internetu. Ne samo da zna koji su kamioni najbolji za koju vojsku nego i koliko NATO-ov kamion mora biti težak da se ne ljulja kad šofer u njemu kara. On tvrdi da Rončević zbog toga nije htio kupiti Manove, koji su bili jeftiniji.

“Jebi ga! Nisu odgovarali standardu”, tvrdio je Ševa.

“Ti znaš, predsjedniče, da je jeftina roba na kraju najskuplja. Sjeti se samo kad smo pobjegli u partizane i sjeti se Trabanta.”

To je bila istina.

Ne samo da se Trabant kojim sam krenuo u partizane kad smo stvarali državu raspao nego su svi doznali da Anđa, to sunce moje partizansko, na mjesto tajnice nije došla zato što je govorila tri jezika.

Zbog svega toga e-mail gđe Moljković sjebao mi je imidž, i bio sam prisiljen sazvati izvanrednu sjednicu našeg VONS-a. Duboko u duši znao sam da poštovana doktorica ima pravo što se tiče labuda, malajskog medvjeda i onog usranog supa, ali za ranjenog vuka nisam baš bio siguran.

Nisam bio siguran stoga što na Peščenici i naši socijalni slučajevi žive u krdima. Krdo lakše brani kontejner od drugoga krda – recimo od krda penzionera, koji u zadnje vrijeme postaju opasni. U krdu se ranjeni cijene. To su oni koji nemaju socijalno, pa su prisiljeni jurišati na kontejner s otvorenim ranama.

Ako se kojim slučajem domognu doktora i on im zaliječi rane, njihov povratak u krdo dočekuje se s aplauzom.

Doktorica Moljković u svom e-mailu tvrdi da to nije tako i da krdo ne bi prihvatilo ranjenog vuka da je otišao na liječenje u veterinarsku ambulantnu Zoološkog vrta. Zbog toga je ostavljen da u krdu leži dok mu vrane kljucaju rane.

Medo u bijegu iz ZOO-a. Kao stručnjak za socijalne slučajeve (a krdo vukova u Zoološkom vrtu tako izgleda), tvrdim da bi izliječenog vuka krdo na kraju prihvatilo. I svi bi živjeli sretno. Čak sam, da u to budem siguran, po velikom snježnom nevremenu otišao džipom do Kutereva, maloga sela stisnutog u podnožju Velebita, u kojem socijalni slučajevi, ako su medvjedići, dobivaju badava hranu i njegu.

Ostali, pa čak ako su i ljudi – ne dobivaju ništa. Za medvjediće se brine udruga lokalnih entuzijasta. To su dobri ljudi koji znaju na što je indijanski poglavica plemena Sijtla mislio kad je napisao pismo američkom predsjedniku u kojem odbija da mu proda plemensku zemlju.

Da ne duljim. Naišao sam na selo i crkvu zametene snijegom. Ograde i znakovi vodili su me dalje. I odjednom sam ugledao udomitelje. Ništa nisam pitao. Pogledom sam tražio medvjediće. Nažalost, spavali su. Ali ne svi. Jedan, ogroman primjerak, rekao bih, pojavio se niotkuda.

“Otkud taj!” viknuo sam uplašeno.

“Taj? Ah, taj”, odgovorili su pokazujući rukama u pravcu medvjeda:

“Taj je pobjegao iz Zoološkog vrta.”

P. S. Draga moja i poštovana doktorice Moljković. Često i zajebancija može pomoći životinjama. Na kraju krajeva – i sam je život zajebancija. Stoga izliječite ranjenog vuka. Možda vam iz zajebancije na kraju netko za vaš trud i zahvali. Ako neće nitko – ja hoću.