Hollywood ni ovog puta nije propustio priliku da kaže što misli o američkoj predsjedničkoj kampanji. “Demokratski bankomat”, kako neki nazivaju Hollywood za vrijeme kampanje, vrlo utjecajan, ali prvenstveno bogat dio američke populacije, bezuvjetno i oduvijek podržava demokratskog kandidata. I Donald Trump nije njihov čovjek. Online peticija #Stop-HateDumpTrump, koja je u posljednjih nekoliko dana skupila desetke tisuća potpisa, osmišljena je u dnevnom boravku Eve Ensler, spisateljice, glumice, političke aktivistice, poznate po knjizi “Vaginini monolozi”. “Ljudi nisu znali kako izraziti svoje gnušanje”, izjavila je, misleći pritom na Trumpov rasizam, ksenofobiju, seksizam, islamofobiju. Peticiju su dosad podržali Lily Tomlin, Cynthia Nixon, Jane Fonda, Harry Belafonte, Macy Gray, Michael Moore, Kerry Washington, George Clooney.
Hollywood i Washington su se uvijek međusobno privlačili. Glumac-predsjednik nije ništa neobično, ako se prisjetimo uspješnih političkih karijera Ronalda Reagana i Arnolda Schwarzeneggera. Prije samo mjesec dana glumac Will Smith je u intervjuu za CBS rekao da ga Trumpove izjave o meksičkim emigrantima i muslimanima izazivaju da se primi predsjedničkog posla. Will nije mislio ozbiljno ili barem ne sasvim ozbiljno. A, prije nekoliko dana, i Bill Murray se našao u utrci, sve dok nije potvrdio da je vijest o njegovoj kandidaturi koja je kružila webom lažna. Naravno, i u show biznisu ima trumpovaca. Denis Rodman dijeli Trumpovo mišljenje kako Ameriku treba ponovo učiniti velikom. Uz njega su također Mike Tayson i Charlie Sheen, te Aissa Wayne, kći neprežaljenog Johna, koji je, vjerovali ili ne, još uvijek jedna od omiljenih filmskih zvijezda u SAD-u.
Ali, postoji li ozbiljna mogućnost da Donald Trump postane američkim predsjednikom? Na samom početku kampanje, otprilike do prošlog ljeta, svi su očekivali da se fenomen Trump samouništi, jer je sve što se moglo naučiti u prošlim kampanjama da se nikako ne smije govoriti i raditi upravo ono što on govori i radi. Osim toga, činjenica da Donald Trump nije nikad obnašao nijednu političku funkciju, ni upravljačku funkciju u javnom sektoru, da je u kampanju dosad uložio jedan posto sredstava u odnosu na Jeba Busha (217 tisuća u odnosu na 28,9 milijuna dolara), te da ne može računati na veću podršku svoje Republikanske stranke, išlo je tome u prilog. Međutim, na iznenađenje mnogih, njegova popularnost raste svakim pojavljivanjem u javnosti i novim gafom. Prošlog tjedna je Reuters objavio rezultate ispitivanja prema kojima čak 33 posto republikanskog biračkog tijela podržava Trumpa, a samo 17 posto drugoplasiranog Teda Cruza.
Slična situacija u kojoj autsajder preuzima vodeću ulogu u manjoj mjeri je prisutna i na demokratskoj strani. “Socijalist” Bernie Sanders u brojnim je federalnim državama ispred glavne kandidatkinje Demokratske stranke Hillary Clinton. Pa, ako se kojim slučajem dogodi da u završnoj fazi izbora Amerikanci budu prisiljeni birati između dvojice izvan establišmenta, Trumpa i Sandersa, na scenu bi mogao stupiti “treći čovjek”, Michael Bloomberg. Bivši gradonačelnik New Yorka, osmi na Forbesovoj listi najbogatijih Amerikanaca, spreman je “spasiti” Ameriku od ekstremizama svih boja i uložiti svojih milijardu dolara u kampanju. I bez obzira što u američkoj povijesti nikad nije pobijedio nezavisni kandidat, nije rečeno da se to ovoga puta ne bi moglo dogoditi. Milijarder poput Trumpa, newyorčanin poput Trumpa, spretan sa sredstvima komunikacije poput Trumpa, pa ipak vrlo različit, umjeren i politički korektan u izjavama, politički kameleon koji je upravljao jednim od najkompliciranijih gradova na svijetu, New Yorkom od 2001. do 2013. na početku uz podršku Republikanske stranke, a kasnije kao nezavisni kandidat.
Očito je da Bloomberg vrlo dobro poznaje Trumpa i vjerojatno, poput mnogih, ne može podnijeti pomisao na Trumpa kao republikanskog kandidata. Ali, jedino što smo dosad u ovoj kampanji uspjeli naučiti jest to da iskustvo ne vrijedi ništa, da je revolt protiv sistema, političkog i financijskog establišmenta, mnogo izraženiji nego što se pretpostavljalo. Trumpove izjave su nevjerojatne u svojoj grubosti i gluposti, koliko doprinose njegovoj popularnosti. Rijetki su koje tijekom posljednjih nekoliko mjeseci nije uvrijedio. Prilikom izbora za Miss SAD-a prošloga ljeta izjavio je da su Meksikanci koji stižu u Ameriku nasilnici i trgovci drogom kojih se meksičke vlasti žele riješiti. Otprilike u isto vrijeme okomio se i na muslimane, kojima bi po njegovu mišljenju trebalo zabraniti ulaz u zemlju, barem dok se vanjskopolitička situacija ne razjasni. A nakon što je Hillary Clinton izjavila da je upravo Trump najbolji ISIL-ov mobilizator, Trump je odgovorio da jednostavno govori što misli.
Nakon toga na red su došli internet i društvene mreže jer pomažu ekstremizam, pa efekt staklenika koji ne postoji, osim kao znanstvena izmišljotina. Bijes žena je navukao kad je za Megyn Kelly, novinarku televizije Fox, koja je vodila jednu od televizijskih rasprava među republikanskim kandidatima, izjavio da joj je nakon njegovih odgovora “krv išla na oči, zapravo... išla joj je na sve strane”. Nije poštedio ni Johna McCaina za kojeg je rekao da ga ne smatra herojem jer se dao zarobiti za vrijeme Vijetnamskog rata, a “heroj je onaj kojeg ne uspiju uhvatiti”. Na red su došli i novinari, naročito se grubo ponio prema reporteru New York Timesa, osobi s invaliditetom, kao i njegovi republikanski protivnici, Jeb Bush koji da “nije dovoljno energičan” te Marco Rubio koji se “previše znoji”.
Koliko je njegova politička nekorektnost i običaj da kaže što misli, istovremeno braneći slobodu izražavanja, direktno utjecala na sve veću podršku, teško je reći. S druge strane, ona je siguran pokazatelj kako sve veći broj ljudi političku korektnost, općenito prihvaćenu od 90-ih, sve češće doživljava kao frustrirajući teret, kao licemjerni način ophođenja u kojem je zadovoljena forma, ali su osjećaji ostali isti. Trump je na neki način otvorio Pandorinu kutiju i javno rekao ono što mnogi šapuću u sebi, upotrebljavajući riječi koje su se mogle čuti jedino u barovima, na stadionima i u dnevnim boravcima, među prijateljima uz pivo.
“Nevjerojatno kako još nitko nije razumio Trumpa, kao da se kreće u nekoj slobodnoj zoni u kojoj može reći sve što želi ne obazirući se na birače. Jedino što možemo sa sigurnošću reći jest da zna kako podići gledanost. On je zvijezda reality showa”, izjavio je Michael Wolff, jedan od najvećih američkih stručnjaka za komunikaciju. Neki tvrde da su njegovi gafovi rezultat neobuzdane prirode i potpunog nepoštivanja pravila, kao i nezainteresiranosti za predsjedničko mjesto, dok drugi smatraju da se radi o dobro razrađenoj strategiji u kojoj je najvažnije da se o njemu govori, u dobrom ili lošem kontekstu.
Kako bismo u potpunosti shvatili fenomen Trump i trumpizam, treba imati na umu da je američka kultura u mnogočemu podvojena. S jedne strane sve veća građanska prava i priznavanje manjina, s druge Amerika koju je Nixon nazivao “silent majority”, antiintelektualna i alergična na svaku vrstu progresizma, doživljenog kao snobizam bogatih. I tako, dok na Manhattanu, u Malibuu, Palo Altu i Bostonu nikako ne mogu ozbiljno shvatiti Trumpa jer svojim izjavama sam sebi kopa jamu, “trbuh” Amerike je napokon našao svog heroja. Duboko nezadovoljni, kako Obamom tako i republikancima, koji već godinu dana doslovce blokiraju rad Kongresa, doživljavaju Trumpa kao osobu izvan sistema i dosadašnje političke logike, slobodnu da kaže, pa dakle, i radi što god smatra potrebnim.
Glavno je pitanje radi li se o ekscentričnoj iznimci, popularnoj jer se vodi zakonima realityja, ili pokazatelju velikih društvenih promjena, u kojima više nema čvrste podjele na dvije stranke, kao i važnih političkih pitanja na kojima se skupljaju glasovi, nego je sve u interpretaciji osjećaja većine birača, iznesenoj na populistički način, s kojom duhovitom dosjetkom.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
