Nenad Bakić: Zašto baš ove tvrtke?

Ulaganje u dionice ima više slojeva. Prvo, kao dio normalne alokacije u investicijske klase. Neki su ljudi vegetarijanci, a tako ima i ljudi koji prirodnim smatraju imati sve u nekretninama ili u banci. Ali to nije prevladavajući ni najprirodniji smjer. U razvijenom svijetu je najveći dio najbitnijeg dijela štednje – mirovinske – uložen u dionice, znatno više nego što to imaju naši mirovinski fondovi. Ali i ostatak imovine ljudi velikim dijelom alociraju u dionice jer se smatra da samo one mogu omogućiti prikladno sudjelovanje u stvaranju vrijednosti, zaštitu od inflacije, pa čak i sigurnost u slučaju katastrofalnih događaja. Citirat ću dr. Konrada Hummlera, direktora najstarije švicarske banke Wegelin & Co., partnera koji osobnom imovinom garantira za nju. On je ujedno i predsjednik udruženja privatnih švicarskih bankara. U svom najnovijem komentaru kaže da, iako su dionice imale “razočaravajući” prinos zadnjih godina, one i dalje ostaju “najbolja nada” za štednju i da upravo zbog rizika i nesigurnosti postaju sigurnije ulaganje od onog za koje direktno ili indirektno garantiraju države: novca, depozita i obveznica. A taj krajnje ugledan čovjek svakako ne zagovara bezumne rizike. Ovdje je važno i napomenuti što je zapravo “razočaravajuće”. Najmjerodavniji svjetski indeksi, MSCI World, za ulaganje u razvijena tržišta, i ACWI, za sva tržišta, imali su u zadnje dvije godine, gledano u eurima i s reinvestiranim dividendama, prinose od 16,7, odnosno 17,5 posto! A kad biste pitali tipičnog Hrvata kako su stajala svjetska tržišta, on bi, zbog neukosti i pod utjecajem mnoštva senzacionalističkih negativnih vijesti, smatrao da su dionice u dvije godine prošle zaista loše.

U razvijenom je svijetu uobičajeno da ljudi imaju 20%, 30% ili čak i više svoje ukupne imovine, uključujući i nekretnine, uloženo u dionice. Ta alokacija može biti u domaće dionice ili međunarodno. Tu je prva moja odluka: ulažem isključivo u Hrvatsku. To je zato jer vjerujem da hrvatsko tržište dionica nudi izvanredne prilike, upravo zbog zanemarenosti od strane većine mogućih ulagača, i nekvalitete velikog broja sudionika, počevši od najvećih, mirovinskih i otvorenih investicijskih fondova. K tome, upravo jer je opća situacija u Hrvatskoj nesigurna, ulaganje u atraktivne tvrtke po niskim cijenama smatram sigurnijim nego držanje novca u banci.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA