STATUS QUO

Što zapravo gubimo prijevremenim izborima?

Prijevremeni izbori doista bi donijeli kaos, no protivnici tog scenarija trebali bi pojasniti koje bi to reforme i rezove predizborna kampanja - zaustavila?
 Ranko Šuvar/CROPIX
Prijevremeni izbori doista bi donijeli kaos, no protivnici tog scenarija trebali bi pojasniti koje bi to reforme i rezove predizborna kampanja - zaustavila?

Uistinu je fascinantno kako pored toliko stručnjaka zapravo stojimo tako - loše. Imamo nevjerojatan suficit ekonomskih eksperata, a onda opet, u svakoj zamislivoj ekonomskoj kategoriji bilježimo - deficit. Zvuči poput vica kakvog bi se dosjetio Jerry Seinfeld, no u tmurnoj ekonomskoj zbilji, deficiti se doista talože, bez obzira je li riječ o proračunu, vanjskotrgovinskoj bilanci, tekućem računu ili bilo kojem drugom egzaktno mjerljivom indikatoru.

Dobar dio tih stručnjaka Vlada je okupila pod svoje skute, utrpala u nekakvo vijeće, savjet ili što već, koristeći benevolentnost istih koji bi se, bez obzira na motive, rado stavili u službu domovine. Predsjednik je napravio istu stvar. I onda su se još i zakačili oko toga, kao da je uopće bitno gdje dotični piju kavu, jer od njih za sada nema previše vajde. I dok prijedlozi pljušte sa svih strana, brojni kandidati, znani i neznani, sa i bez formalnog obrazovanja, spremni su satima (i to posve besplatno) nuditi recepte za izlazak iz krize, pa opet od svega - ništa. Inspiracije sigurno ne nedostaje, konkretnih, manje ili više kvalitetnih prijedloga i programa također, no rezultat je svejedno izostao.

Nije li to zapravo i najbolja dijagnoza trenutnog stanja? Jer posve je izlišno raspravljati o bilo kakvim mjerama ako nema političke volje da se iste provedu. I zbog toga je najprimjerenije zaboraviti na sve te rasprave, a gdjekad i prilično lucidne ideje, i usredotočiti se na rezultate. Kojih jednostavno - nema. A pritom u oči upadaju dvije stvari.

Najprije činjenica da još uvijek, u ožujku 2010. godine, nismo gotovo ni pomakli s mrtve točke kada je u pitanju implementacija anti-recesijskih mjera. U trenutku kada američka ekonomija, gdje je sve počelo, bilježi stopu rasta od 5,9% na godišnjoj razini (dobrim dijelom zahvaljujući stimulativnim mjerama državne administracije), mi ne samo da smo u debelom minusu, već se još uvijek nismo makli od teoretskih rasprava. Prošlo je 18 mjeseci od kolapsa Lehman Brothersa, a mi još uvijek lamentiramo o potrebi štednje i pesimizmu koji se uvukao među građane!? Svakoga tjedna mjera jedna!??? Nevjerojatno! Još malo pa nikakve mjere neće ni biti potrebne, jer će se oporavak inercijom dogoditi sam od sebe.

Posvemašnje razočaranje činjenicom kako u proteklih godinu dana aktualna vlast nije napravila gotovo ništa da pokuša zaustaviti negativne trendove i intenzivirati ekonomsku aktivnost samo nadopunjavaju frapantni istupi državnih dužnosnika. Ili kako bi to premijerka Jadranka Kosor jednostavno rekla: „Recite mi vi kome da uzmem?“ Hej? Samo malo! Kakvo je to sad prebacivanje odgovornosti? Pa nismo se mi kandidirali za Sabor na nekakvoj izmišljenoj platformi, punih usta obećanja o blagostanju i prosperitetu, koja zastrašujućom brzinom padaju u zaborav! Niti smo plaćeni da donosimo odluke umjesto vas! Ako je i od neusporedivo bolje alternacije Ive Sanadera - previše je.

Hrvatska je u svakom pogledu doista osebujna država, ali spoznajom da predsjednica Vlade, kao najistaknutiji predstavnik političkog establishmenta, na neki način naprosto zagovara anarhiju, vjerojatno ni George Orvell ne bi bio odveć oduševljen. U svakoj normalnoj zemlji takva bi se izjava s pravom doživjela kao kapitulacija jedne političke struje ili stranke, nakon koje obično slijedi - ostavka. „Žao nam je, nismo u stanju riješiti nagomilane probleme, nađite si bolje.“ Još korektnije bi bilo priznati kako zapravo ne žele sebi izmaknuti tlo pod nogama i pribjeći rigidnim mjerama štednje neposredno pred parlamentarne izbore. Doduše, nakon toliko razočaranja u aktere domaće političke scene (koji su, posve neopravdano, zaradili etiketu „politička elita“), malo je vjerojatno da bi ovu vlast zamijenio netko sposobniji.

Ali svi oni koji se protive prijevremenim izborima, argumentirajući to kaosom koji bi potrajao dok nova politička garnitura ne zasjedne na vlast, trebali bi odgovoriti na pitanje - što izborima zapravo gubimo? Vlast, neopterećena pitanjem vlastite sudbine kod biračkoga tijela, dobiva prostor za manevar, kao, primjerice, u slučaju Grčke, gdje je premijer Papandreou u stanju implementirati bolne rezove već u prvoj godini svoga mandata. A što prijevremenim izborima gubimo? Tragično glavinjanje, lišeno bilo kakve političke volje za povlačenjem nepopularnih poteza? Status quo? Pa i nije baš nešto za izgubit'.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. prosinac 2025 21:24