EUROPSKA KOMISIJA: Što sve očekujemo od nove hrvatske Vlade

Ovo su prvi parlamentarni izbori u Hrvatskoj kao članici Europske unije pa je stoga shvatljivo zašto EU nije među glavnim temama u kampanji. Stranke se ne moraju više natjecati tko će nas brže i bolje uvesti u EU i tko će provesti reforme potrebne za postizanje tog cilja. Međutim i kao članica Europske unije Hrvatska ima brojne izazove u odnosima s tijelima unije. Nakon više od dvije godine članstva Hrvatske je formalno dobro integrirana u sustav mada se ponekada stječe dojam da zaboravljamo da smo članica, a da nas i u Bruxellesu ne doživljavaju u potpunosti kao članicu.

Od samog početka članstva u EU Hrvatska je imala prilike osjetiti da se time ne završavaju obveze, nego samo počinju nove koje vrijede za sve članice, a u hrvatskom slučaju su i one za daljnje integracije u eurozonu i u Schengen.

Europska unija se ne miješa u izborni proces država članica. Stalno se u nekoj od 28 zemalja održavaju neki izbori. EU nema favorite niti ih može imati, osim kad se radi o stranačkoj solidarnosti. Nema sumnje da će Europska pučka stranka podržati HDZ jer je članica te političke obitelji kao što će socijaldemokrati podržati vladajući SDP. Zato i eventualne poruke potpore iz Bruxellesa treba jasno vidjeti kao stranačku solidarnost, a ne kao stav Europske unije. Ono što EU očekuje od Hrvatske, bez obzira na izbore, nastavak je potrebnih reformi za osiguranje održivog rasta, fiskalne odgovornosti i administrativnih sposobnosti.

Hrvatska je država koja ima i prekomjerni deficit, i rastući javni dug i prekomjerne ekonomske neravnoteže. Hrvatska mora poduzeti dodatne mjere u jačanju kapaciteta financijskog sektora za pomoć obnove, poboljša učinkovitost i kvalitetu sustava, prije svega trgovačkog suda, ukine barijere u sektoru profesionalnih usluga i parafiskalne namete i poboljša poslovnu klimu. Korištenje strukturnih fondova EU, iako nije katastrofalno kako tvrdi oporba, nije niti sjajno kako tvrdi Vlada. Prema uplatama koje Komisija koristi kao kriterij mjerenja apsorpcije strukturnih fondova Hrvatska je do sada iskoristila tek nešto više od pola (51,8 posto) novca koje joj je na raspolaganju za prethodno višegodišnje financijsko razdoblje od 2007. do 2013., što je najslabije ali zato što smo ušli pred sam kraj te financijske perspektive. Dakle prvi izazov je sada da iz tog razdoblja u godinu dana iskoristimo što je više moguće od preostalih sredstava.

Mjerama koje najavljuju u predizbornoj kampanji teško je da će buduća Vlada uspjeti ispuniti uvjete iz Europskog semestra. Dok se od Hrvatske očekuju mjere za smanjenje deficita i duga, obećanja o povećanju plaća i mirovina ne idu u tom pravcu. Nismo čuli konkretan odgovor niti od oporbe niti od vladajućih hoće li uvesti i kada porez na nekretnine i koliko će brzo povećati dob za odlazak u mirovinu. I jedno i drugo su mjere koje je Hrvatska sama predložila ali ih je oklijevala provesti. Tko god bude sastavio novu Vladu, morat će se suočiti s realnošću i u dogovoru s Europskom komisijom ispregovarati ponovno ciljeve iz postupka prekomjernog deficita.

Hrvatska je prije ljeta uspjela u zadnji čas izbjeći aktiviranje postupka prekomjernih ekonomskih neravnoteža. Komisija je Nacionalni program reformi ocijenila dovoljnim da u tom trenutku ne aktivira taj postupak. Međutim, kako je u nedavnom intervjuu za Jutarnji list rekao i Pierre Moskovici, povjerenik za ekonomske i financijske poslove, ako Komisija procijeni da mjere nisu provedene dovoljno, postupak se još može aktivirati.

Iako je Hrvatska postigla određeni napredak, a nove prognoze koje će objaviti Komisija će potvrditi i izlazak iz recesije i trend smanjenja nezaposlenosti, Komisija i dalje smatra da su izazovi pred Hrvatskom, kojima će se morati baviti i bilo koja buduća vlada, isti oni koji su identificirani u proljeće i za koje je Hrvatskoj Vijeće EU sredinom srpnja dalo šest preporuka što treba učiniti tijekom ove i sljedeće godine.

Od Hrvatske se traži korekcija prekomjernog deficita do 2016. godine, poduzimanjem potrebnih mjera za jačanje proračunske strategije za sljedeću godinu. Hrvatskoj je preporučeno usvajanje zakona o fiskalnoj odgovornosti i pojačanje kapaciteta i uloge državnog ureda za reviziju, uvođenje poreza na nekretnine, jačanje upravljanja javnim dugom, posebice kroz objavljivanje na godišnjoj razini strategije za upravljanje dugom i osiguranje adekvatnih resursa.

Traži se obeshrabrivanje ranog umirovljenja podizanjem penala za rani odlazak u mirovinu, usklađivanje plaća s produktivnošću i makroekonomskim uvjetima, jačanje poticaja za nezaposlene i neaktivne da nađu plaćeni posao, jačanje transparentnosti u državnim poduzećima, posebice u pogledu imenovanja menadžera prema kriterijima stručnosti, znatno smanjenje parafiskalnih nameta i jačanje okvira za predstečajne i stečajne postupke.

U Komisiji stalno naglašavaju da nije EU ta koja od Hrvatske nešto traži ili nameće, nego Komisija samo podsjeća na obveze iz Pakta o stabilnosti i na potrebu stavljanja deficita na razini dopuštenog, znači ispod 3 posto BDP-a. U slučaju Hrvatske, kažu u EU, bitno je ono što je moguće, ostvarivo, održivo.

Kad je deficit takav, onda je nužno uvesti mjere štednje, a da se u isto vrijeme ne ugroze šanse za rast i povećanje zaposlenosti. Tako je Hrvatska, kao jednu od mjera gdje će nabaviti dodatna sredstva, spomenula porez na nekretnine, ali je, zbog nedostatka političke hrabrosti, od toga odustala.

Porez na nekretnine nije nešto što EU može nametati državama članicama, ali općenito razmišljanje u Europskoj komisiji, što je potvrdio prije nekoliko mjeseci i potpredsjednik Valdis Dombrovskis, da je porez na nekretnine nešto što se može koristiti za preusmjeravanje poreznog opterećenje s rada na porezne osnove koje su manje štetne za rast kao što su nekretnine, potrošnja i porez na okoliš.

Europska komisija kao dobru vijest vidi korisne ekonomske rezultate proteklih mjeseci, ali upozorava da to ne smije dovesti do usporavanja napora. Ionako često u EU proces reformi u Hrvatskoj smatraju presporima i predugima. Stalno se odgađaju hitno potrebne mjere, a brojni akcijski planovi koji se izrađuju u konačnici se ne usvajaju ili se ne provode.

“Niti bi izborni proces trebao postati razlogom za odgode jer se zbog toga može riskirati da usklađivanje i reforme postanu teže, a potrebe akutne. Naprotiv, razina ambicija političara koji odlučuju mora biti sukladna izazovima kojima se ekonomija suočava. Sve u svemu Hrvatska je sada na pravom putu reformi, ali pred njom su još uvijek mnogi izazovi”, rekao je prije mjesec dana povjerenik Moskovici.

Sada je sasvim sigurno da Hrvatska neće uspjeti postići cilj smanjenja deficita ispod tri posto 2016. godine i on će iznositi daleko više od ciljeva zacrtanih iz postupka prekomjernog deficita. Zbog okolnosti u kojima se nalazi cijela Europske unija i zbog toga što je Komisija gledala kroz prste i drugim članicama poput Francuske, Komisija će biti fleksibilna i oko Hrvatske. Ionako i druge države traže da se u obzir pri postupanju Komisije oko deficita uzmu u obzir troškovi pojedinih država zbog izbjegličke krize. Zato će nakon izbora i hrvatska Vlada ući u pregovore s Komisijom kako bi revidirala te ciljeve iz postupka prekomjernog deficita.

Vlada će nakon izbora morati pojačati administrativne kapacitete kako bi Hrvatska što više profitirala i od Junckerova investicijskog plana jer i po stranim investicijama Hrvatska zaostaje. Oko velikih projekata, kao što je Pelješki most, mora se ubrzati izrada projekta i potrebne dokumentacije. Hrvatskoj je na raspolaganju oko 12 milijardi eura iz raznih EU fondova do 2020. godine, ali se novac iz tih fondova dobiva dobrim projektima, a ne političkim odlukama.

Iako su dvije krize, grčka i izbjeglička, poljuljale povjerenje u eurozonu i u Schengen, Hrvatska će se morati ponašati kao članica kojoj je izuzetno stalo i do uvođenja eura i do ulaska u Schengen. Ostati izvan ovih dviju zona svaku državu EU na neki način ograničava i čini je svojevrsnom državom drugog reda. Hrvatska je već započela proces ulaska u Schengen, a nova će Vlada morati ispuniti ne baš lake uvjete za to, pogotovo imajući u vidu duljinu granice s južnim susjedima, koja je najdulja vanjska granica Europske unije.

Hrvatska se uspješno suočila s izazovom velikog vala izbjeglica, ali prije svega zato što su oni do sada bili u tranzitu. Vlast se ipak mora pripremiti dugoročno za razne scenarije jer se brzo može dogoditi da izbjeglice ostanu dulje, da neke države vrate izbjeglice u Hrvatsku, pa i da veći broj njih traži azil u Hrvatskoj. Zato Hrvatska mora surađivati s drugim državama EU kako bi se pronašlo zajedničko i dugotrajno rješenje. I njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere već je najavio mogućnost vraćanja izbjeglica Hrvatskoj i Sloveniji. Buduća Vlada mora ispuniti međunarodne obveze i pobrinuti se za izbjeglice koje uspiju doći do Hrvatske, a s druge strane mora snažnije kontrolirati vanjske granice Europske unije. Ovo je dugotrajno pitanje kojem se treba pristupiti ozbiljno jer se neće riješiti tijekom jedne predizborne kampanje.

Što se tiče arbitraže, Hrvatska mora nastaviti napore za rješenje spora oko granice sa Slovenijom bez obzira na činjenicu da je odlučila izaći iz arbitražnog postupka. To što Europska komisija i dalje smatra da se treba nastaviti arbitraža može biti svojevrsni politički pritisak na Hrvatsku, ali pravno nema neku važnost. Komisija nije strana u postupku, ali je zainteresirana da se to pitanje riješi kako bi se znalo koja je država odgovorna za provođenje zakona EU, i u kojem dijelu mora i kopna. Oko ovog pitanja postoji konsenzus svih političkih stranaka u Hrvatskoj i teško je očekivati da će Hrvatska promijeniti stav oko arbitraže. To što Komisija šalje pisma kojima odaje dojam da ima više razumijevanja za slovenski stav, može se smatrati i indicijom da je slovenski utjecaj u institucijama EU jači od hrvatskog. Kao i u drugim slučajevima Komisija tu može reći svoje mišljenje, ali je svima i u Bruxellesu jasno da to neće imati neki veći utjecaj na dvije strane. Međutim Hrvatska i Slovenija i kao članice EU imaju zajednički interes i moraju surađivati unutar EU.

Za uvođenje eura, na što se Hrvatska obvezala članstvom u EU, mora postići visoku razinu održive konvergencije prema eurozoni. Ugovor EU ne određuje vremenski rok za uvođenje eura i omogućuje svakoj državi članici da sama svojom brzinom postigne usklađivanje i vodi pripreme za priključenje eurozoni. Ali brža konvergencija znači i veću stabilnost financijskog sustava i bolji kreditni rejting.

Pitanje je i što će biti s odlukom hrvatske Vlade o konverziji kredita sa švicarskih franaka u eure. Iako EU u svojim reakcijama pokušava izbalansirati između interesa i zaštite potrošača, ako se procijeni da ova odluka nije u skladu s načelom slobode kretanja kapitala, oko ove teme Hrvatska može ući u nesuglasice s Europskom komisijom, što potencijalno može završiti i na sudu. Vladina odluka o konverziji kredita u švicarskim francima u eure je bez sumnje popularna i privatno ima puno simpatija za takvu odluku i u EU jer ona štiti potrošače. Međutim Komisija sada proučava da li se time krše zakoni EU o slobodi kretanja kapitala. Ako bi Komisija eventualno otvorila procedure protiv Hrvatske za kršenje zakona EU, to može imati negativan utjecaj na stabilnost financijskog sustava. U tom slučaju hrvatska Vlada, tko god bio na vlasti, mora imati snažne pravne argumente, a ne se samo pozivati na pohlepnost banaka.

Buduća Vlada mora nastaviti proces boljeg pozicioniranja Hrvatske unutar Europske unije, pogotovo oko tema koje imaju strateško značenje za Hrvatsku, poput nastavka proširenja, izbjegličke krize i kohezijske politike. Do sada se Hrvatska uglavnom oslanjala na osluškivanje stava drugih država i priklanjanje većini. Pozicioniranje unutar EU nije stvar samo buduće Vlade nego i buduće oporbe jer su i političke stranke dio europskih stranaka koje i preko stranačkih kanala sudjeluju u kreiranju europske politike.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: