Pod najezdom okrutnog kapitala, tradicionalne vrijednosti moje male i drage Republike Peščenice sramežljivo se povlače u vječnost, to jest u vječni zaborav.
Nitko se više ne sjeća “šutirajućih mačkica”, tih dragih i umiljatih životinja koje su od pamtivijeka služile mom narodu da na njima olakša dušu.
Šutirali su ih i stari i mladi, a pogotovo su ih, da olakšaju dušu, šutirali oni koji su radili, a nisu dobivali plaću.
Onima koje je pretvorba nakon dvadeset ili trideset godina šutnula na ulicu te su mačkice došle kao melem na dušu. Šutirali su ih danima. Kad nas je prof. dr. Šehić, šef Rendgenologije na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, opomenuo da se na rendgenu vidi da je kod mačkica došlo do zadebljanja kralježnice, to jest guzice, Tarzan, moj savjetnik za moral i ćudoređe, u tome je vidio dokaz da je kod tih dragih životinja ”došlo do spontane mutacije iz očaja”.
Šutirajuće mačkice za radnike. Sama priroda pobrinula se da zaštiti mačkice od gnjeva otpuštenih i prevarenih radnika, koji su parolu “Iz pobjede u blagostanje” osjećali kao kost u grlu. Zadebljale guzice sprečavaju da naše mačkice osjete bol kad ih šutiramo. Umjesto krika, one bi od zadovoljstva mjauknule kad bi dobile nogom straga. U tome nisu bile ništa drugačije od mnogih koji u Hrvatskoj šutke i dan-danas podnose šutiranje pretpostavljenih. Čak je i na nacionalnoj dalekovidnici HRT-u normalno da šutiš kad dobiješ nogom u guzicu.
Ana Jelinić dobar je primjer za to. Pa i Denis Latin. Na Radiju 101, koji se busa u prsa liberalnom zajebancijom koja nikoga ne štedi, događa se da novinar Kniewald i ne “mjaukne” kad ga šutnu. Pritom njegove kolege šute jer se boje da ne dožive isto. A dobiti nogom u guzicu neki put može biti pravo zadovoljstvo. Tko ne vjeruje, neka pita Miroslava Rožića, Tončija Tadića i Peru Kovačevića. Oni su danas sretni ljudi.
Danas šutirajućih mačkica više nema na Peščenici. Pobjegle su u Hrvatsku da pomognu radnicima brodogradilišta, Željezare Split, Dalmatinke Nove, svim tekstilnim radnicima Lijepe Naše, radnicima Tvornice duhana Rovinj i novinarima HRT-a. Ja ovim putem sve te ljude molim, kad šutiraju naše mačkice, da ih šutnu nježno, a ne tako okrutno kao što su to njima učinili njihovi poslodavci.
Osim šutirajućih mačkica, zbog umiranja ljudskosti, kako kaže Marx, u trulih kapitalista, u kojih se požuda za profitom širi poput svinjske gripe, na Peščenici nestaju kućice s malim okućnicama u kojima je uvijek bilo cvijeća, a na proljeće i jesen krumpira, paradajza, peršina, luka i kolerabe. Po tim malim vrtovima znale su šetati kokoške i purice, što je nama, dok smo bili mladi, bio dobar prihod.
Zaradom od ukradenih kokošaka kupovali smo knjige i “505 s crtom”. Tako su se zvali bomboni koji su obilježili naše djetinjstvo. Ako se mjeri po popularnosti, onda mirne duše mogu reći da je “Dorina” pičkin dim spram “505 s crtom”.
Bandić priskače u pomoć. Danas ni kućica ni vrtova ni kokošaka, a bogami ni purica, više nema u Republici Peščenici. Građevinski mešetari za jeftinu lovu pokupovali su ta mala slatka zdanja i onda srušili sve. I niknule su četverokatnice, neboderi i staklena čuda koja govore o bezosjećajnosti čovjeka i nedostatku brige za kvalitetu ljudskog života. Ševa, naš ministar obrane, jedan je od rijetkih ljudi na Peščenici koji su uspjeli odoljeti napadima građevinskih lobija. Svoju kućicu moj ministar ne da pa da mu je i zlatom plate. Sagrađena je prije sto godina. To se, nažalost, i vidi.
Pritisnuta godinama prošlog stoljeća, ta ruševna prizemnica, iako popravljana s vremena na vrijeme, gotovo je na izdisaju. Time se obilato koriste štakori, koji je svakim danom sve više i više osvajaju. Pred njima se Ševa mudro povlači, tako da mu je kao prostor za život ostala samo kuhinja. U spavaćim sobama spavaju štakori. Za sada vlada primirje, ali dokle, ne zna nitko.
Propao je i krov. Grede i novi crijep hitna su potreba. A i dimnjak. Kad god kod mog ministra imamo sastanak našeg VONS-a, svi plačemo. To je zbog dima koji suklja iz peći jer se dimnjak urušio. Kućicu smo pokušavali dovesti u red, ali badava. Čim bismo nešto popravili, drugo bi se urušilo.
Zaključili smo da kućici treba temeljita obnova. Kad smo to shvatili, shvatili smo, također, da to mora netko platiti. Da stvar bude gora za mene, moji su ministri shvatili da to ja moram platiti. E, kad su to shvatili, ja sam popizdio. Pozvao sam najboljeg gradonačelnika Zagreba da nas posjeti kod Ševe. Htio sam ga zamoliti za savjet. On je čovjek koji shvaća probleme običnih ljudi i zna kako da ih riješi.
Ja ne. Meni siromašni trebaju da bih se ja osjećao bogat. Milan, naprotiv, smisao svog života vidi u pomaganju drugim ljudima. Odgojen u jednostavnoj i poštenoj obitelji pod utjecajem svoje poštovane majke, u Milanu se vrlo rano rodila suosjećajnost za patnje i probleme drugih ljudi. On i dan-danas obilazi gotovo svaki dan zagrebačke kvartove i upoznaje probleme običnih ljudi koje trenutačno rješava. Nema kod Milana ”sutra ćemo”.
Nikada Zagreb nije imao takva gradonačelnika. Zbog toga je postao trn u oku političkih elita i nekih ljudi u vlastitoj stranci koji su mu zavidni na popularnosti među običnim ljudima. Zbog svega toga Republika Peščenica na njegovoj je strani. Pa čak i u izborima za predsjednika.
P. S. Nakon sastanka s Bandićem obavijestio sam Ševu da je dogovoreno da se kuća donacijama popravi i da to treba proslaviti. I tulum je odmah počeo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....