Pohlepa me čini uspješnim

Pošto se prije četiri godine povukao iz Uprave HG Spota, najvećega hrvatskog lanca trgovine računalnom opremom, koji je pokrenuo iz novozagrebačke garaže, 37-godišnji Hrvoje Prpić odnedavna je opet na mjestu svojeg uspjeha. Zagrebačka banka, kao najveći vjerovnik posrnulog HG Spota, pozvala je Prpića da, kao savjetnik nove Uprave, pokuša spasiti HG Spot od stečaja. I premda Prpić ima novi projekt ”Trillenium”, kojim planira unaprijediti i svjetsko, a ne samo domaće tržište, ozdravljenju svoje prve tvrtke planira, eto, posvetiti sljedeće dvije godine.

Pratili ste, pretpostavljam, što se događa u HG Spotu posljednjih mjeseci?

- Naravno da pratim. Standardno - tvrtka je zapela u krizu, bilo je previše investiranja, očekivala se manja kamata i jedno je povuklo drugo. Znate, ako netko krene u razvoj i širenje, trebaju mu krediti da to pokrije. Računa na kamate od 5,5 posto, računa na tadašnji promet, povećava sukladno tome svoje troškove, zaposli, naravno, i mnogo novih ljudi.

A kad sve to skupa ne upali jer se kamata podigne, a promet se ne poveća onoliko koliko se očekivalo, onda se sve to pretvori u ono što se sada u HG Spotu događa. Ne mogu platiti komercijalne zapise i sada razgovaraju treba li otići u stečaj ili pokušati spasiti firmu. Ljude koji su bili u novoj Upravi pošto sam se 2005. povukao, nikada nisam ni upoznao, ali dvaput tjedno igram nogomet s dečkima koji rade u HG Spotu, tako da sam uvijek u tijeku.

Prihvatili ste poziv Zagrebačke banke i sada ste opet u HG Spotu i - na početku. Tvrtku treba spasiti od stečaja.

- Vodim kompletno restrukturiranje firme i siguran sam da će HG Spot brzo ozdraviti. Tvrtka nije isplatila tranšu komercijalnih zapisa i oko toga je nastala cijela ova frka. Prošli tjedan, od srijede do petka, riješili smo 80 posto problema i ostalo nam je još samo da komercijalne zapise vlasnici ponovno kupe na devet mjeseci. Vjerujem da ćemo to riješiti i onda smo mirni. Onda bi firma trebala profunkcionirati kako treba i, poput Tiska, mogli bismo biti jedan od rijetkih svijetlih primjera tvrtke koja se spasila od stečaja.

Imate li posebnu strast prema ovom novom zaduženju u HG Spotu, s obzirom na to da je to vaše poduzetničko dijete?

- Strast imam sigurno. Da je nemam, ne bih se odazvao ovom pozivu. Znam kako da pomognem firmi i osjećam se kao da čistim svoj dom. Ušao sam u kuću koju poznajem, u njoj je potpuni nered, ali znam kako da je pospremim. Jedva čekam diviti se savršenstvu do kojeg ćemo je dovesti.

Zašto se kod nas tako često događa da tvrtke, koje izvana izgledaju vrlo uspješne, preko noći puknu i nestanu s tržišta?

- Neki su neuspjesi zaista stvar pogrešne procjene. Ako na vrhu vala, kad ste u procesu širenja, dođe do promjene tržišta - a porast kamata u ovoj je krizi najveći problem, ne smanjenje prometa – onda je gotovo. Vi padate! U vodi ste do grla i tonete! To se može dogoditi svakome, i najboljem i najpametnijem! A uvijek morate ići do samog ruba jer vas inače stisne konkurencija i ne možete biti prvi. A svatko tko se bavi biznisom, želi biti prvi!

No, nisu li pohlepa i megalomanija u naših poduzetnika ispred razuma?

- Ne, to tako mora biti! Tako funkcionira kapitalizam. Bez pohlepe nema napretka. I megalomanija je nužna: u biznisu si ili prvi ili te nema. Dakle, moraš ići naprijed. Dakako da treba postojati i zdrav razum, ali nije ga uvijek lako točno usmjeriti.

Europa je konzervativna i zaostaje u BDP-u oko dva puta za Amerikom. Ali kada dođe do krize, konzervativnost je fenomenalna. Mi smo danas oduševljeni našim guvernerom HNB-a jer je bio konzervativan. A prije smo bili ljuti na njega, i to iz istog razloga. Sad nam je dobar jer nam je spasio glavu, a prije smo pljuvali po njemu jer nam nije dopustio da rastemo. Smiješno je što u svemu barem godinu dana kasnimo za Europom i Amerikom, pa znamo što će nam se dogoditi, a opet nismo pametni. Kao da mislimo da će nas sve zaobići.

Zašto, po vašem mišljenju, toliki poduzetnici propadaju?

- Pretjerujete. Mislim da je u Hrvatskoj premalo poduzetnika uopće, a problem je većine njih što nisu educirani. Nisam ni ja, da se razumijemo. Također sam krenuo od nule u obrazovanju, no s vremenom sam učio. Mi uopće nemamo razvijeno poduzetništvo. Znam pametne ljude koji su u proces konsolidacije krenuli potkraj prošle godine i ovu krizu iskoristili za stabilizaciju. Velike kompanije koje uđu u konsolidaciju onim firmama koje nisu kvalitetne prestaju davati robu, pada im promet i manje zarađuju, ali su stabilnije.

I sada, ostaje na tržištu ona masa nekvalitetnih tvrtki na koje oni pohlepniji gledaju kao na priliku. Međutim, to su tvrtke koje nemaju novca i često mogu povući one pohlepnije u propast skupa sa sobom. Primjerice, Pevec. Dok sam ja bio na čelu HG Spota, Pevecu nikad nisam davao robu jer sam očekivao da će on zbog svojeg načina rada propasti.

Ali ja sam to očekivao pet godina, a on je tek sada propao! Znači, najbolje je prošao onaj koji mu je prve četiri godine davao robu i naplatio se. E, sad je to taj balans - hoćete li preduboko zaroniti, taman isplivati na vrijeme ili uopće nećete ući u vodu!

Sad pokrećete, prvi u svijetu, 3D on-line trgovački centar Trillenium, projekt u koji ste uložili milijun eura.

- To je baš moj osobni projekt. Trillenium je, pak, projekt koji ne postoji u svijetu. Princip je da postoje tri hodnika, a u svakom je samo jedna trgovina iz određene branše, osim odjeće, koje ima svuda, a vi kupujete. No, razvili smo potpunu socijalizaciju te kupnje. Imate listu prijatelja svrstanih u nekoliko grupa, ulazite u trgovački centar i sami određujete tko vas od njih može vidjeti, a tko ne.

U dućanima se nalaze pravi prodavači koji komuniciraju s vama i odgovaraju vam na pitanja. Postojat će još dio za igre, kafići u kojima možete pričati s prijateljima ili čitati novine. Dogovorili smo se gotovo sa svim tvrtkama koje postoje i u najvećim trgovačkim centrima. Cijene neće biti niže jer nisam za jeftiniju, nego za kvalitetniju uslugu. Iz iskustva sam naučio da, kada idemo s niskim cijenama, gubimo kvalitetu.

Kupac se ljuti ako plati nešto jeftinije, a onda mu nitko neće doći popraviti kvar ili montirati uređaj. Vjerujem u maksimalnu uslugu.

Niste li vi iz svoje garaže krenuli u posao upravo sa suprotnom logikom - jeftinoćom?

- Jesam, ali sam s vremenom promijenio mišljenje. Cijena je danas vrlo jako oružje za ulazak na tržište. Međutim, svaka se tvrtka mora prilagoditi vremenu. Ako se cijela branša počne boriti oko cijena, onda to završava na urušavanju. Danas, pored cijele informatičke industrije, vi u Hrvatskoj ne možete kupiti laptop. Zato što nitko nema novca i zato što se danas u Hrvatskoj nalazi pet posto onoga što se prije pet godina nalazilo na policama.

Dućani su prazni! Ima pet modela laptopa, a nekada ih je bilo 75. Mi smo u HG Spotu 2003. trebali to shvatiti i početi mijenjati priču, a nismo. To je možda i uzrok ovoga što se danas događa. Tvrtka se mora prilagođavati, ista pravila ne vrijede zauvijek. HG Spot je 2007. držao 24 % tržišta, što je veoma mnogo, i bolje je bilo konsolidirati se, srušiti se na 20 %, ali da firma ima dobre temelje, novac, dobre plaće i da kupci budu zadovoljniji uslugom, nego htjeti povećati za nekoliko posto udio na tržištu.

U kojoj je fazi Trillenium?

- U ponedjeljak, 2. studenoga 2009. godine, počeo je beta testing. Njime se koriste samo oni koji su pozvani i koji očekuju da će unutra biti pogrešaka, a za komercijalnu smo upotrebu spremni od 1. prosinca 2009. godine u Hrvatskoj. Sada raspravljamo i o načinu ulaska na svjetsko tržište jer ne želimo pogriješiti. Svaka država ima svoje specifičnosti kojima se treba prilagoditi.

Evo primjer Starbucksa, multinacionalne kompanije koja sada ulazi u Hrvatsku otvaranjem dućana u Areni Zagreb. Moje je mišljenje da bi njima više za prvi dućan odgovarao prostor, npr., Hotela “Dubrovnik” nego Arene. I većina bi lokalnih ljudi tako razmišljala. A oni to otvaraju iz Grčke, ne znaju ovdašnje običaje, lako je moguće da će pogriješiti. Ako je tako s Hrvatskom, možete zamisliti kako je ući na američko tržište, koje je 200 puta veće od našega.

To se čini nemoguće, ali ja vjerujem da nije. Imamo vremena istražiti sve opcije, jer u proljeće ili ljeto počinjemo pripreme za otvaranje kanadskog Trilleniuma.

OD DNA DO VRHA

Živio sam na rubu zakona, bio katastrofa...

Ostavljate dojam vrlo uravnotežene osobe, i s obzirom na godine i s obzirom na novac koji ste dosad zaradili. Jeste li oduvijek takvi?

- Ne, nikako. Mijenjam se. U srednjoj školi bio sam katastrofa, darker i potpuno izvan struje. Buntovnik! Takvi su ljudi uvijek na granici da padnu u bezakonje, ali mene je izvukla žena i posao rasvjetnog električara u zagrebačkom HNK. Dotad sam se snalazio radeći kao konobar i bio na rubu. Moj je tata, naime, bio ovisnik o kocki.

Živio sam s njim i maćehom, a mama je otišla s drugim mužem. Bilo mi je 11 godina i bilo mi je bitno ostati u kvartu u kojem sam odrastao. Kad sam se vratio iz JNA, ispalo je da je moj stari prokockao cijeli stan i da nemam gdje stanovati. Moja je maćeha nekako uspjela izvesti da dobijem jedan manji stan, ali trebalo je te 1991., 1992. zaraditi za život i režije.

Bilo je gadno! Kad sam 1998. vidio da HG Spot zarađuje, meni je to bilo čudo, golem novac. Ta je neimaština možda razlog tome što sam uspio! Nisam očekivao mnogo.

Ne bih htjela pretvoriti ovaj razgovor u psihoanalizu, ali zamjerate li majci što vas je ostavila, a ocu što je prokockao sav imetak?

- Nisam imao baš dobar odnos s ocem, pogotovo pred kraj njegova života. Kako sam sada i sam otac obitelji i smatram da sve moram nositi na sebi, ne mogu nikome ništa zamjeriti. Njemu nisam mogao pomoći i zato mu ništa ne zamjeram. To je bio njegov život i on je na kraju patio zbog toga. A moja mama živi svoj život i mislim da njihova rastava nije utjecala na mene.

I da sam ostao s mamom, vjerujem da bih postao isti čovjek. Maćeha me čak naučila disciplini, više nego mama. Uostalom, što da zamjeram mami? Pa sigurno ni njoj nije bilo lako. Ona i očuh su se nakon nekog vremena preselili u Sopot, u zgradu preko puta naše, pa smo se svi viđali. Mama i maćeha čak su se i sprijateljile.