Hrvatski neonacisti su tigrovi od papira

Hrvatska je opet na nogama. Tek što su prošla uzbuđenja predsjedničkih izbora i pošto je novi predsjednik Republike u inauguracijskom govoru više puta istaknuo važnost poštovanja ljudskih prava i jednakosti u društvu, iz Križevaca stiže vijest da je skupina gologlavih, a dijelom i golobradih, klipana pripremila neonacistički dernek.

Umjesto desničarskog pop-idola Thompsona momci su pozvali njemačke električne prangijaše, kakofonični diletantski sastav imenom “Blue Max” koji je rasističkim budnicama trebao razgaliti goste u mjesnom zadružnom domu. Ali nisu se hrvatski sljedbenici kulta kukastog križa stigli nauživati nazi-rock-milozvučja jer ih je policija na vrijeme otkrila i privela u postaju. Tako je završila još jedna epizoda s domaće krajnjodesničarske scene, koja s vremena na vrijeme provre, izazove sablazan kakvom sumanutom internetskom propagandnom akcijom ili razbijanjem pokoje pankerske i romske glave, a onda opet nekoliko mjese­ci utihne i čeka priliku da nekom novom brutalnom glupošću svrati pozornost na umišljenu rasnu superiornost svojih pripadnika.

No, hrvatski neonacisti, utjelovljeni u rubnom skinhedskom pokretu, daleko su od istinske društvene opasnosti, političke i moralne kuge što je šire njihova ideološka i duhovna braća u susjednim zemljama.

Do tog su zaključka došli austrijski novinari Gregor Mayer i Bernhard Odehnal, autori knjige “Aufmarsch” (Stupanje), koja je upravo ovih dana objavljena u izdanju njemačkog Residenz Verlaga. Njih su dvojica nekoliko godina pomno istraživali neonacističke pokrete i aktivnosti u zemljama Srednje i Jugoistočne Europe, među njima i ekstremnu desničarsku scenu u Hrvatskoj.

Dok je nastanak takvih pokreta u zemljama bivšega Istočnog bloka vezan uz propast sovjetskog “carstva” početkom 90-ih, u Hrvatskoj je, po uvidu dvojice autora, niknuo na ostacima tuđmanizma i nacionalističke nesnošljivosti i mržnje što je dosegla vrhunac potkraj 20. stoljeća, osobito u ratno i poratno doba, ali je s oslobađanjem zemlje i sprečavanjem velikosrpske okupacije jenjala.

Koliko je u nas nasilno, militantno, razbojničko djelovanje krajnje desnice marginalno i, za cijelo društvo, u biti, daleko od ozbiljnije prijetnje, autori knjige “Aufmarsch” dokazuju usporedbom s aktivnostima neonacista u najbližem susjedstvu, prije svega u Mađarskoj.

Primjerice, u romskom naselju mjestašca Tatárszentgyörgy u veljači 2009. ekstremni nacionalisti zapalili su kuću Roberta Csorbe. Dok je obitelj, napadnuta usred noći, bježala iz plamtećeg doma, podivljali desničari nemilosrdno su ih rešetali mecima. Malenog Robija, kojega je otac na rukama iznosio iz kuće, hladnokrvno su ustrijelili, a potom je i tata pao smrtno pogođen. Još je jedno dijete ranjeno, dok su majka i treće dijete ostali neozlijeđeni.

Takvih velikih, organiziranih oružanih napada na pripadnike romske ili koje druge nacionalne ili društvene manjine, i to s ubilačkim namjerama, u nas nema još od rata. No to ne znači da u Hrvatskoj pripadnici ekstremne desnice vode miroljubivu politiku, upozoravaju autori knjige, naprotiv: vrlo su agresivni, ali ih je, na sreću, malo.

Kad je Gregoru Mayeru, dugogodišnjem dopisniku novinske agencije DPA, novinaru austrijskog tjednika Profil, te njegovu kolegi Bernhardu Odehnalu prošle godine izdavač predložio da napišu knjigu o neonacističkim pokretima u Srednjoj i Jugostočnoj Europi, odmah su pristali i prihvatili se posla.

“Znali su da pišem članke o Srednoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi”, kaže Mayer. “Osobito se to odnosilo na Mađarsku zbog fenomena Jobbika, ekstremne desne stranke, i Mađarske garde. Iako nam je Mađarska susjed, ljudi u Austriji o tome naprosto nisu imali informacija. Izdavač nas je pitao ima li takvih stvari drugdje i zamolio nas da napišemo knjigu o svim zemljama regije koje imaju taj problem, a koje su postale ili će postati dio EU. I tako smo krenuli u istraživanje u šest zemalja: u Mađarsku, Češku, Slovačku, Hrvatsku, Srbiju i Bugarsku”, govori Mayer.

Obično se misli da se ekstremizmi razbuktaju kada se gospodarske prilike ozbiljno pogoršaju i kad je ljudima ugrožena egzistencija.

- To je mnogo više od ekonomije: ima veze s ekonomijom, ali i s krizom političke situacije, morala, društva u cjelini. Kad su se prije 20 godina dogodile transformacije političkih sustava, dogodila su se se i mnoga razočaranja, te su ljudi s ekstremnim idejama našli sljedbenike. Jer, ekstremisti imaju solucije koje se doimaju jednostavne, oni kažu: “Mi imamo rješenje za sve društvene nedaće i nepravde.” A to je rješenje, u biti, borba protiv Roma i raznih drugih ranjivih društvenih manjina.

Po čemu se razlikuju “stari” i “novi” nacionalisti, o kojima pišete u knjizi “Auf­marsch”?

- U principu, za te je nove grupe i pokrete karakteristično da su im vođe mladi ljudi koji su bili djeca ili tinejdžeri u doba promjene režima u bivšoj državi (ili za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji), i ti se pokreti koriste novim načinima komuniciranja: internetom i raz­rađenim sustavom simbola, koji vuku podrijetlo, ili su izravno preuzeti, iz propalih totalitarnih desnih ideologija i režima. Te nove ekstremne organizacije stvorile su cijeli kulturni pokret u kojem su simboli, ideologija i sjećanje na povijesne “uzore” povezani u cjelovitu sliku, u kojoj njihovi sljedbenici mogu, da tako kažemo, živjeti svoj život.

U knjizi kažete i to da su mnogi nacionalizmi odgovor na moralnu krizu društva nakon pada željezne zavjese. Gdje se to može najbolje vidjeti?

- Istražili smo šest zemalja. Dvije od njih bile su dio bivše Jugoslavije (Hrvatska i Srbija), i one se razlikuju po tome što se oporavljaju od brutalnog rata. Ostale četiri zemlje pokušavaju se oporaviti od tranzicijskih promjena, a nove desničarske skupine našle su najplodnije tlo za svoj razvoj u Mađarskoj. U njoj postoji ekstremna desničarska stranka Jobbik, to je tzv. treći put “onih boljih”. Vrlo je popularna, na prošlim izborima za Europski parlament dobila je 15% i očekuje se da će ove godine na izborima za mađarski Parlament dobiti čak 8-10 posto glasova.

Koja vam se ekstremna desničarska grupacija učinila najopasnijom?

- Najsofisticiraniji u mobilizaciji jest mađarski Jobbik, jer to nije samo stranka nego ujedno organizirana paravojna snaga po imenu “Mađarska garda”. Upravo nju prozivaju i optužuju za mnoge napade na Rome. Ona mobilizira: njezini se članovi oblače u uniforme i organiziraju marševe kojima je povod neki stvarni socijalni problem. Najdraža su im tema romska geta i tobožnja ugroženost Mađara koji uz njih žive. Poznat je slučaj kad su pripadnici Jobbika napali skupinu Roma iz puke mržnje i ubili ih šestero. Četvoricu počinitelja policija je uhitila nakon godinu i pol dana. Harali su zemljom i svaki drugi mjesec otišli bi u selo u kojem žive Romi i zadnju kuću napali molotovljevim koktelima, a kad bi ljudi u panici istrčali van, pucali bi u njih. Jobbik je stvorio atmosferu u kojoj ludi pojedinci misle da mogu nekažnjeno činiti takve zločine.

Jeste li i vi bili svjedok nečega sličnog?

- Nisam, ali sam bio sam svjedok marševa Mađarske garde. Oni nose uniforme koje svakoga podsjećaju na paravojne fašističke snage. Kad ljudi tako odjeveni marširaju selom, onda to, vjerujte, djeluje zastrašujuće ako ste ne drugoj strani. Bio sam svjedok nekih parada, ali se nisam infiltrirao u desničarske grupe. U radu na knjizi pomagali su mi ljudi iz zemalja u kojima sam istraživao. Primjerice, Marinko Brkić Toth. On je pisao vrlo zanimljive izvještaje o hrvatskim neonacistima u Jutarnjem listu u Zagrebu, pa sam s njim stupio u kontakt. Dao mi je mnogo važnih i zanimljivih podataka, Isto tako Matija Babić s internetskog portala index.hr, koji je otkrio da je Thompson doista pjevao pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara”, pred manjom skupinom obožavatelja.

Koje su sličnosti između neonacističkih skupina u šest zemalja koje ste proučavali, i koje su razlike?

- Sličnosti su u tome što njihovi pripadnici dobro razumiju internet, jer im je stalo do toga da se obrate mlađoj generaciji. Naravno, i u tome što stvaraju lošu atmosferu, okrivljuju druge etničke zajednice za sve društvene probleme. Oni su protiv Roma jer su Romi, protiv Židova (čak i ako ih nema) jer su Židovi... U svim zemljama pokušavaju onemogućiti gay-pride-parade. U Srbiji su uspjeli, u Mađarskoj zamalo. U Hrvatskoj su ekstremne desničarske skupine najslabije i nisu uspjele poremetiti održavanje gay-pridea.

Hrvatski ekstremni desničari mrze prije svega homoseksualce i Srbe, ali, u novije doba, i kineske doseljenike. No, desničarske skupine iz različitih zemalja međusobno se mrze jer potječu iz drugih nacija. Ipak, postoje pokušaji da se surađuje. Svi ekstremisti iz zemalja o kojima je riječ nastoje uspostaviti suradnju ponajprije s njemačkim nacistima.

Bili ste na Thompsonovu koncertu. Kakav su dojam na vas ostavili on i njegova publika?

- Mislim da je to bio samo rutinski koncert, dio duge turneje. Prije toga nisam imao priliku da ga gledam uživo, ali u doba YouTubea bilo mi je lako dobiti uvid u njegove izvedbe, naprimjer na temelju snimke s maksimirskog koncerta. Sv. Križ, gdje sam bio na njegovu koncertu, malo je selo, tako da je i publika bila mnogo manja. Ovaj put on nije vikao “Za dom...”, no neki mladi ljudi u publici demonstrirali su tu vrstu ponašanja.

No, problem nije u mnoštvu mladih ljudi koji se zabavljaju u ustaškom retro raspoloženju, nego u tome što “normalni” ljudi mogu prihvatiti tu vrstu kodiranog ultranacionalizma utkanog u artistički kič kao nešto normalno.

Kakva je budućnost ekstremnih desničarskih skupina u zemljama koje ste proučavali, trebamo li strahovati da će osnažiti i dobiti više sljedbenika?

- U mnogo slučajeva ekstremna je desnica uspješna jer joj se nitko ne protivi. Jer, ako je većina društva apatična, onda će idioti sve nadglasati, pa će “normalni” ljudi početi slijediti idiote.

No treba imati na umu i to da ekstremna desnica ima najviše uspjeha kad vladajuća politička kasta izgubi kredibilitet, kad postane korumpirana i cinična. Tada je desnim ekstremistima vrlo lako uvjeriti dio ljudi da je njihova politika pravo “rješenje”.