BLAGDANSKI OBJED

DOBRO MI JE, BAREM NE KOPAM PO KONTEJNERIMA Svaki dan nosim doma pet porcija, za sebe, ženu bolesnu od raka i trojicu sinova. Nitko od nas ne radi...

Zagreb, 201218.
Pucka kuhinja u Domu svetog Antuna na Svetom Duhu.
Na fotografiji: korisnik kuhinje Marijan Trbusic.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
CROPIX

Marijan Trbušić

 

Svakog ponedjeljka u 10 ujutro održava se sastanak tzv. supervizije katoličke udruge Kap dobrote (osnovane pod okriljem isusovaca iz Palmotićeve), koja se bavi pružanjem pomoći najsiromašnijima i najpotrebitijima u Zagrebu i široj gradskoj okolici. Mjesto radnje: IV. Stara Pešćenica 3, u sjedištu udruge. Ta se ulica, inače, ne nalazi na Pešćenici, kako bi se to moglo zaključiti iz njezina imena, nego bliže središtu grada, u predjelu uokvirenom Branimirovom, Heinzelovom i Zvonimirovom.

Što je to “supervizija” udruge Kap dobrote? To je redoviti tjedni operativni sastanak na kojem sudjeluju profesionalni djelatnici te udruge (njih četvero) i volonteri, a na kojem se rezimira sve ono najvažnije što je učinjeno proteklog tjedna i utvrđuju zadaci za tjedan koji je tek počeo. Drugim riječima - razmatraju se tekuće stvari, koje su “na dnevnom redu”.

Na sastanku je nazočno devetero ljudi: predsjednica Ana Kekez, administratorica Marina (ona ujedno vodi i praoniocu rublja za siromašne i beskućnike, u podrumu u Račkoga 8), socijalni radnik, gerontodomaćica, vozač, dvojica volontera, duhovnik udruge pater Zdravko Jelušić, duhovni savjetnik i utemeljitelj udruge, legendarni pater Antun Cvek...

Za nekoga tko je ovdje prvi put prizor je gotovo nadrealan: sastanak sam po sebi, tj. način na koji se odvija, podsjeća na sastanak upravnog odbora neke malo veće i jače korporacije: svi su vrlo ozbiljni, zamišljeni i duboko koncentrirani, pretresaju se sva goruća pitanja i o njima vodi diskusija, neki vode bilješke u svojim notesima i rokovnicima. Kao da ste, recimo, u Hrvatskom telekomu ili Agrokoru... Ali s jednom bitnom razlikom: ovdje se ne analiziraju bilance i ne odlučuje se o investicijama, nego se vodi evidencija o tome koju i kakvu pomoć treba pružiti ovom ili onom stanovniku Zagreba i okolice, koji je u nekoj velikoj potrebi i koji je (on ili netko drugi u njegovo ime) zavapio za pomoć.

Pridružio sam im se, sjeo za stol, otvorio svoj notebook i počeo i sam praviti zapisnik o najaktualnijim pitanjima, o kojima se upravo raspravljalo. Evo što sam sve zapisao:

- N. je jako loše, nepomično leži u krevetu, boli ga glava;

- M.-u treba hitno popraviti prozore, u kući mu je jeziva hladnoća;

- treba nabaviti peć P.-u i nacijepati mu drva;

- gđa A. je inkontinentna, treba je presvući i urediti joj tuš-kabinu;

- V. traži da joj dođe svećenik i da je ispovjedi;

- S. je već danima bez vode;

- jedan korisnik u Savskom gaju u teškom je duševnom stanju, treba mu egzorcist;

- jedna gospođa ima Parkinsonovu bolest i neprestano se trese, ali se, vjerojatno, trese i zato što joj je hladno, u kući nema grijanja;

- jednoj ženi treba hitno naći liječnicu...

Ostala pitanja: hrana, razvoženje paketa, posteljina, drva za ogrjev, uređivanje kupaonice, nabava kauča ili kreveta, liječnik ovaj, liječnik onaj... Za ovog ili onog korisnika. U ovome trenutku udruga Kap dobrote brine se za 150 korisnika (riječ “korisnik” je ovdje sinonim za siromaha, beskućnika, teško bolesnoga, staroga, usamljenoga, čovjeka koji se ne može brinuti za sebe, a o kojemu se nema tko drugi brinuti), a u njoj je angažirano 70-80 volontera. Omjer je, otprilike, dva korisnika na jednog volontera (što zapravo i nije najbolje, zato trenutačno raspoloživi volonteri imaju strahovito puno posla i jedva uspiju napraviti sve što je potrebno).

Pokraj mene, za stolom u dvorani za sastanke u udruzi Kap dobrote, sjedi svećenik isusovac pater Antun Cvek (85). On je taj koji je sve ovo zamislio i pokrenuo, još 1990., kad je ta udruga i službeno osnovana (tj. registrirana pri Ministarstvu uprave RH, a nedugo potom i potvrđena od HBK kao “privatno vjerničko društvo u Crkvi”). Mnogi ga nazivaju “apostolom gradskih siromaha i očajnika”, što nije nikakvo pretjerivanje jer je doista riječ o osobi koja je cijeli svoj život posvetila brizi i skrbi za najsiromašnije i najpotrebitije. Vjerojatno nema siromaha i beskućnika iz Zagreba i okolice kojem pater Cvek nije prišao i na ovaj ili onaj način mu pomogao. On, jednostavno, voli siromahe, daje se i žrtvuje za njih i svoj posao svećenika i karitativnog/socijalnog radnika obavlja s rijetko viđenom strašću i energijom; za njega se uistinu može reći da je kao svoje životno geslo uzeo onu toliko spominjanu Isusovu rečenicu iz Matejeva evanđelja: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”

S riječi, dakle, na djela, tj. pomagati i živjeti za one “najmanje” i najodbačenije, koji su na samome rubu društva (odnosno velegrada poput Zagreba) - i tim bismo riječima mogli opisati ovu doista veliku, ni s čim usporedivu misiju patera Cveka i njegovih najbližih suradnika. On je, međutim, danas vrlo star, a i bolestan; kreće se uz pomoć štapa, a kažu mi da je, proteklih godina, jedva preživio opaku i, zapravo, smrtonosnu bolest. Zato je, još prije 6-7 godina, našao sebi nasljednika u udruzi Kap dobrote - a to je aktualni duhovnik te udruge, također svećenik isusovac pater Zdravko Jelušić (rođen 1978. u Varaždinu).

- Pater Cvek mi je prišao i rekao – ispričao mi je pater Zdravko – “Evo, ja sam sve slabiji i stariji, bi li ti mene htio naslijediti? Ako si za, dalje ćemo se moliti i pitati provincijala...”

Tadašnji provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove pater Ante Tustonjić dao je svoje odobrenje za to imenovanje, pri čemu se imalo u vidu i to da je pater Zdravko Jelušić tijekom svojega studija u Italiji dvije godine (2010.-2012.) proveo u magisteriju u Genovi, gdje je sjedište vjerojatno najveće (također isusovačke) udruge za zbrinjavanje beskućnika na svijetu, “San Marcellino”, koja se brine za 2000 beskućnika, a u kojoj djeluje 800 volontera.

Zagreb, 201218.
Pucka kuhinja u Domu svetog Antuna na Svetom Duhu.
Na fotografiji: podjela doniranih mandarina korisnicima kuhinje.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
CROPIX
 

Nakon sastanka na IV. Staroj Pešćenici pater Jelušić odveo me do središta Zagreba, do zgrade u Račkoga 8, gdje se u podrumu nalaze još neki, uvjetno rečeno, “pogoni” udruge Kap dobrote. Malo-pomalo, počeo sam upoznavati “paralelni Zagreb”, koji živi i odvija se mimo onoga uobičajenoga, svima nama poznatog Zagreba. Ono što svakodnevno viđamo na zagrebačkim ulicama ili u tramvajima i gradskim autobusima - to je površina Zagreba, s ljudima usredotočenim na same sebe, na svoj posao, na svoje životne probleme ili zadovoljstva; no sada sam počeo upoznavati i “dno” ili “podzemlje” Zagreba u kojem žive ljudi koji, tako reći, ne postoje (osim kao “korisnici”); odnosno koji se nigdje vani ne pojavljuju (osim kada neki od njih idu kopati po kontejnerima), koji ne izlaze iz svojih mračnih podruma ili šupa, koji su zatočeni u svojim kućama ili stanovima u kojima nema ni struje ni grijanja, koji nemaju što jesti ili su se teško razboljeli, za koje više nitko ne mari i koji su, na neki način, otpisani, a još se održavaju na životu samo zahvaljujući tome što se za njih brinu dobri ljudi iz Kapi dobrote (ili neke slične udruge).

Dakle, pater Zdravko i ja ulazimo u podrum zgrade u Račkoga 8. Čega tu sve ima? Prije svega, tu je praonica rublja za beskućnike, kao i za sve korisnike udruge Kap dobrote. Onaj tko nema nikoga da mu opere rublje ili posteljinu, donese ga ovamo i problem je riješen. Trenutno u praonici nije bilo nikoga, osim nekoliko vešmašina i košara ispunjenih rubljem.

A u susjednoj je prostorijici, s prozoričićem koji gleda na nogostup Račkoga, ured patera Cveka. To jest on to zove uredom. On tu boravi veći dio dana, smišljajući kome će i kako tog ili idućih dana pomoći. U prostorijici je dosta hladno, grije se isključivo uz pomoć električne peći koja je u trenutku mog posjeta bila isključena (pater Cvek, naime, nije bio unutra).

Zagreb, 201218.
Pucka kuhinja u Domu svetog Antuna na Svetom Duhu.
Na fotografiji: voditelj fra Vladimir Vidovic.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
CROPIX

Fra Vladimir Vidović

 

Pater Cvek tu i piše, ali ne na kompjutoru, nego na malenom, mehaničkom pisaćem stroju, na kakvu sam i ja pisao 70-ih i 80-ih. A on tu, isto tako, i jede, iako ima gdje i jesti i spavati - u Domu za bolesne i stare isusovce na Fratrovcu. Ali on “nema vremena” biti na Fratrovcu jer želi biti tu, u žarištu, s ljudima koji su u potrebi. Zato se loše i neuredno i hrani. Umjesto da, u svom Domu, jede toplu i kuhanu hranu, koja mu je osigurana, on tu po cijele dane sjedi i “ordinira” i jede - konzerve.

Za mog posjeta njegovoj “kancelariji”, na njegovu radnom stolu, stoliću i komodici - zajedno s nekoliko križeva, kipom Isusa Krista i Čudotvornim kipom Majke Božje Bistričke - bilo je i nekoliko konzervi sardina, nekoliko pašteta, boca mlijeka, nekoliko keksa i banana.

A tik pokraj ureda patera Cveka nalazi se i njegova biblioteka i spremište. I svi njegovi spisi, papiri i dokumentacija. Tu pater, zapravo, vodi evidenciju o siromašnima i beskućnicima grada Zagreba. Kao što policija ima kartoteku i registre svih građana, tako i pater Cvek ima kartoteku onih koji više nisu “građani” nego samo “korisnici” - u ovome slučaju korisnici njegove udruge Kap dobrote.

Poželio sam upoznati nekoga od njihovih korisnika (iako većina njih bježi od susreta s novinarima i s javnošću, i želi da ih puste na miru). Pater Zdravko odveo me u Barutanski jarak, na istočnoj zagrebačkoj periferiji, do jednoga napuštenog skladišta u kojem živi, točnije: životari, nekadašnji radnik zagrebačke Novogradnje Ivan Kokotić (rođen 1950. u Budrovcu, u Podravini).

On je, zapravo, jedan od lakših “slučajeva” jer sa svojom mirovinom od 1930 kuna ipak može sebi nešto priuštiti, to više što ne mora plaćati režije. A ne mora ih plaćati zahvaljujući tome što, zapravo, nema ni što plaćati: u njegovoj straćari nema ni vode ni struje. Sve je odavna isključeno. Ali je ipak toplo, dapače vrlo vruće, jer njegova stara, klasična peć na drva radi punom parom. A što se vode tiče, Kokotić svakog jutra donese pet litara vode od svog susjeda Marka iz Barutanskog jarka, koji je također korisnik Kapi dobrote. On je invalid, bez obje noge.

Samome Ivanu Kokotiću Kap dobrote pomaže tako što mu pribavlja ogrjev, kojim se može grijati sada preko zime. Kokotić inače sam kuha, a kako mu je teško živjeti samome (jako voli društvo), okružio se sa šest mačaka i psom, koje svakodnevno hrani i zapravo na njih potroši veći dio mirovine.

Zagreb, 201218.
Pucka kuhinja u Domu svetog Antuna na Svetom Duhu.
Na fotografiji: korisnik kuhinje Marijan Trbusic.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
CROPIX

Marijan Trbušić

 

Kokotiću je u životu sve uglavnom bilo O. K. dok je normalno radio, kao građevinac, u Novogradnji, no kad se 2002. tvrtka raspala, tj. otišla u stečaj, raspao se i njegov život.

- Direktor moje firme - rekao mi je Kokotić - bio je nitko drugi nego Zlatko Tomčić, kasnije predsjednik HSS-a i Hrvatskog sabora. Ja inače teško podnosim direktore, ali moram priznati da on i nije bio tako loš. On se, kao direktor, rješavao viška u upravi, ali radnike nije dirao. Uprava je, međutim, nahuškala radnike protiv njega, digla se rulja, zaredali su štrajkovi - i Tomčić je morao otići. Kad je otišao, sve je krenulo nagore i firma je propala. I onda su nas 20-ak radnika preselili ovamo, u ovo skladište Novogradnje u Barutanskom jarku. U međuvremenu, svi su otišli odavde, ja sam jedini ostao. Snalazim se i nisam klonuo, jer znam da ima i onih kojima je puno gore.

Pater Zdravko Jelušić, koji ga redovito posjećuje, rekao mi je da Kokotić ima u planu da, i to u vrlo skoro vrijeme, ipak ode u starački dom. Ali kako mu je penzija vrlo mala, neće sebi moći priuštiti neki bolji dom, nego će otići u onaj tzv. najgori (u Zagrebu), koji je ujedno i najjeftiniji. To je dom u Crnatkovoj 14, iza Botaničkog vrta. On je na samome dnu ljestvice staračkih domova u Zagrebu - ali ipak je bolje i praktičnije biti u njemu nego na ulici, u podrumu ili u napuštenom skladištu bez vode i struje.

Kokotićev “transfer” u dom u Crnatkovoj upravo rješava jedna socijalna radnica iz Caritasa. Dogovoreno je da će svu svoju mirovinu Kokotić davati domu, ondje će biti potpuno zbrinut, a usto će mjesečno dobivati i 100 kuna “džeparca”.

Osim udruge Kap dobrote, pod okriljem isusovaca iz Palmotićeve djeluje i Zaklada “biskup Josip Lang”, koju je također osnovao (2002.) pater Cvek, a njezin je sadašnji predsjednik svećenik isuovac pater Mijo Nikić. Ta je Zaklada 2006. otvorila vlastiti starački dom u Maloj Gorici (pet kilometara od Petrinje) u kojem je smješteno 20-ak korisnika čija je mirovina veoma mala (ili nemaju nikakvu mirovinu) i koji stoga ne mogu sebi priuštiti smještaj u drugim, “regularnim” (državnim, a o privatnima da i ne govorimo) staračkim domovima.

Pater Cvek je taj dom uspio dobiti od tamošnjih časnih sestara; to je prije bio njihov samostan, kuća u prilično derutnom stanju, no isusovci su ga obnovili, uredili i sada je to vrlo pristojno mjesto za posljednjih nekoliko godina u “suznoj dolini” vlastitoga života.

U Langovu domu, u Maloj Gorici, upoznao sam dvoje korisnika: nekadašnju zagrebačku novinarku i fotomodel Srebrenku O. (rođenu 1944. u Zagrebu), i nekadašnjeg bravara, radnika tvornice “Rudi Čajavec” u Banjoj Luci, Antu Gagulu (rođenog 1939. u Banjoj Luci).

Petrinja, 201218.
Srebrenka Ottenweller, bivsi fotomodel, sada zivi u domu za stare i nemocne osobe, Langov dom u Maloj Gorici.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
CROPIX

Srebrenka Ottenweller

 

Njihovi su se, nekoć posve normalni, životi sunovratili iz različitih razloga: Srebrenka je (1992.) pretrpjela težak moždani udar, punih je osam godina bila nepomična, dok je Gagulu upropastio rat u Bosni i Hercegovini. On i njegova (danas pokojna) supruga bili su, štoviše, višemjesečni zatočenici logora Manjača (iz kojega su izišli zahvaljujući razmjeni).

Srebrenka O. veoma se razveselila mom dolasku, iako je dan prije pala u dvorištu ispred doma i dobro se natukla (pad u njezinu slučaju može završiti pogibeljno jer boluje od osteoporoze). U trenutku kad sam ušao u njezinu sobu (u kojoj boravi još jedna korisnica, koja je cijelo vrijeme šutjela i čitala knjigu), pušila je i slušala Hrvatski radio, 1. program; kao nekadašnja novinarka, ona i danas pomno prati politiku, a osobito odnose (tj. rasprave i polemike) u Hrvatskom saboru.

Iako je ona danas starica, već se na prvi pogled vidi da je u svojim mlađim godinama bila prekrasna žena, prava ljepotica. Nije slučajno postala fotomodel. Izvadila je, iz svog fotoalbuma, stare slike i demonstrirala mi perfekciju svojega nekadašnjega fizičkog izgleda; na tim je fotografijama nalik na francuske ili talijanske glumice iz 60-ih i 70-ih. A pokazala mi je i fotografije svojih sinova, tada još dječaka, koji danas ne mare za nju i ne posjećuju je u domu; jedan živi u Njemačkoj, a s drugim je u svađi.

Eto kako se u životu sve može preokrenuti: Srebrenka je u svojim najboljim i najprosperitetnijim godinama imala jednosobni stan na Trgu bana Josipa Jelačića (tadašnjem Trgu Republike) i veliku kuću na Opatovini, sa 12 soba. A danas je dospjela do toga da bude smještena u staračkom domu za uboge, i još mora biti sretna zbog toga, jer da nije patera Cveka, bila bi tamo gdje je bila do 2012., u domu na Iblerovu trgu, gdje je kudikamo gore i turobnije nego ovdje, u pomalo idiličnom seoskom ambijentu u Maloj Gorici.

- Pater Cvek je - kazala mi je - došao jednom k meni u dom na Iblerovu trgu da me ispovjedi i pričesti, i onda mi je rekao za ovaj, Langov dom. Rekao mi je: “Ja ću vas odvesti na jedno mjesto gdje nećete puno plaćati, a gdje ćete se ugodno osjećati.”

Srebrenka je postala novinarka još kao gimnazijalka (pohađala je Prvu gimnaziju u Zagrebu) i studentica (studirala je kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu). Završila je novinarski tečaj na tadašnjemu Radio-Zagrebu, a prva joj je urednica, na Radiju, bila Neda Doležal, baka pjevačice Novih fosila Sanje Doležal. “Nosila sam onaj veliki magnetofon Nagra”, ispričala mi je, “hodala Jurišićevom i intervjuirala ljude; bili su to intervjui o svakodnevnom životu žena u Zagrebu. I bili su jako slušani, puštali su se navečer, u 20 sati, na Prvom programu Radio-Zagreba...”

Kasnije je, kao radijska novinarka, Srebrenka prešla i na politiku, pa je, za početak, pratila sjednice Saveza omladine i o njima izvještavala za središnji Dnevnik Radio-Zagreba. A proslavila se i na tada vrlo popularnom kvizu “Mikrofon je vaš” (voditelji su mu bili Vlado Levak i Gordana Bonetti), na kojem je osvojila prvu nagradu i zaradila (za one prilike) dosta novca.

Potkraj 60-ih zaljubila se u predsjednika Skupštine općine Jastrebarsko Milana Kolarića i udala se za nj; živjeli su na Kraljevcu, u jednoj od reprezentativnih zagrebačkih četvrti. Neko je vrijeme držala čak tri butika s vunenom odjećom, no taj joj je posao propao jer su, kako mi se požalila, “odjedanput počeli uvoziti one jeftine pulovere iz Kine, tako da moje skupe veste više nitko nije htio kupovati”.

Kao fotomodel Srebrenka je snimila nekoliko u ono vrijeme (60-ih i 70-ih) vrlo gledanih TV-reklama, a nekoliko puta je osvanula, kao ljepotica, i na naslovnicama najtiražnijih hrvatskih tjednika, poput Vikenda i Arene. Također je statirala i za TV-magazin na Televiziji Zagreb koji je uređivao Anton Marti.

Od novinara, u najprisnijim je odnosima bila s Borom Đorđevićem iz Arene (njemu je i pomagala, prikupljajući mu materijal za neke njegove reportaže), Urošem Šoškićem i Zvonimirom Belšom, a i sama je neko vrijeme bila urednica jednoga lista - i to glasila trgovačkoga poduzeća Slavija, koji se tiskao u 15 tisuća primjeraka jer ga je besplatno dobivao svaki zaposlenik toga trgovačkog lanca. No tu je, ujedno, doživjela i svoj prvi životni debakl: naprasno je smijenjena s uredničkog položaja jer je u jednome broju objavljena politički sporna križaljka, u kojoj je jedan od pojmova bio - “Miko Tripalo”!

Nakon toga sve joj je pošlo nizbrdo: rat, sukob sa sinom, gubitak kuće, propast butika, teški moždani udar... I sada je tu gdje jest. “Kad sam bila uspješna”, kaže, “nikad nisam bila sama, svi su voljeli biti pokraj mene, a svi su očekivali i neke protuusluge od mene. Prodaja proizvoda u čijim sam se reklamama ja, kao fotomodel, pojavljivala, znala je porasti i za 50 posto! A sada ni moj sin ne pita za mene...”

Katolička udruga Kap dobrote u prijateljskim je odnosima sa samostanom Sestara Majke Terezije (poznatih i kao “Misionarke ljubavi”) u Jukićevoj 24, u kojem djeluje jedna od najvećih pučkih kuhinja u gradu, u kojoj se dnevno prehranjuje 200-300 siromaha i beskućnika, a njih 40-ak (sada, preko zime, i 80-ak) nađe u njihovim prostorijama na katu i smještaj. Pater Zdravko Jelušić često ondje služi misu i ispovijeda, a protekle je nedjelje, zajedno s voditeljstvom udruge “Savao” (koja djeluje u samostanu), odveo tamošnje korisnike na kratak “izlet” po Zagrebu: najprije su posjetili beskućnike na Glavnom kolodvoru i s njima proveli sat vremena, a onda su otišli do Kamenitih vrata, gdje su se molili.

To je bila njihova priprema za Božić, njihov “Advent u Zagrebu”, za razliku od raskošnoga i jarko osvijetljenoga Adventa u Zagrebu, koji posjećuju “građani”, a ne “korisnici”.

Pored one u Jukićevoj, druga po veličini pučka kuhinja u Zagrebu nalazi se kod franjevaca na Sv. Duhu; njezin je voditelj, od srpnja ove godine, ujedno i ravnatelj Doma sv. Antuna i glavni urednik časopisa Veritas, fra Vladimir Vidović (podrijetlom inače Slavonac, iz Vinkovaca).

Kad sam, prije nekoliko dana, oko 13 sati, došao pred pučku kuhinju na Sv. Duhu, pred njom je bio dugačak red: osim što se približavalo vrijeme ručka, besplatno su se dijelile jabuke (donacija Agromeđimurja iz Čakovca) i cherry-rajčice (donacija Konzuma).

Na meniju, u pučkoj kuhinji, bile su toga dana kobasice (po jedan par kobasica u svakoj porciji) s tzv. grenadir-prilogom (spoj krumpira i tjestenine, vrlo zasitno jelo), a već se pripremao i objed za sutradan: sarma (po dvije sarme u svakoj porciji) s pire-krumpirom. Tu kod fratara na Sv. Duhu svaki se dan prehranjuje oko 300 korisnika; oko 70 njih objeduje u blagovaonici, a ostali hranu nose doma.

Među stotinjak ljudi u redu pred kuhinjom stajao je i Marijan Trbušić, Zagrepčanin iz Primorske ulice (rođen 1971.), koji se ovdje prehranjuje od 2004. Živi kod kuće sa suprugom i tri odrasla sina, koji se, kao i on, teško snalaze u životu, i da nije ove pučke kuhinje, život bi mu bio nezamisliv, odnosno nemoguć. Nezaposlen je (zbog teže bolesti), socijalna pomoć koju on i njegova supruga dobivaju iznosi ukupno 960 kuna mjesečno, a samo režije treba svakog mjeseca platiti 1300 kuna (efektivno, ipak, nešto manje od polovice toga iznosa, jer 680 kuna dobivaju od države, odnosno od Grada Zagreba).

Trbušić je po zanimanju vozač viličar i sasvim je pristojno živio dok je bio zdrav i dok je fizički mogao bez ikakva problema obavljati taj posao (imao je plaću 6 do 7 tisuća kuna), a još je bolje živio 90-ih, naposredno nakon rata, kad je radio na skladištu UNPROFOR-a na Plesu, gdje je, zajedno sa suprugom (koja je radila u UNPROFOR-ovoj kuhinji), imao plaću od 1270 dolara. No, početkom 2000-ih teško se razbolio (kralješnica, s tim da se nije usudio ići na operaciju, jer je svojim očima vidio kako je jedan njegov prijatelj operirao kičmu pa je na kraju završio u kolicima) te je sam bio prisiljen dati otkaz.

Usto je i visokotlakaš i šećeraš (a žena mu je pak oboljela od raka pluća), pa ne može normalno obavljati nikakav naporniji posao, pogotovu fizički. Ovisi, kao i stotine drugih Zagrepčana, o socijalnoj pomoći i pučkoj kuhinji. I još mora biti sretan jer zna da ima i mnogo onih kojima je mnogo gore nego njemu.

- Ipak si ne bih dopustio - rekao mi je - da kopam po kontejnerima. Ovako, ide nekako. Svakog dana odavde, sa Sv. Duha, odnesem doma pet porcija, za sebe, suprugu i tri sina, a ne moram kupovati ni voće i povrće, jer ga redovito, kao i danas, dijele ovdje, ispred kuhinje. Hrana je ovdje vrlo dobra, bolja nego prije, osobito otkad su došle dvije nove kuharice... Za koji dan će dijeliti i božićne pakete, sa špecerajem, a preklani su za Božić čak dijelili po 100 kuna svakom korisniku...

 

Izdvajamo

Iz drugih medija