Tog sparnog kolovoškog popodneva 2003. premijer Ivica Račan sjedio je opušteno u hladovini pod krošnjom drveta u kafiću na rivi u Pučišćima, mjestu poznatom po kamenu koje je bilo njegova ljetna oaza. Sa suprugom Dianom Pleštinom ondje je ljetovao svake godine, a dok je vodio Vladu, godišnji odmori su mu bili kraći nego obično. A i tamo bi ponekad primao novinare. Odradili smo intervju, premijer i supruga su pozirali u ležernoj ljetnoj odjeći, pa nas pozvali na kavu. Zaštitara nije bilo na vidiku ili su se dobro sakrili pod neko drugo drvo. Na terasi nije bilo nikoga, ni mještana ni turista. Bilo je prevruće za boravak pod vedrim nebom. Samo nekoliko dana poslije na otoku su zbog nezapamćene žege izbili veliki požari.
Sporo u svom prepoznatljivom stilu Račan priča o svemu i svačemu. Ponajviše o Pučišćima. Zašto toliko voli baš to mjesto. I tko zna više zašto i kako razgovor skreće na autocestu Zagreb-Split čija je gradnja bila u punom jeku. Iz svake je riječi jasno da je Račan jako ponosan na taj projekt. Okupio je jadan dan svoje najbliže suradnike i stručnjake za cestogradnju, pa ih, otkriva nam, upitao može li se u tri godine sagraditi 380 kilometara duga autocesta od Zagreba do Splita. Dobiva potvrdan odgovor. Možemo li to finacijski pokriti – postavlja im pitanje. Odgovor je opet da. Preko noći donosi odluku o početku radova.
I supruga ga pozorno sluša kao da prvi put čuje tu priču koju nam nije htio izreći pola sata prije dok smo snimali razgovor. Vidi se da je i ona ponosna. Na svog muža koji u novinama ne želi ispasti hvalisavac. Ali of the record ne skriva da ključnu ulogu u najvećem infrastrukturnom projektu u samostalnoj Hrvatskoj ima – on.
Osobno predsjeda Vladinim Povjerenstvom za ubrzanu gradnju autocesta iako se čini da oko svega glavnu riječ vodi Radimir Čačić, ministar za javne radove, obnovu i graditeljstvo.
Čačić kojem samohvala ni tada nije bila ni malo strana te je iste 2003., mjesec dana prije, novinare u Zagrebu ukrcao u veliki vojni helikopter i poveo u obilazak trase autoceste iz zraka, kroz Liku, sve do Zadra. Nitko nije mogao poreći da iz ptičje perspektive gradilište dugo dvjestotinjak kilometra izgleda impresivno.
Na različitim se dionicama počelo graditi 2002., a za samo tri godine, 26. lipnja 2005. autocestu A1, neslužbeno krštenu i imenom Dalmatina, u promet pušta novi premijer Ivo Sanader.
Račan je krajem 2003. izgubio izbore, ali nije propustio svečanost na mostu Krka kod Skradina, koji je nedvojbeno najatraktivniji objekta na cijeloj cesti.
Sanader hvali efikasan model financiranja radova, a Račan govori da je sve moguće kad se zna što se hoće i kad se zajednički stvara i posebno ističe kako je Dalmatina ne samo jedna od najljepših nego i najsigurnijih autocesta u Europi.
Da bi se vidjelo koliko je zaista sigurna, trebalo je vremena. Velike nesreće, poput prošlotjednog prevrtanja češkog autobusa kad je poginulo 7 osoba i ozlijeđene su 44, otvaraju rasprave o tome može li se išta učiniti da se sigurnost dovede na još višu razinu.
S Dalmatinom su u zaborav pali veliki prometni čepovi koji su se ljeti stvarali u Karlovcu, kao i crne točke na cesti D1, od kojih je najpoznatija bila Tušilović kraj Karlovca. Broj poginulih na hrvatskim cestama je prepolovljen. U sigurnosti prometa napravljen je golem korak, a Hrvatska od zemlje kojoj su turisti kao najveću manu isticali loše ceste postala zemlja s jednom od najmodernijih cestovnih mreža u Europi.
Vodeći prometni stručnjaci, među kojima i profesor na zagrebačkom Prometnom fakultetu dr. Ivan Dadić, slažu se da su za nesreće koje se događaju na Dalmatini jedini krivci nesavjesni vozači koji će sve podrediti želji da što prije dođu do cilja, zanemariti umor i zaspati za volanom…
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....