Iz arhive Globusa

Franjo od bronce – jedini partizan koji još nije miniran

Dok je spomen-ploča strijeljanim splitskim partizanima u parkiću na Plokitama bezboroj puta devastirana, spomenik njihovu suborcu budno čuvaju dva pandura

Isto su godište bili, Nebojša Borozan i on - generacija hiljadu devetsto dvadeset druga, golobradi devetnaestogodišnjaci s tek završenom srednjom školom - kad su onoga ljeta otišli u partizane. Nebojša iz splitskog Varoša, gradsko dite i igrač Radničkog nogometnog kluba Split, i on, seosko dijete iz malog mjesta kraj Zagreba, veliki navijač Građanskog.

Ratni put onoga prvog trajao je točno petnaest dana: jednog se dana zajedno s cijelom momčadi RNK Split, mahom jednako golobradim klincima, pridružio Prvom splitskom partizanskom odredu i otišao na Dinaru, drugi dan su ih otkrili i napali ustaše, četvrti dan ih zarobili, a petnaesti doveli na jednu ledinu u Ruduši kraj Sinja i tu im pucali u glavu.

Onaj drugi je imao više sreće. Preživio je prvih petnaest dana, preživio je i to ljeto i sljedeća tri i još cijelih pedeset pet. Iz onoga je rata na kraju izašao kao mladi major, pa se njegovo se ime nije našlo ni na jednom od četiri hiljade spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi i žrtvama fašizma, koji će biti sravnjeni, minirani, oštećeni, devastirani ili uklonjeni kad iz sljedećega rata, četrdeset pet godina kasnije, izađe kao Vrhovni Zapovjednik. Kad utemelji Jedinu Nam i Vječnu Domovinu Hrvatsku, i iz historijske močvare vrati zombije iz streljačkog voda što su njegovim vršnjacima onomad pucali u glavu.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2022 13:22