Podrumski kafić u staroj zgradi Europske komisije bio je staromodan, malen, stiješnjen, a visoki direktori, povjerenici, pa i sam predsjednik Europske komisije tiskali su se oko šanka da, nakon dnevne press konferencije, dobiju svoju kavu. Pušilo se! Danas je to zaista nezamislivo. Barijere između briselske administracije i novinara, tj. javnosti, tvrde su kao nehrđajući čelik koji dominira dizajnom novog kafića. Iako su smijeh koji dolazi s “gljive” britanskih dopisnika i nadglasavanje s našeg stola više-manje isti.
Boris Johnson prestao je raditi kao briselski dopisnik pet godina prije nego sam ja došla u Bruxelles, ali fama o njemu je ostala. To je jedan od vrlo pametnih novinara kojemu je, razumljivo, bilo dosadno slušati uvijek jedne te iste press konferencije, direktiva ova, direktiva ona, rekao je visoki predstavnik, naglasio je povjerenik, istakao je ministar. A i tema nije bila posebno interesantna. Koga je bilo briga za Bruxelles. Koliko god da si plaćao dobre ljude i davao im povlastice, nitko nije htio doći. Mladi britanski dopisnik bi tu i tamo, iz štosa i zabave, ponešto izmislio. Ako ste ikada čuli da iz Bruxellesa dolazi četvrtasti krastavac, i da je to zakon Europske unije, i iako nikad u životu niste vidjeli takve krastavce ili paradajz, znajte da je to, kao vic, svojedobno prodao Boris Johnson. Također, javljao je iz Bruxellesa da će EU zabraniti čips, što se zbilja naširoko prenosilo. Nije mogao vjerovati da bi to itko shvatio ozbiljno, ali eto, jest. Iz čiste zafrkancije, Boris je govorio: Nikad nemojte dopustiti da činjenice budu prepreka dobroj novinskoj priči.
On je dodavao, ukrašavao, ugrađivao apsurdne i duhovite dijelove, novine su to u Londonu objavljivale mnogo radije nego dosadne birokratske izvještaje – i eto, svi sretni. Ali, kako je sve to bilo objavljivano na engleskom i široko dostupno, Borisov štos iz novinarskog kafića, to bezopasno i duhovito prenemaganje, polako bi postajalo raspoloženje, a onda i politika. Sve mi se čini da je ovaj novi val britanskog popularnog, tabloidnog, populističkog eurogaženja započeo upravo današnji londonski gradonačelnik.
Što je najbolje, nitko ne vjeruje da je on doista protiv Europske unije. Boris Johnson odrastao je u Bruxellesu, jer mu je otac bio jedan od direktora u Komisiji, i to navodno jako dobar, i inače, barem donedavno, pobornik ostanka Britanije u Uniji. Završio je Eton i Oxford, štoviše koledž Balliol, gdje je studirao grčki i latinski, što znači da ima najbolje moguće humanističko obrazovanje koje ovaj planet pruža. Vraćao se često u Bruxelles, i još uvijek mu dio obitelji radi po briselskim institucijama. Ali, igra se zaoštrila. Iste sekunde kad se Boris Johnson uključio, britanska kampanja postala je još nepredvidljivija jer se pretvara u stranačke izbore koji se vode pod drugom zastavom. Jedna od prvih posljedica nakon što je londonski gradonačelnik objavio da se uključuje u kampanju velik je pad funte. Tko ima eure, zaradio je samo na ovoj razlici, a ima ih koji su zaradili mnogo. Dakle, mnogi su interesi investirani u igri oko izlaska Britanije iz Unije, koje će se, ili se neće, dogoditi. Budu li elite mogle kontrolirati populističko raspoloženje koje su dijelom same stvorile – a imaju iluziju da hoće (ne zaboravimo da je premijer Cameron iznikao iz poslovne sredine PR-a i marketinga) – onda će Britanija ostati. Ako ne budu mogle, ako im sve izmakne iz ruku, onda će Britanija izaći iz EU i imat ćemo posve drukčiju situaciju. Svi ćemo preživjeti, ali istina je da se Unija vrlo duboko mijenja, i da te promjene nisu svima očigledne.
Jedna napomena: svi kažu da se Unija raspada. U stvarnosti uopće nije tako, jer Europska komisija naprosto bljuje nove i nove zakone i direktive, tj. prevedeno na obični jezik, Unija se steže, skuplja, federalizira, postaje čvršća. Samo, pitanje je tko to može vidjeti, i tko to može slijediti. Naposljetku, ako se Britanci na referendumu krajem šestog mjeseca odluče za izlazak, a vrlo su velike šanse da hoće, svejedno će napraviti s EU neku vrst dogovora o partnerstvu. To će biti pregovori, i to mnogo teži i ozbiljniji nego ovi prije neki dan. Naime, da Britanija doista ostane u Uniji, trebalo bi joj dati sve što pita, i po mom mišljenju, bez riječi. Britanija bi trebala biti skoro posve zadovoljna svojom pozicijom. Živimo u gotovo potpuno njemačkoj Europi. Nijemci su, također uz nekoliko posrtaja, kao što je prevara Volkswagena, gotovo “savršeni”, toliko superiorni da nama drugima treba netko tko će im stalno udarati kontru i držati ih pomalo pod kontrolom. Taj zadatak ne mogu preuzeti na sebe, iz mnogo razloga, Francuzi. Ne, svima nama drugima, trebaju baš Britanci, takvi kakvi jesu. Bez obzira je li Boris Johnson ovakav ili onakav, ili je takav David Cameron, to je pravi sukus i pravi čvor pitanja ostanka Ujedinjenog Kraljevstva u Europskoj uniji.
Može li Britanija biti dio njemačke Europe? I ako ne može – a ne može – kakva onda Europa treba biti, koliko manje “njemačka Europa”? Koliko je Berlin spreman popustiti? Svi drugi u toj su velikoj europskoj, povijesnoj igri promatrači. Dakle, pitanje članstva Ujedinjenog Kraljevstva u Europskoj uniji mnogo je dublje i strukturalno teže od viceva što ih je prosipao novinar kojemu je bilo dopušteno da se razigra, a bilo mu je dopušteno jer je to bilo vrijeme novog ekonomskog i društvenog uzleta tamo preko La Manchea, koji oni zovu English Channel. Bilo je to doba “Cool Britannia”, samosvijesti i blagostanja, koje je pak, uz iznimku rata na Balkanu, obilježavalo cijeli kontinent. Danas je, dakako, sve posve drukčije. Navodno Boris Johnson nije dubinski proučio što je sve David Cameron donio iz Bruxellesa kad je izjavio da više ne podržava članstvo. Sad ga u vezi s tim napadaju, ali vidimo da to, zapravo, nije tako bitno. Drugi predsjednici država i vlada koji su pregovarali s Cameronom držali su se postojećih pravila zato što znaju kako popuštanje Ujedinjenom Kraljevstvu znači da će svi drugi koji se kod kuće, u svojim nacionalnim politikama, budu htjeli afirmirati na populističkim ciljevima, također tražiti privilegije za sebe. To će tek biti smiješno i tužno kad na ovom valu populizma koji prolazi Europom od Skandinavije do Grčke, od Britanije do Poljske, političari imaju samo jednu korist pred očima – same sebe. Javnost nema živaca niti samokontrole da se upusti u analizu koristi članstva u Uniji, koje više nije samorazumljivo, jer je kriza, i krenut će za onim tko im podilazi. Ali, neka se dogodi što mora. Europa će se iznova presložiti i reformatirati.
Što se tiče Britanaca, sve analize pokazuju da im je bolje unutra nego vani, ali i to zavisi od toga što će dalje biti s Europskom unijom. Kampanja će biti složena, jer su tabori “za” i tabori “protiv” razmješteni po cijelom spektru. Škoti su, vjerojatno, listom za ostanak u Uniji, a Englezi u glasu protiv kanaliziraju svoj populistički nacionalizam, najbolje se vidi u stranci UKIP Nigela Faragea. No kako je UKIP politički najvulgarniji, protivnika ima posvuda. Tako su Laburisti službeno stranka koja se zalaže za ostanak u EU, ali je vrlo jak tabor protivnika, a niti sam lider Laburista Jeremy Corbyn nije baš osvjedočeni ljubitelj Unije, a i da jest, možda bi to više bio uteg.
Ne, doista, odavde i sada gledajući, nema puno šanse da Britanci izglasaju ostanak u Uniji. Navodno, neće biti ponavljanja referenduma. Ta ideja javila se na temelju ranijih irskih referenduma. Kad Irci, rutinski, odbiju prijedlog iz Bruxellesa o nekoj velikoj odluci, baš zato što žele afirmirati svoju suverenost, onda se organizira i drugi, pa prijedlog prođe. David Cameron rekao je da drugog referenduma neće biti, ali – vidjet ćemo.
Ako se, a to je moguće, jezgra Europe federalizira do mjere u kojoj je to, primjerice, sada Benelux, onda će Britanija itekako htjeti imati veze s Njemačkom, Francuskom, Belgijom i ostalima, jer će one biti jake. Ako zemlje od Baltika preko Crnog mora do Jadrana budu imale svoju vlastitu snagu, ako artikuliraju vlastitu svijest o nužnosti povezivanja, onda će one lakše razgovarati sa zemljama jezgre i s Velikom Britanijom. A o čemu će to razgovarati? Pa o smislu Europe, zaboga, o tome zašto bi uopće zajedno! Ali, taj razgovor najmanje se vodi riječima, a puno više djelima. Treba vidjeti što nam to donosi, ali da je više od koristi koja se pokazuje u statistikama. To mora biti nešto očigledno, kao što je bilo samorazumljivo i nakon Drugog svjetskog rata, i tijekom razdoblja Hladnoga rata. Odnos Britanije i ostatka Europe, uostalom, oduvijek je bio obilježen sudarima svjetonazora. Najveći spor, dakako, jest oko federalizma i antifederalizma Unije. Ali, i to je iznimno složeno pitanje, koje nije isto i na koje odgovor nije isti ako se postavlja iz Londona, iz Varšave ili Zagreba. Svaka zemlja je u Uniji zato što to povećava njen utjecaj, tj. – kako bi rekli Englezi – interes, ali to ipak nije sve. Iznad toga, i prožeto, mora postojati određena zajednička, jaka vizija. Britanija predstavlja modernost, Njemačka solidnost, a drugi se u Uniji razmještaju na tom spektru.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:
