Hrvati u Bosni bit će samo nevažni ostatak ostataka

Ivan Lovrenović (1945) književnik je, novinar, urednik, kolumnist, publicist kojemu je glavna tema Bosna i Hercegovina. U ovom razgovoru, kojeg je povod tamošnji skori popis stanovništva, razgovarali smo s Lovrenovićem, uglednim bosnoznancem, o političkoj situaciji Hrvata u BiH, jer to pitanje posljednjih godina zbunjuje ljude u Hrvatskoj. Zbunjenost i nelagoda i radije čuvanje distance nego preveliko miješanje očigledni su od vrha vlasti u Hrvatskoj pa do medija, što znači da se ni društvo u Hrvatskoj, a dakako ni u Bosni nisu još oporavili od tuđmanovske politike devedesetih godina prema toj susjednoj zem­lji. Razgovor s Ivanom Lovrenovićem prilika je da čujemo nešto relevantno o situaciji u BiH, ali samim time što smo, jer inače nemamo prilike za taj razgovor, pitali samo o Hrvatima, malo nas je hendikepirala. Lovrenovićeva velika tema jest cijela Bosna, trokut triju zajednica, koji je 2004. opisao u knjizi “Unutarnja zemlja – kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine”. Njegovih osam knjiga izašlo je u zagrebačkoj biblioteci Durieux. Knjige su mu prevedene na desetak jezika. Godine 1992. bio je potpisnik pisma petorice hrvatsko-bosanskih intelektualaca protiv tuđmanovske politike prema BiH, koju je procijenio kao katastrofalnu. Za vrijeme rata i neposredno poslije Lovrenović je ponekad živio i u Zagrebu, ali sada je stalno u Sarajevu.

U Bosni vlada politička inercija kojoj su se, čini se, svi prepustili. Svi se, kako bi rekli Srbi, “vajkaju” i uvrijeđeni su jedni na druge, a to se primjećuje i u međunarodnoj zajednici, koja na Bosnu počinje gledati, baš zbog toga, kao na izgubljen slučaj. Kako je došlo do toga da vlada takva imobilnost u političkim idejama i njihovoj provedbi. Kako to da nema nikakvog napretka?

- Washingtonski sporazumi iz 1994. i Daytonski iz 1995. uspostavili su Bosnu i Hercegovinu kao statičnu i entropičnu političku strukturu u kojoj po definiciji nije moguća nikakva kvalitativna promjena sustava pa onda ni bilo kakav ozbiljan iskorak koji bi pokrenuo napredak u životnim sferama – socijalnoj, ekonomskoj, obrazovnoj itd. To su bila palijativna i kratkoročna rješenja za zaustavljanje – ne i završavanje! – rata, i ne za stvaranje dinamičke, razvojne političke i društvene strukture. Ti su sporazumi uveli ravnotežu straha, zazora i nepovjerenja kao trajni odnos između triju etničko-nacionalnih zajednica, čijim su političkim predstavnicima, opet, dali svu moć. Ta permanentna kriza i stagnacija, koja traje skoro dva decenija, već se pretvorila u životni modus, i ovakvo stanje će se produljivati u svakom narednom izbornom ciklusu, jer je očuvanje statusa quo i odgađanje promjena zapravo osnovni motiv i način održanja na vlasti postojećih partija, lidera, i političko-interesnih oligarhija, jednako umreženih u korupcijski sustav cijele jedne “nove klase”, potpuno neovisno o razlikama u njihovim proklamiranim političkim i ideološkim ciljevima i orijentacijama. Ovako sam pisao još 2005., o desetoj godišnjici Daytona, a do danas nije se promijenilo ništa. Ovisno o trenutnim stranačko-parlamentarnim kombinacijama, u ovoj karikaturalno reduciranoj demokraciji sve se svodi na to da pet ili sedam ljudi (“lidera”, kako im tepaju međunarodni birokrati) bukvalno vladaju svim najvažnijim i najbogatijim resursima u zemlji, ponašajući se već sasvim otvoreno kao njihovi vlasnici i uživaoci. S druge strane, cinična formula međunarodne zajednice za BiH - “prihvaćamo svako rješenje o kojemu se dogovore tri naroda”, u praksi znači: štogod se dogovore “lideri”, pa onda, naravno i logično, dobijemo farsu nedogovaranja koja se zakonomjerno ponavlja od 2006. Od tzv. aprilskog paketa do ove najnovije briselske.

Ipak se u Bosni odvio protest oko matičnog broja, koji smo shvatili kao protest civilnog društva, makar je bilo mišljenja i da je taj protest, po svemu, npr. antipatiji prema političkim elitama, naglašavanju određene apolitičnosti, bio sličan drugima u Europi i regiji. Koji je potencijal takvoga građanskog društva. To nije bila slika inertne Bosne.

- Taj protest jest bio nekakav presedan, i jest imao tu vrstu civilne energije, ali bojim se da njegov posvemašnji zaborav govori da ga se ne može uzeti kao najavu, kao začetak nekog procesa i sazrijevanja, nego više kao eksces. Poželjan i pozitivan, ali usamljen.

U BiH se obavlja popis stanovništva, o kojem svi zabrinuto govore, a ipak možda nema pravog zanimanja, osim anegdotalno, za to kakve su stvarne promjene u nacionalnom sastavu.

Rezultate popisa ionako možemo očekivati tek za godinu-dvije, možda ni tada; dotle će sve biti u nagađanje. Može li se uopće govoriti o stvarnom broju Hrvata, o razlozima njihova neprekidnog odljeva ako on postoji, o – ako postoji – političkoj ekspanziji Bošnjaka kao “temeljnog naroda”, o nadnacionalnoj kategoriji “Bosanac”, za koju se zauzimaju, koliko vidim, i neki njemački političari npr. Josip Juratović, o brojčanom smanjenju, ali prostornom proširenju Srba.

- Prema postojećem sustavu, brojno stanje pojedinih “konstitutivnih” naroda , i to prema popisu iz 1991!, osnova je, pored rezultata izbora, za formiranje vlasti na različitim razinama, a to se izravno veže i za sudbinu stranaka koje “zastupaju” etničko-nacionalne interese i za njihove vođe. Ilustrativan su primjer pravila za sastavljanje Vlade Federacije BiH. Kao izvršni organ vlasti, ona je izuzeta od etničko-nacionalnih obzira i uzusa, kakav je, recimo, paritet. Za to postoji Dom naroda u Parlamentu Federacije BiH. Međutim, prema ustavnim amandmanima što ih je svojevremeno oktroirala međunarodna zajednica, nacionalni kriterij je itekako uveden u sastavljanje Vlade Federacije BiH, ali po disparitetnoj formuli: 8 Bošnjaka + 5 Hrvata + 3 Srbina. Eto vam najkraćega razjašnjenja i za silne otpore zbog kojih je popis godinama odgađan, i za činjenicu da u vezi s aktualnim popisom nikoga nije zanimalo ništa drugo do etnoidentitetnih rubrika kao što su nacionalnost, vjera, jezik. Objašnjiva je i razlika u stupnju zainteresiranosti za rezultate popisa u vezi s nacionalnim “izjašnjavanjem”. Kod Srba je ona najnižega intenziteta, jer je njima Dayton dao Republiku Srpsku kao mali centralistički organiziran, etnički “očišćen” srpski “reich” s ove strane Drine: jedan narod, jedna država, makar i bez međunarodnoga kapaciteta, jedna vjera i kultura, uz otvorenu diskriminaciju nesrpskih i nepravoslavnih kolektiviteta, a sve po formalno demokratskim uzusima. Hrvati se jesu malo glaskali (čak je i predsjednik Hrvatske javno apelirao na građane Hrvatske porijeklom iz BiH, reaktualizirajući tuđmanovski slogan, toliko politički autodestruktivan za Hrvate u Bosni i Hercegovini, o “dva doma i dvije domovine”, ali bez pretjeranoga entuzijazma i organizirane kampanje. Sasvim logično, jer u hrvatskom slučaju neće ni o čemu odlučivati broj, malen bez obzira na rezultate popisa, nego borba za efektivnu političku jednakopravnost. Kod Bošnjaka agitacija je bila neusporedivo najžešća, jer je aktualni popis prva, historijska prilika da se provjeri i potvrdi ukorijenjenost nacionalnoga imena Bošnjak, koje je arbitrarno uvedeno za rata 1993. u opsjednutom Sarajevu. K tomu, dugogodišnja praksa dvosmislene i namjerno nejasne identitetne politike između bošnjaštva, muslimanstva u religijskom smislu i bosanstva, koju je diktirao bivši reisu-l-ulema Cerić, a voljko ili nevoljko prihvaćali skoro svi subjekti bošnjačkoga nacionalnog života, u svjetlu popisnih uzanci najedanput je dramatično pokazala svu svoju kontraproduktivnost, te je nacionalne revnosnike, zabrinute za broj, dovela do drugoga paradoksa, do anatemiziranja bosanstva i bosanske opcije kao najpogubnije za Bošnjake, čak kao sredstva za “nastavak genocida nad Bošnjacima”. Tako su se dosadašnjem odricanju od Bosne i bosanstva sa srpske i hrvatske strane sada pridružili i Bošnjaci. To i nije tako loše: tako se u psihološkom i u političkom smislu raščišćava teren i olakšava izbor za sve koji u bosanstvu nalaze jedini smislen i koherentan izbor. Bit će jako zanimljivo vidjeti koliko će takvih biti, i ako ih bude u respektabilnijem broju, kakvu će novu dinamiku unijeti u politički život zemlje.

Ipak je neobično da Bosanci ne vole “Bosance”, nitko neće tu identifikaciju, iako vas mi sa strane uglavnom sve zovemo Bosancima, odnosno tako ne zovemo Hercegovce. Koliko bi tih “Bosanaca” moglo biti na popisu. Ima li kakvih procjena?

- U zadnjih dvadeset godina nacionalne denominacije, uz vjersko identificiranje –Bošnjak musliman, Srbin pravoslavac, Hrvat katolik – postale su toliko politički ultimativne, da su sve ostale mogućnosti bile izgubile privlačnost. Nema nikakvih pokazatelja koji bi pomogli da se predvidi broj onih koji će se izjasniti kao Bosanci. To još nikad u povijesti nije bila službena, nego samo običajna i emocionalna kategorija. Na osnovi empirijskih uvida čini se da je sada ta opcija u porastu, najviše među Bošnjacima, a ponešto i među urbanim stanovništvom drugih etničkih grupa.

Postoji konsenzus za BiH na međunarodnoj razini, a to je – nepromjenjivost granica, očuvanje entiteta. Opet, međunarodna zajednica također vam poručuje: kako se dogovorite, tako neka bude. No, što to može biti? Što? Što danas znači koncept građanske Bosne? Kako da Hrvati modernu ideju građanske države prestanu doživljavati kao majorizaciju?

- Prvi bih za “građansku Bosnu” digao obje ruke, kada bi bio moguć takav građanski koncept koji bi trajno i na produktivan način apsorbirao i apsolvirao, ne i neutralizirao, etničku i kulturalnu pluralnost koja, ne od jučer, leži u strukturi bosanskoga društva i kao njegova civilizacijska začudnost i zavodljivost, ali i kao politički dinamit – sve ovisno o političkim prilikama. Nažalost, ono što se na političkoj sceni danas predlaže ispred “građanskih” partija dominantno bošnjačkih, prije svega od SDP-a, kao građanski model, pokazuje se kao koncept koji bosanskohercegovačku pluralnost uzima u obzir tek kao nužno zlo, koje bi najbolje bilo nekako zanemariti, ne razumijevajući njezinu povijesnu ukorijenjenost i aktualnu političku važnost. A okolnost da su Hrvati po brojnosti praktično manjina, te da u Federaciji BiH dijele politički kolač s Bošnjacima, a da ih u Republici Srpskoj skoro i nema, djeluje tako da se sve manjkavosti takvoga modela demonstriraju na njihovome položaju. Optimalan način da Hrvati prestanu strepiti od bauka majorizacije, da li stvarnoga ili zamišljenog, sasvim svejedno, po mome uvjerenju koje sam iznosio mnogo puta u posljednjih petnaestak godina, bili bi mehanizmi tzv. institucionalne autonomije na svim relevantnim razinama.

Međutim, hrvatska politika u BiH koju od početka dominantno, gotovo monopolno vodi HDZ, neizlječivo je opsjednuta drugim modelom – modelom teritorijalne autonomije. To je ona politika koja je od samoga svojega početka, od slijepoga pristajanja na ulogu Tuđmanove agenture 1990. godine, bolovala od glavnoga “istočnog grijeha” – neautohtonosti i neautentičnosti, te se zato ni do danas nije uspjela nametnuti kao aktivan i ravnopravan faktor u političkom životu Bosne i Hercegovine. Doduše, u posljednje vrijeme su se u HDZ-u dosjetili pa govore o kombinaciji ovih dvaju modela, ali to je samo lukavstvo, i to nevješto, jer se tu radi o međusobno nepovezivim, gotovo isključivim modelima. Ostvarenje institucionalne autonomije ne bi bilo povoljno samo za Hrvate, nego i za sve druge, u cijeloj državi, što znači i u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj, čime bi se, ujedno, na miran a strukturalan način mogao omekšati rigidni mononacionalni karakter Republike Srpske. Time bi se mogao barem ublažiti ako već ne popraviti katastrofalni učinak rata i politike za bosanske Hrvate: od njih 560.000 u Bosni na popisu 1991., danas ih tu ima možda najviše 200.000. Hercegovina jest nešto “bolje prošla”, ali ne mnogo, jer Hrvata u njoj u odnosu na prijeratnih 180.000 ima tek oko 200.000 A ovaj model autonomije predstavljao bi i relaksirajuću alternativu za današnju nepodnošljivu političku dramu u BiH koja se, pojednostavljeno govoreći, svodi na dilemu: tri nacionalne države ili država triju nacija, dilemu koja je neizbježno praćena psihozom i crnim predviđanjima raspada države. Onaj od moćnih političara na hrvatskoj političkoj sceni u BiH koji prvi radikalno i hrabro prekine sa zagovaranjem fantazme o nacionalnom teritoriju kao jedinoj garanciji ravnopravnosti, bit će začetnik stvarnoga političkog oporavka hrvatstva u ovoj zemlji.

Hoće li ovo stoljeće biti posljednje za Hrvate u BiH? Hoće li, ironično i tragično, doživjeti goru sudbinu nego njihovi preci u doba fra Anđela Zvizdovića? Hoće li u doba ljudskih prava, demokracije, multikulturalnosti i prava na identitet Hrvati nestati s tog prostora? Naposljetku, ako tako bude, hoće li Bosna za Hrvate biti ono što je Kosovo za Srbe, u cijelom paketu, s cijelim patetičnim negativitetom i natražnjaštvom koje to podrazumijeva?

- “Doba ljudskih prava, demokracije, multikulturalnosti i prava na identitet” i nije baš neko doba koje manjima i slabijima ulijeva sigurnost i garanciju opstanka, pogotovo ako malo pomaknemo pogled iz Europe k raznim periferijama... Pogledajte kako je Hrvata nestalo iz Banje Luke i uopće iz onoga što se danas, blagoslovom demokratskih velesila, zove Republikom Srpskom, pa nikom ništa, kao da ih nikada nije ni bilo. Ili, zašto ne, Srba iz Hrvatske. Hrvata iz Bosne i Hercegovine sigurno neće nestati, ali vjerojatno hoće doći do velike unutarnje promjene, teritorijalne i identitetne, koja je u toku još od 1993.: u Bosni će ostati razmrvljeni i izolirani ostaci ostataka, svedeni na bizarne etnografske izloške, politički irelevantni i anonimni, a ono što ih bude u zapadnoj Hercegovini, bit će kako se to kaže “svoji na svome”. Pojmovi pak Hrvat i Hercegovac postat će identitetni sinonimi.

Kako gledate na to da su stranci, tj. međunarodna zajednica toliko zapeli za pitanje Sejdić-Finci. Dobro, razumijemo meritum, i koliko smo shvatili, nijedna zajednica u BiH nema problema sa samim zahtjevom da manjine, u ovom slučaju židovska i romska budu predstavljene u najvišem vrhu vlasti. Ali, taj se zahtjev odnosno moguća rješenja neprestano slamaju u praksi. Kad pogledamo unatrag, na čemu su se lomili prijedlozi rješenja Sejdić-Finci, možemo li uočiti pravilnosti?

- Na onome o čemu sam govorio na početku: na grčevitoj želji svih aktera da se održi mrtva ravnoteža. Banjalučki opozicijski političar Mladen Ivanić godinama iznosi tezu da među liderima svih vladajućih partija u BiH postoji čvrst konsenzus (dogovoren ili ne, sasvim svejedno) o tomu da im nikako ne dogovara bilo kakav stvaran pomak “na europskom putu”, jer bi unošenje europskih standarda direktno ugrožavalo njihove privatne i političke interese. A od nezavisnih ekonomskih analitičara, iz oba entiteta, što je važno naglasiti, možete čuti zastrašujući podatak da su novci iz famoznih IPA fondova, čijim uskraćivanjem se prijeti iz Bruxellesa ako se ne postignu traženi dogovori, za bosanske političare tek “kikiriki” u usporedbi s milijardama koje su im dostupne pri političkom statusu quo.

Pa da, što je to četrdeset milijuna eura koji su negdje zaustavljeni, baš kikiriki. Ali, može li, samo se na trenutak vratimo na Sejdić-Finci, može li se u okviru njega riješiti hrvatsko pitanje? Postoji li uopće – hrvatsko pitanje?

- Realno gledajući, hrvatsko pitanje posto­ji, naprosto kao manjinsko. Bosanska specifičnost je da su Hrvati državotvoran, “konstitutivan”, a manjinski narod! Ali jas­noću i stvarnu političku težinu tog pitanja zamućuje s jedne strane volja drugih političkih faktora da ga minimiziraju i u isto vrijeme njime manipuliraju – najeklatantniji primjer je sve ono što u tom kontekstu već godinama rade Lagumdžija i SDP, a s druge strane ga kompromitira manipulativni način na koji ga koriste Čović i HDZ kao sredstvo za osiguranje vlastite političke pozicije i moći. To se najbolje vidi u načinu na koji je presuda u predmetu Sejdić i Finci uvedena u rješavanje “hrvatskoga pitanja” s kojim nema mnogo načelne veze.

Može li rješenju problema pomoći prijedlog treće izborne jedinice. Ima li uvođenje te jdinice ikakvih šansi, bi li to bilo dobro?

- Treća izborna jedinica mislim da nema šansi, jer je to u bosanskom političkom diskursu analogno “trećem entitetu”, a on je iz mnogih razloga i nepoželjan i neostvariv.

Mnogi negativni komentari iz BiH, kad se Hrvatska primala u Europsku Uniju, prilično su bili iznenađujući. Dobro, susjedi jedni druge najbolje poznaju, i vjerojatno vide mane u Hrvatskoj jednako dobro kao i sami hrvatski građani, pa im je možda smiješno da je Hrvatska sada napredna ili dio briselskog bloka iz kojeg dolaze upute, ali, ipak, negativitet se kretao od opreza da Hrvatska ne našteti do antipatije. O čemu se radi? U regiji u zadnje vrijeme rastu međusobni animoziteti, umjesto prijateljstva – je li to na stvari ili se radi o posebnom razvoju u Bosni?

- Čini mi se da su manifestacije takvoga raspoloženja, ako su uopće bile toliko izražene kako ste ih opisali, danas već posve smirene i preokrenute – ili u očekivanje nečega dobrog i za Bosnu, ili samo u ravnodušnost, koja je drugi izraz za političku i opću apatiju što karakterizira bosansko društvo, osobito tzv. obične ljude.