Željko Malnar: Vesna i 77 vrtnih patuljaka

Uvijek kad sam govorio o djetinjstvu na Peščenici, spominjao sam čerge koje su logorovale nedaleko od moje kuće i ciganske starješine koje su mi dopuštale da s njihovom musavom dječicom uvečer sjedim oko logorske vatre.

Jedan od njih svake bi večeri pričao djeci priče, opisujući ljude i daleke krajeve kroz koje je njegova čerga prolazila. Zvao se Ataik.

Besmrtna ptica Garuda. Sjećam se priče o nebeskoj ptici Garudi koja se rađa u osmijehu i umire u osmijehu. Ataik je tvrdio da je to istina i da ubrzo dolaze teška vremena za čovjeka, ali dobra za nebesku pticu Garudu. Ona će, naime, zbog nedostatka osmijeha na čovjekovu licu postati besmrtna (neće imati gdje umrijeti niti će se imati gdje roditi).

Prošlo je dosta vremena od tada. U tim godinama dosta sam putovao. Sjedio sam oko mnogih logorskih vatri i slušao priče mudrih ljudi. U pustinji Thar, u indijskoj državi Radjastan, duboko me se dojmila ljubavna priča o bogu Brahmi koji se zaljubio u mljekaricu iz toga kraja. Domaćini koji su me pozvali da sjednem uz vatru bili su Rajputi, najponosniji ratnici Indije. Od pamtivijeka su o njima kolale nevjerojatne priče. Kalisten, biograf Aleksandra Makedonskog, piše s ushićenjem o njihovoj hrabrosti i junaštvu njihovih obitelji. Naime, dok bi se oni borili, njihove žene i djeca gledali bi bitku sa zidina utvrda. Ako bi gubili, žene, djeca i starci čekali bi da i posljednji ratnik bude ubijen i, kad bi se to dogodilo, skočili bi sa zidina u sigurnu smrt.

Nikada nijedan Rajput, a ni član njegove obitelji, nije bio zrobljen – čak ni od Engleza, koji su na Istoku gubili bitke samo od njih i od Patana, afganistanskog plemena koje se i danas u Afganistanu bori za slobodu svog teritorija.

Sjedeći uz vatru s tim hrabrim ratnicima slušao sam priču o nastanku pustinje Thar. Pričao ju je stariješina Rajputa Rao Singh.

“U pradavna vremena pustinja Thar nije postojala”, rekao je i nastavio: “Umjesto pijeska na ovome su mjestu bile šume i plodne livade koje su omogućile ispašu nepreglednom mnoštvu krava, koza, srna i divljih svinja. I sam kreator svemira Brahma bio je zadovoljan onim što je stvorio. S vremena na vrijeme sletio bi na neku livadu da se odmori i uživa u prekrasnom pogledu. Treba znati da su razmaci između njegovih posjeta ovom kraju bili dugi. Naime, dok Brahma otvori i zatvori oko, prođe tisuću godina.

Prilikom zadnjeg posjeta Brahma je otvorio oko i ugledao prekrasnu pastiricu kako muze krave. Njezina ljepota toliko ga je očarala da se u tren oka zaljubio tako strašno da je odlučio ostati sve dok ne zadobije njenu ljubav.

Čekao je dugo, ali mu se čekanje isplatilo. I pastirica se zaljubila u njega. Dane su provodili u pjesmi i plesu, a govori se da je i sam Krišna na flauti svirao za njih. I Brahma je zaboravio na vrijeme. Ali Parvati, njegova žena, nije. Zabrinuta što joj muž ne dolazi kozmičkom brzinom, spustila se na Zemlju u potrazi za Brahmom. Kad ga je ugledala na livadi u pastiričinu naručju, tako se razbjesnila da je, svladana vlastitim gnjevom, istog trena pretvorila sve pastirice, sve mljekarice, sve livade, sve šume, sve krave i sve mljeko u pijesak. Od tog trenutka pustinja Thar počinje postojati.

Brahma, vidjevši svoju ljubav pretvorenu u pijesak, pusti jednu suzu i nastane jezero Plavog lotusa, na koje hodočasnici dolaze za noći punog mjeseca da se kupanjem u suzi Brahminoj očiste od grijeha.”

Još i danas volim sjediti pokraj vatre i slušati njeno pucketanje. Ali danas me ljudi uglavnom pozivaju na roštilj. Oni jadni ne razumiju da je to za mene uvreda. Roštilj ne može biti zamjena za vatru. Ja im objašnjavam da se na roštilj zove Kukuriku-koalicija, a ne Željko Malnar. Ni Damir Kajin se ne zove, ali iz drugih razloga. On je, naime, postao arheolog. U Labinu je otkrio Handžar diviziju. I Istra se ovaj put zacrvenjela, ne zbog komunista, nego zbog srama.

U zadnje vrijeme volim sjediti sam kraj vatre. Dok me grije, gledam u žar cjepanica koje na Peščenici život znače.

Snijeg polako pada.

Moj se vrt ubrzo zabijelio i otkrio mi veselu grupu patuljaka i vilenjaka kako plešu.

Učinilo mi se da sam u jednom trenutku ugledao i Vesnu Pusić. Ali ne. To je bila Majka Božja.

Šteta! Da je bila Vesna, u mom bi vrtu plesao i Radimir Čačić.