.JPG)
Tek će lansirati prve računalne i mobilne igre, a njegov startup Void Main Studio već je osigurao investiciju od čak 250 tisuća eura. I to u Osijeku. Zapošljava devetero, uskoro će desetero mladih ljudi, a za globalno širenje planira otvoriti i tvrtku ili ured u Irskoj. On je Bela Ikotić, jedan od pokretača Osijek Software Cityja, udruge informatičkih tvrtki kojoj je godinama bio i glavni tajnik, a sada se posvećuje biznisu videoigara.
Druga dobra priča: Gideon Brothers, koji je prije godinu dana pokrenuo Matija Kopić, nakon što je američkim partnerima prodao svoj prvi startup Farmeron, sada ima 34 zaposlenika u Osijeku i Zagrebu, od čega četiri doktora robotike. Kako nam kaže suosnivač Gideona i direktor za rast i razvoj poslovanja Milan Račić, ove će godine izbaciti prototip svog prvog cobota (˝collaborative robot”, tj. robota koji surađuje s ljudima) i bit će spremni za razvojni skok. Za to će vjerojatno trebati investitore, a opcija im je i partnersko povezivanje s nekom od velikih kompanija koja im može pomoći u prodaji. “Planiramo postati vodeći proizvođač cobota”, sasvim ozbiljno kaže Račić nimalo ne dvojeći u uspjeh. Ponosan na ekipu koju su okupili - a nedavno su oglasili da traže još 13 zaposlenika - dodaje da su već postali “magnet-tvrtka”. Naime, kontaktiraju ih “odbjegli” hrvatski inženjeri koji sada rade u Švedskoj, Njemačkoj i Francuskoj i raspituju se o planovima te mogućnosti povratka i rada u Gideon Brothersu.
Kad bi takvih startup-priča bilo više, iseljavanja bi vjerojatno bilo manje; njihov bi uspjeh donio perspektivu za visokoobrazovane mlade ljude i, što je još bitnije, pomogao u promjeni mentaliteta. Stoga, ovo nije priča o demografskim trendovima, nego o zadacima za poduzetnike, menadžere, Vladu, gradonačelnike, političare svih vrsta. Njihov bi pogled trebao biti usmjeren na Ikotića, Kopića i njima slične “rijetke zvjerke” koje su već razvile sjajne biznise, među koje svakako spada Mate Rimac, genijalni klinac iz Svete Nedelje koji sada s velikim timom razvija električni superautomobil i proizvodi komponente za svjetski poznate kompanije. Skrivenih, potencijalnih većih i manjih zvijezda ima, ali uvjeti koje im na početku četvrte industrijske revolucije pruža Hrvatska - što se odnosi kako na institucije, tako i na velike kompanije koje najavljuju digitalnu transformaciju - nisu ohrabrujući. K tome, kad se veće investicije u hrvatske startupe i dogode, obično dolaze iz stranih izvora, a to onda često znači i seljenje sjedišta tvrtke. Void Main Studio zanimljiv je jer je vrlo rano našao ozbiljne ulagače, i to u svom okruženju, pa neće seliti sjedište, ali ipak će prodajni dio biznisa voditi iz Dublina zbog, naglašava Ikotić, povoljnije porezne politike, otvorenosti prema tržištu EU i SAD-a i fleksibilnosti poslovanja. Slično razmišljaju i drugi, neki birajući SAD, neki Britaniju.
Koliko je startup tržište potentno, koliko bi moglo biti značajno da postoji sustavni fokus na to kao što je slučaj u malim ali snalažljivijim zemljama poput Finske, Irske, Estonije, Slovenije ili Izraela? Za skeniranje hrvatske startup-zajednice trenutačno vjerojatno nema bolje adrese od fonda rizičnog kapitala ENIF, osnovanog prije dvije i pol godine radi investiranja u regiji. Domagoj Oreb, partner u društvu South Central Ventures koje upravlja fondom, godišnje razgovara sa 100-tinjak hrvatskih startupa, a u regiji njegovi kolege s više od 200. Procjenjuje da je u Hrvatskoj ta scena “malo starija i zrelija” nego u ostatku regije, a trenutno dobro radi njih između 30 i 50 te bi oni mogli biti pogodni za ulaganje poslovnih anđela, dakle za početno ili tzv. seed financiranje, što je prilično velika brojka.
„Stvarno jako dobrih je dva do tri godišnje, a to je naš cilj, da ih pogodimo. Možda je i bitnije da ne pogodimo krivo nego da nađemo idućeg hrvatskog unicorna“, kaže Oreb. Fond kojim upravlja dosad je uložio u tri domaća startupa: Agrivi (milijun eura), Bulb (dva milijuna eura) i Sentinel Marine Solutions (milijun eura) te najavljuje da uskoro slijede još tri ulaganja, ali ne želi otkrivati detalje. ENIF je težak 42 milijuna eura, a osnovali su ga Europski investicijski fond, EBRD, Njemačka razvojna banka te institucionalni i privatni investitori iz regije (hrvatska država je uplatila oko dva milijuna eura), a dosad je u 13 startupa investirano ili za njih rezervirano oko 20 milijuna eura. Dakle, još 22 milijuna eura traži svoje mete.
“Od startupa koje podržimo očekujemo da u Hrvatskoj dokažu svoj koncept. Bitno je da imaju skalabilnost, da se model može replicirati na drugim tržištima. Mi im dajemo kapital koji im pomaže da izađu iz Hrvatske, postanu vidljivi na globalnoj sceni, gdje ih onda čekaju veći investitori, veliki venture capital fondovi”, objašnjava Oreb svoju ulogu. Agrivi, koji je bio njihova prva investicija, uskoro tako planira drugu, znatno veću, višemilijunsku rundu ulaganja u inozemstvu, a SCV će sudjelovati i u njoj.
No, to je već igra velikih brojki (Agrivi se kreće oko 300 tisuća eura godišnjeg prihoda). Mali broj startupa uopće i dođe do te razine jer se ili brzo pokaže da im ideja nije bila dobra ili se jednostavno s vremenom nasuču jer u Hrvatskoj nema akceleratora i mentorstva, sustava koji bi im pomogao da se ideja razvije u dobru poslovnu priču i privuče ulagača; postoje samo “startup točke” u gradovima poput Zagreba, Rijeke ili Osijeka gdje pokretač može potražiti tehničku pomoć i prostor za razvoj projekta u inkubatorima /tehnološkim parkovima te gdje će ga možda uočiti poslovni anđel ili će dobiti nagradu od nekoliko desetaka do 100 tisuća kuna na nekom od domaćih natjecanja (Zagreb Connect, Startup Factory Zagreb, Moj Zaba start, Hack it! koji organizira HT…, a povremeno se uključi i neki drugi, manji grad).
Mnogi stoga apliciraju i odlaze na trenige u europske ili američke akceleratore gdje ih testiraju i potencijalni ulagači, ili kao što će Ikotić u Dublinu, snađu se sami. “Irsko veleposlanstvo u Zagrebu nam izlazi u susret, daje nam pomoć, nisam oko toga dvojio niti sekunde. Oni nas bolje razumiju od lokalne i nacionalne politike”, kaže Ikotić.
Pitali smo ga kako on, s iskustvom Osijek Software Cityja koji mnogi vide kao jedinu svijetlu točku u Slavoniji, ocjenjuje uvjete za razvoj domaće startup scene. “Imamo vrlo dobre inicijative koje zbog loše regulacije tržišta kapitala nude samo osnovne usluge, a za nadogradnje smo ipak prisiljeni potražiti izvore vani. Trebaju nam porezne olakšice na plaće, bolje regulirani pristup kapitalu i tržištu. Mislim da bih se ovdje bez puno istraživanja i usporedbi ugledao na Irsku koja je imala jako puno izazova, ali ih je pametnom strategijom uspjela riješiti. Također nam je veliki izazov i promjena obrazovonog sustava koje IT-zajednica samostalno pokušava riješiti, ali je onemogućava tromi i neprilagođen sustav sveučilišta”, kaže Ikotić.
Na veliku startup “rupu”, pogotovo što se tiče kapitala, ukazuje i Ivana Šoljan, suosnivačica coworking prostora HUB385 i ulagačica u nekoliko projekata, među ostalima u Include. Sve se, kaže, svodi na nekoliko privatnih inicijativa, pojedinaca i sporadičnu potporu državne i/ili lokalne zajednice. “To je jednostavno neodrživo. Nakon inicijalne prve pomoći male kompanije još nisu spremne za svijet i velike runde investitora i treba ima pomoć investitora za prijelaznu fazu”, kaže. Platforma Funderbeam (gdje je omogućen crowdinvesting) najbolje je što se moglo dogoditi na hrvatskoj startup-sceni, dodaje, a HUB385 pomaže startupima da pripreme kampanje. “Kredite startupi praktički ne mogu dobiti, iako se i tu nešto mijenja uz pomoć jamstava Hamag-Bicroa, a veliki strani VC-fondovi lokalno nisu prisutni. Oni koji dolaze uzimaju velike dijelove vlasništva i smanjuju rizike biranjem samo najskalabilnijih proizvoda ili kompanija”, naglašava Ivana Šoljan.
Ukazuje na još jednu “rupu”, a to je nedostatak interesa velikih domaćih kompanija za startup scenu.
“Velike kompanije bi u svojim odjelima za strategiju i poslovanje morale pratiti što rade mladi ljudi, morale bi kupovati manjinske interese u startupima koji se bave srodnim područjima njihove djelatnosti, na primjer Končar, Ina, Hrvatska pošta, PPD, prehrambena industrija…”, kaže Šoljan, uz napomenu da je Podravka jedna od rijetkih koja je dosad tu bila prilično aktivna, kao i HT koji, među ostalim aktivnostima koje provodi sa startupima, nekima nudi i ulazak u Hub:raum, akcelerator Deutsche Telekoma. Osim njih, sada je i Ericsson Nikola Tesla najavio da će se u sklopu svojih inovativnih projekata ove godine pozabaviti domaćim startupima. Zasad, međutim, nijedna domaća velika kompanija nije osnovala interni rizični (VC) fond preko kojeg bi ulagala u startupe, što je na Zapadu već etabliran pristup.
“Čak ako inicijalna ideja nekih mladih ambicioznih inovatora propadne, kompanije tako dobiju odličan izbor mladih ljudi za interno zapošljavanje. A, naravno, velike su šanse da uz minimalna, ali redovita financiranja, iz neke ideje nikne ozbiljan poslovni poduhvat koji može biti dio digitalne transformacije velike kompanije ili jednostavno obrana i priprema za disruptivne tehnologije koje se pojavljuju u svim industrijama”, tumači Ivana Šoljan. Ulaganje u startupe je, smatra, i dio društveno odgovornog poslovanja, a moglo bi biti i dio borbe da mladi i talentirani ostaju u Hrvatskoj.
Što o svemu misle poslovni anđeli? Iako Domagoj Oreb navodi da postoje deseci potentnih startupa koji samo čekaju investitore, oni okupljeni u udruzi CRANE žale se da prilika nema dovoljno. Ili ih oni ne vide. Pokušali smo saznati detalje o dosadašnjim ulaganjima, ali nisu raspoloženi za to. Kako nam kaže Davorin Štetner, predsjednik udruge, oni su “privatni investitori koji ulažu svoj privatni novac te, kao i među ostalim svjetskim investitorima, većina investicija te iznosa investicija predstavlja poslovnu tajnu”.
Ukupne investicije članova CRANE-a do sada se kreću oko 36 milijuna kuna, kaže, a bilježi se trend ulaganja u ICO-e u koje su u posljednjih godinu dana uložili više od milijun kuna. Na račun CRANE-a mogu se u domaćoj startup zajednici čuti i kritike, smatra se da bi trebali biti spremniji za više ulagačkih poteza. No Štetner odgovara kako su većina ideja koje dobivaju samo nedovoljno razrađene ideje. Gdje on vidi problem? “Kriv je naš poslovni sustav koji bi morao postati poticajan za poduzetnike. Osnivač startupa, primjerice, mora se s osnivanjem tvrtke prijaviti na minimalnu plaću koja je propisana zakonom za direktore, a iznosi bruto oko 6400 kuna. Osnivači uglavnom nemaju novac te im ti nameti predstavljaju nemoguću misiju. Još kad zbrojimo troškove knjigovodstva, doprinose za šume, vode… Naši poduzetnici u startu imaju puno teže uvjete nego vani. Na primjer, u SAD-u poduzetnik početnik bez problema može voditi knjigovodstvo u Excel tablici i nema nikakav trošak”, naglašava. Štetner ističe primjer Slovenije koja je, kaže, puno naprednija od Hrvatske u pristupu startupima te su projekti poput ABC akceleratora bitno pridonijeli razvoju slovenske startup-scene, a okvirna brojka projekata spremnih za investiranje višestruko je veća nego u Hrvatskoj.
Dosad je veliku, najviše edukacijsku ulogu na domaćoj sceni odigrao legendarni Zagrebački inkubator poduzetništva (ZIP) koji je od 2012. godine organizirao 10 generacija inkubacijskog programa za 72 tima, a rezultat je osnivanje više od 50 tvrtki u Hrvatskoj i inozemstvu. “Najvažnije je da smo od 2012. podržali kreiranje ekosustava potrebnog za razvoj startupa, pojavile su se i privatne i javne incijative”, kaže Mihovil Barančić, jedan od osnivača ZIP-a. U Zagrebu tako postoji, uz HUB385, i Startup Factory Zagreb koji je osnovao Grad te nudi besplatne usluge i financijsku potporu.
Novac koji se u ZIP-u zadnjih godina zavrtio nije, međutim, velik. Svi timovi zajedno do sada su dobili raznih nagrada i investicija u ukupnom iznosu od oko šest milijuna kuna. Pokrenuli su bili i ZIP investicijski pool, u kojem je korištenjem britanske crowdinvesting platforme Seedrs bilo prikupljeno 68 tisuća eura. “Investirano je u pet startup tvrtki: Appetit, SnapTap, Tutotod, Thorium i Locodels. Od njih je jedino Appetit odustao jer planirani poslovni model nije bio feasibilan, a ostali su uspješno pronašli tržišnu nišu i ostvaruju prihode, pri čemu još trebaju puno raditi da postignu profitabilnost ili ostvare prodaju startupa”, kaže nam Barančić. Sa ZIP timom radilo je ili radi više od 40 ljudi koji su startupima pomagali kao mentori, na volonterskoj bazi, a to je ono što bi trebalo razviti u svim tehnološkim parkovima i coworking-prostorima, da budu pravi inkubatori i, u kasnijoj fazi, akceleratori.
ZIP je kao model odličan, slažu se naši sugovornici, a za svoje djelovanje, osim klasičnih sponzora, dobio je nešto novca kroz program poticanja udruga Grada Zagreba, pa i kroz Poduzetnički impuls te iz europskog programa Horizon 2020 kao dio međunarodnog konzorcija, ali projekt se pomalo ispuhao i ostao po strani kad je lani u “priču” uletio Grad Zagreb s golemim prostorom za startupe na Zagrebačkom velesajmu. U to je uložio 32 milijuna kuna, nudi besplatne usluge kao i edukaciju, ali u ulagačkoj zajednici smatraju da ona nije dovoljna. Pokušavaju osnovati i svoj rizični fond – svojedobno je postojala takva namjera i na nacionalnoj razini – ali nisu se makli dalje od ideje.
Iz Grada Zagreba odgovaraju da nisu odustali, pozivaju i druge institucije da im se priključe, a izvori financiranja su navodno dostupni i u europskim blagajnama. Bugari, kažu, mogu biti primjer. “Hrvatska nema sustavan način poticanja startupa putem equity fondova, što je npr. prije više od pet godina uspostavila Bugarska koja je time ne samo potakla razvoj lokalnih startupa nego je privukla timove koji su pokretali startupe upravo u Bugarskoj. Na žalost za našu državu, zbog takvog je financiranja nekoliko hrvatskih startupa otišlo i registriralo svoje tvrtke u Sofiji”, kažu u gradskom Uredu za gospodarstvo.
Atmosferu oko toga među startupima i ulagačima možda najbolje oslikava sljedeća izjava Mihovila Barančića: “Priča o nacionalnom ili gradskom VC-fondu postoji godinama, ali o tome više ne bih jer me ta tema zamara.” On, međutim, ukazuje da se sustavnije poticanje startupa može osigurati i kroz projekt koinvestiranja kakav je Hamag-Bicro provodio prije dvije godine, a mogli bi ga, smatra, provoditi i svi veći gradovi. Država je tu zapravo, kako su nam objasnili u Hamag-Bicrou, u suradnji s Gradom Zagrebom davala bespovratnu potporu u iznosu koji odgovora iznosu ulaganja privatnih investitora, pri čemu je investitor ulazio u vlasničku strukturu, dok Hamag-Bicro nije.
Model je bio zamišljen tako da je najniži iznos povećanja vlasničkog kapitala 50 tisuća kuna, a najviši 200 tisuća kuna, u čemu su sudjelovali poslovni anđeli. Tako su sufinancirani projekti 23 startupa ukupne vrijednosti 3,9 milijuna kuna, a među njima su bili Agrivi, Mobile gym, Viagem it, Shovel i Snaptap.
Čini se kao dobra ideja za poduzetne gradonačelnike željne startupa. Da ih ima, upravo pokazuje onaj u Bjelovaru, koji je početkom ožujka raspisao natječaj gdje grad daje 100 tisuća kuna timu koji smisli najbolji poslovni plan i pokrene poslovanje u Bjelovaru. Koinvestiranje s poslovnim anđelima mogao bi mu možda biti sljedeći startup korak. Gradovi bi u ovome trebali biti daleko agilniji nego što je država, a to što su uglavnom mali, nije bitno - takvi su u početku i startupi.