Ženski Kafka

Nedavno je izašao hrvatski prije­vod kultnog i posljednjeg ro­ma­­na “Zvjezdani trenutak” Cla­rice Lispector (u origina­lu: “A hora da estrela”, 1977.), a knjiga prolazi u tišini bez kritika i odjeka. Oči­to, Clarice Lispector treba predstaviti hrvatskoj javnosti: ona je vjerojatno najpoznatija knji­ževnica za koju niste čuli, “ono što bi Kafka bio da je bio žena... ili Rimbaud da je bio majka” (kako kaže Helene Cixous) – brazilska spisa­teljica začudnog stila koja je umrla 1977., iste godine kad je objavljen “Zvjezdani trenutak”... I književnica koja je u posljednje vrijeme, posebno u Americi, zadobila kultni status posthumne genijalnosti, baš onako kafkijanski.

Bila je osoba apartne, zagonetne aure čija javna pojavnost nije nimalo naškodila njenim razmjerno hermetičnim a ipak životnim knjigama. Clarice Lispector spada među one književno ekstravagantne (post)modernističke autore, no njeno se pisanje, za razliku od mnogih sa sličnim ambicijama, ne doima kao laboratorijsko žongliranje književnim postupcima, nego tu probija kovitlavi, personalni odnos s napisanim. Osjeća se, ukratko, da to nije “ambicija” za književnom ekstravagantnošću, nego njen način govora.

Ljepotica iz Noira. Nije patila od fetiša “Književnosti”, štoviše, jednom je rekla da se od te riječi “nakostriješi kao mačka”, a kad su je – kao već poznatu – pozvali na neki skup brazilskih književnih teoretičara o njezinom radu, u jednom trenutku je napustila skup i rekla prijateljici: “Reci im: da sam razumjela išta od ovog što govore – ne bih napisala nijedan redak svojih knjiga.” Osjeća se kod nje ta oslobođenost od onog naučenog u književnosti, sloboda koja urađa drskošću osobnog istraživanja – sebe, svog glasa i svijeta – a ne “inovativne književnosti” kao cilja (to je supstancijalna razlika između autentičnih i naučenih “eksperimentatora”).

Ponešto udjela u kultu Clarice Lispector ima, budimo iskreni, cijela njezina pojava, mješavina nedostupnosti, glamura i mraka kao kod kakve zagonetne ljepotice iz noir-žanra, jer kako je to gotovo kopirajterski sažeo njen rani prevoditelj Gregory Rabassa, prisjećajući se njihova prvog susreta, “bio je zapanjen tom osobom koja je izgledala kao Marlene Dietrich i pisala kao Virginia Woolf”. Nije, naravno, njezin izgled ono na čemu se bazira književni status, ali nakon čitanja “Zvjezdanog trenutka” dođe ti da se zagledaš u to lice na kojem se istodobno osjeća i hladnoća i strastvenost, lice za koje ipak prvi pridjev nije “lijepo”, jer ima nešto nestandardno u toj ljepoti, nešto nimalo dražesno. To je naprosto Lice; i oči koje se ne boje gledati.

Ne bih toliko opisivao lice Clarice Lispector da ono što sam rekao o njemu nije na neki način podudarno s njenim knjigama – one se ne “razjašnjavaju” kad se gleda to lice, nego samo kažeš: da, to je osoba, sve se točno sklapa. Pri tome, da ne bude zabune, junakinja romana “Zvjezdani trenutak” nije tako karizmatičan lik, nego je apsolutni opozit svemu što bi se moglo reći o Clarice Lispector.

Daktilografkinja. Njezina junakinja, Macabea, potpuno je neosviještena osoba bez ikakve karizme, jedna od onih čiji izostanak nitko neće primijetiti i koja je, na neki način, s time suglasna: ni trunke pobune ni drskosti u njoj nema. Ona je pritom konzument, i to jedan od onih koji su zadnji u redu – znamo da sintagma “krajnji korisnik” ima ponešto drukčije značenje, ali za Macabeu, koja se hrani hot-dogovima i voli globalno osvježavajuće piće, možemo reći da je krajnji korisnik u jednom dubljem smislu. Ona radi kao daktilografkinja za bijednu plaću i s time je “sretna”, još se boji da će izgubiti to mjesto, a živi s još četiri cure u sobi, koje se sve zovu Marija.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA