Zgrada bivšeg Dalmacijavina u Gradskoj luci postala je trajno zaštićena kao kulturno dobro. Ovaj danas zapušteni objekt prepoznalo je Ministarstvo kulture, odnosno Konzervatorski odjel, kao reprezentativni primjer modernističke industrijske arhitekture - ovako započinje tekst kolege Sandija Vidulića, objavljen prije točno godinu dana pod naslovom u kojemu je sadržana i dilema "Hoće li jedna od najatraktivnijih gradskih nekretnina postati muzej?", a o stanju tog kulturnog dobra uvjerili smo se tako da smo napravili jednostavnu radnju - ušli smo u nj, piše Slobodna Dalmacija.
Da su to očigledno propustile učiniti brojne institucije, a ne samo Ministarstvo kulture, vidljivo je na svakom koraku; kako u ponutrici "kulturnog dobra", tako i u njegovu eksterijeru. Hrpe odbačenih šprica, krvavih rupčića i gaza te izmeta i drugih "ljepota" krase budući možebitni muzej, a plod su, dakako, ljudskog prisustva. Jer, dragi nadležni iz Ministarstva kulture, u zgradi koju ste proglasili zaštićenim kulturnim dobrom žive najsiromašniji od siromašnih, populacija ljudi za koje je čak i službeno prenoćište za beskućnike pri udruzi MoST u Splitu nedostižni hotel s pet zvjezdica.
Ukratko, zgrada Dalmacijavina, taj dragulj modernističke industrijske arhitekture, izgleda kao autentična scenografija za horor film. Izgleda čak i lošije od nekih njezinih trenutnih stanara, uglavnom populacije s ovisničkim stažem, a svi sugovornici Slobodne Dalmacije kunu se da je ta životna epizoda iza njih. Neki su veoma mladi; beskućnik kojega ćemo nazvati Ivo, primjerice, ima samo dvadeset i pet godina i jednu od tih elitnih soba (većinom s razbijenim prozorima) dijeli s dvije godine mlađom djevojkom, koja je pristala da ju snimimo sleđa. Nju ćemo nazvati Ana.
On nam je, čim smo došli, šmugnuo, jer je morao uloviti autobus koji će ga odvesti do ambulante u udaljenom dijelu grada (gdje mu je službena adresa), kako bi popio zamjensku terapiju za heroin, kojega se želi sasvim riješiti. E, kako bi i povratio izgubljeno skrbništvo nad djetetom što ga je, veli Ivo, svojedobno tako emocionalno slomilo da se i počeo drogirati.
Anu, pak, zatječemo na derutnim stepenicama jezivog zdanja blijedu, u suzama, sa psićem u rukama. Lijepa je, a njezina nazočnost u takvom ambijentu upravo je nadrealna; nalikuje na neku posrnulu Pepeljugu iz pakla.
- Idem odvest psa veterinaru, za to sam sačuvala zadnjih sto pedeset kuna od boca. Ovdje mi je grozno, to što sam prisiljena ovdje živjeti, jer s roditeljima ne pričam - govori Ana. I plače, dok pas cvili, željan zraka i šetnje.
- Ne mogu nać' posao iako bih, normalno, mogla bilo gdje konobarit'. Ali nitko me neće zaposlit' ovako neurednu, da oprostite, smrdljivu. To je začarani krug; nitko k'o ovdje živi ne može nać' posao jer te svaki gazda pita gdje živiš, i na tom odgovoru odmah padneš. Da nema patera Čirka (45-godišnji župnik Jozo Čirko iz Svetog Dominika na Pazaru, nap.a.), ne bih imala ni šta jesti - govori Ana i zahvalno pogledava u pravcu nazočnog svećenika, koji je najagilniji terenski pomagač populaciji sa samog društvenog dna. U prostorima crkve, naime, za njih je osigurao večeru, a mogu se doći i istuširati, kao što mogu i u prostorijama udruge MoST. Ipak, to je za stanare zgrade Dalmacijavina nepraktično, pogotovo zimi i za lošega vremena...
- Nemam gdje oprat' robu, hodam ovakva okolo, a šta ću - malo pomirljivije će Ana, nakon što joj je pater Jozo tutnuo nešto novca za sitnu radost, kavu i cigarete, piše Slobodna Dalmacija.
- Dan je dug kad ne radiš, je. Ali eto, odem do Pazara, prošetam psa, popijem kavu s jednom ženom koja radi u Luci. Valjda će biti bolje. Smislit ćemo nešto - kaže zasigurno najljepša stanarka od njih petnaestak koji stalno ili povremeno borave u, zapravo, doista divno arhitektonski dizajniranom zdanju. Ljepota građevine vidljiva je unatoč enormnom stupnju zapuštenosti, koje već samo približavanje zgradi čini opasnim. Sve je prepuno krhotina stakla, stepenice se raspadaju, sve škripi i ljulja se.
Eh, da, jedna prostorija izgleda kao zajednički nužnik; na polici je "demejana" puna urina, a neki manje obzirni mokrili su i po podu, a među prnjama je toliko izmeta da se nazočni fotoreporter Vladimir Dugandžić trpko našalio da stanari "možda jesu siromašni, ali očigledno imaju dobru probavu".
Na neugodan vonj prostora naviknuo se 37-godišnji D., premda u devastiranoj "zgradi ljepotici" u Trajektnoj luci boravi relativno kratko, od ovoga ljeta. Pitamo ga kako je dospio ondje, u sobu koju je čak uredio koliko je mogao.
- A ono. Izgubio sam osobnu, došlo je ljeto. Mislio sam ostat' koji dan, pa koju sedmicu, a sad, evo, već ima tri - četri mjeseca da sam ovdje. Vidiš kako sam uredio svoj dio; napiši da je lijepo - pokazuje D. dekice na štramcu i dvije slike golih dama u regalu. Ima i stol i sjedalice, a bogme ima i cimera.
Cimer je J. (22), ljepuškast dečko nježnije građe, iz kontinentalnog dijela Hrvatske. Majka mu je preminula od ciroze jetre, oca slabo poznaje, ima dva polubrata koji su udomljeni. Moglo bi se za njega reći da je doslovce "nesretnik od rođenja", k tomu i nezaposlen. U Split ga je privukao "morski zrak"; doduše, miris mora slabo se osjeti iz zgrade bivšeg Dalmacijavina, ali zato puca očaravajući pogled na pučinu iz svakog kantuna zgrade.
D. je razgovorljiviji i nudi nam svoje svjedočanstvo.
- Odavde me mogu samo buldožerom izvući, ili me u kapsilu odnit' - govori on, dok cimer koji ne skida tamne naočale (rođeni DJ, kaže D. za njega) prebire po aluminijskom tanjuriću i jede ostatke sinoćnje večere iz crkve svetog Dominika, hladni krumpir sa cvjetačom.
- Znači, došao sam ovdje i tu mi je dobro jer sam od svoje petnaeste godine, kad sam već bio na heroinu, živio na ulici. Inače sam završio za umjetničkog fotografa, ali nisam nikad radio u struci. Radio sam nešto po bauštelama i tako, ali više to ne mogu radit' jer imam teške dijagnoze: epilepsiju i cirozu jetre. Je, imam i hepatitis, a uz to mi pluća rade samo četrdeset posto jer sam u zatvoru prebolio TBC. Mislili su da čak imam ebolu, ali onda bi valjda umro - slabašno se osmjehnuo D., inače "čist" od teških droga, kaže, već petnaest godina. Preživljava kao i većina drugih mu sustanara: skuplja boce, snalazi se, ponekad večera u Sv. Dominika. Ljeti se okupa u moru, zimi nema gdje. Želja mu je, veli, da mu u MoST-u daju šansu, to jest krevet u prenoćištu...
- Znaš kako je; svi bi mi voljeli otići odavde, ali opet volimo ovo mjesto. Ja drugi dom nemam, s ocem ne pričam i ne mogu se vratit' kod mojih, iako mi mater pomaže u fulu. Malo je takvih matera - licem mu se razlila toplina.
U jedinoj koliko-toliko uređenoj, prilično prostranoj sobi, tragovi su voska.
- Nema letrike, ali ima šterike - namiguje D. Usput nam dobrodušno savjetuje da ne ometamo stanare na gornjem katu, jer je jedna žena neprijateljski raspoložena prema svakoj pridošlici. Pa domeće:
- Nema ti ovdje puno spavanja, stara moja. Uvijek netko lupa, prolazi, dolazi. A opet, ovo je moj dom, drugoga nemam...