Demografsko starenje je nedoživljen fenomen u ljudskoj povijesti, a 21. stoljeće bi moglo biti stoljeće još bržeg starenja. Premda je starenje stanovništva proces koji je obilježio 20. stoljeće, tek se u posljednja dva desetljeća o demografskom starenju sve češće govori kao o problemu ili izazovu. Demografske promjene u Europi se intenziviraju i obilježava ih sve manji broj djece i mladih te povećanje očekivanog trajanja života, no posljedice takve demografske tranzicije imat će veliki utjecaj na gospodarstvo i društveni razvoj u većini razvijenih zemalja.
Demografsko starenje uglavnom je potaknuto nižim fertilitetom (tzv. starenje odozdo) i nižim mortalitetom (tzv. starenje odozgo). Opadanje fertiliteta bilo je glavni uzrok demografskog starenja tijekom prve demografske tranzicije, no danas je taj uzrok u razvijenim zemljama manje bitan nego ranije. U njima je starenje odozgo, koje je u velikoj mjeri posljedica povećanja dugovječnosti, važniji razlog zašto je populacija sve starija. Bonus u obliku duljeg očekivanog trajanja života može se kvantificirati na otprilike 2,5 godine po desetljeću, tri mjeseca po godini odnosno 6 sati na dan. Ako bi se dinamika rasta očekivanog trajanja života u razvijenim zemljama tijekom 21. stoljeća nastavila kao i u proteklom stoljeću, većina djece rođene u 21. stoljeću u najrazvijenijim europskim državama doživjela bi stotu. Vrlo dugi životni vijek više ne predstavlja daleku budućnost, on je vjerojatno sudbina većine ljudi koji žive danas u razvijenim zemljama.
Niti u Hrvatskoj situacija nije ništa drugačija. Stariji ljudi iz godine u godinu čine sve veći udio stanovništva Hrvatske, i po udjelu starijih (65+) u stanovništvu Hrvatska se nalazi na samom svjetskom vrhu.
Prema nedavno objavljenim projekcijama Ujedinjenih naroda do 2030. godine otprilike svaki četvrti stanovnik Hrvatske imat će 65 i više godina, a do sredine stoljeća polovina stanovništva Hrvatske bit će starija od 5o godina.
Te brojke bi mogle biti dosegnute i ranije ako se nastave trenutni demografski trendovi (niski fertilitet i pojačano iseljava-nje mlađe populacije). Stoga ne čudi zašto je pozomost kreatora i nositelja različitih javnih politika usmjerena na demografske promjene koje će zasigurno uvelike diktirati smjer i intenzitet budućeg ekonomskog socijalnog razvoja.
Ukoliko pitamo ljude oko sebe što znači biti star, većina će povezati starenje s fizičkim promjenama poput sijede kose, bora na licu, problemima sa sluhom, vidom, otežanim kretanjem i gubitkom pamćenja. No za državu i društvo starenje je više socijalni nego biološki fenomen. U prošlosti su ljudi uglavnom odlazili u mirovinu kad bi osjetili zdravstvene probleme. Danas ljudi koji se umirove sa 65 godina zdravstvene poteškoće počinju osjećati tek u kasnijim godinama i još uvijek su sposobni za rad. Često se kaže, star si onoliko koliko staro se osjećaš. No kada bi demografi tu uzrečicu doslovno interpretirali, morali bi odustati od svog posla, jer teško bi mogli točno izračunati osjećaje ljudi o tome koliko staro se osjećaju. S napretkom u zdravstvu i produljenju očekivanog trajanja života, mjerenje demografskog starenja predstavlja problem za demografe, jer značenje doživlje-nih godina se s vremenom promijenilo. Trebaju li, bez obzira na poboljšanja u zdravlju i dugovječnosti, 65-godišnjak prije 100 godina i danas biti tretirani jednako?
Svakako ne. Primjerice, 6o-godišnjak danas ima približno isto očekivano trajanje života kao 4o-godišnjak prije 200 godina. Stariji ljudi danas su aktivniji nego prijašnje generacije. Danas stariji redovno rade one poslove koji su prije bili rezervirani samo za mlađe. Današnji stariji imaju manje ograničenja (invalidnosti) nego ljudi iste dobi u ranijim desetljećima, a postoje i neki dokazi o tome da se i opadanje kognitivnih funkcija odgodilo. Uz korištenje novih znanstvenih spoznaja lakše će biti educirati javnost o mogućim poboljšanjima u zdravlju i dugovječnosti. Polagane i predvidljive promjene u dobi umirovljenja npr. opravdane povećanim brojem godina zdravog života može biti politički prihvatljivije od naglih promjena pravdanih proračunskim ograničenjima. Nedavna financijska i gospodarska kriza pojačala je utjecaj demografskog starenja. Države članice Europske unije pokušale su brzo reagirati i prilagoditi se promjenama na tržištima rada. To su učinile kroz različite reforme poput poticanja što većeg broja ljudi da rade duže, a to je rezultiralo povećanjem dobne granice za umirovljenje. Glavni cilj te mjere bio je poboljšanje ravnoteže između aktivnog i umirovljenog stanovništva.
Neke skandinavske zemlje poput Danske nemaju službenu dobnu granicu odlaska u mirovinu, i ljudi sami mogu odlučiti kada će u mirovinu.
Umjesto da se prisiljavaju u mirovinu nakon navršenih 65. godina, produljenim ostankom na tržištu rada omogućava se da mlađi plaćaju niže poreze, koji bi u suprotnom bili veći kada imate veliku populaciju u prijevremenoj mirovini, što je slučaj u Hrvatskoj. Prije svega, potrebno je razbiti kriva vjerovanja i mitove kako će se zapošljavanjem starijih smanjiti prostor za zapošljavanje mladih. Europsko longitudinalno istraživanje SHARE (Survey of health, ageing and retirement in Europe) potvrdilo je da je u onim europskim zemljama gdje ljudi ranije idu u mirovinu nezaposlenost mladih viša. Broj radnih mjesta u gospodarstvu nije ni neprornjenjiv, ni fiksan, nego ovisi o mnoštvu čimbenika, a ekonomisti kažu u najvećoj mjeri o cijeni rada. Zapadni Europljani, i to ne samo u prezaduženim zemljama poput Grčke, Španjolske ili Italije, svjesni su da će morati raditi duže i teže, a uz to moraju već sada štedjeti za starost jer se boje da im mirovina neće biti dovoljna. Stariji ljudi u tim i sličnim zemljama poput Hrvatske odlaskom u mirovinu otežano će sebi priuštiti kvalitetan život jer mirovinski sustav loše podnosi starenje stanovništva zbog čega mogu očekivati re-lativno niske mirovine. Vrlo vjerojatne su i veće nejednakosti među starijom populacijom u budućnosti. Razumna strategija za borbu s ekonomskim učincima starenja stanovništva je podizanje dobne granice za umirovljenje, odnosno zapošljavanje starijih osoba na radnim mjestima za koja nije potrebna snaga već znanje.
To podrazumijeva da je sve veći broj ljudi u 6o-im i 7o-im godinama života sposoban pridonositi razvoju gospodarstva zemlje. Budući da bi većina njih radila skraćenim radnim vremenom, to bi dovelo do povećanja broja radnih mjesta na poslovima za koje treba primjerice 20 sati rada tjedno. Skraćivanje radnog tjedna tijekom cijelog radnog vijeka moglo bi još više pridonijeti povećanju očekivanog trajanja života i zdravlja. Kažu da je dvadeseto stoljeće bilo stoljeće preraspodjele dohotka, a 21. stoljeće bi moglo biti stoljeće preraspodjela rada.
Važno je da se cjelokupna društva prilagode ideji duljeg radnog vijeka, ali i da se radna mjesta također prilagode starenju radne snage. Ipak, to nije realna opcija za sve poslove - primjerice za one koje se odnose na fizičke poslove ili one na kojima je brzo donošenje odluka ključ produktivnosti. Ljudi mogu ostati fizički i mentalno zdravi dulji vremenski period, te sretniji ako su i dalje aktivni i u mogućnosti više pridonijeti za održivo društvo. Starijim radnicima bismo upravo zbog toga trebali pružiti veće izglede na tržištu rada. To bi se moglo postići potica-njem ljudi na cjeloživotno učenje i stjecanje novih vještina, zaustavljanjem dobne diskriminacije, osnivanjem službi koje bi zapošljavale starije osobe te poticanjem starijih osoba da prenose stečeno radno iskustvo na mlađe radnike.
Kao nepovoljni učinci demografskog starenja, a čine veliki izazov za državu i društvo u cjelini, posebno se izdvajaju rastući troškovi mirovinskog, zdravstvenog i sustava socijalnog osiguranja, niža potrošnja i potencijalni ekonomski rast, te pad broja radno aktivnih, čime je veći teret na radno aktivnima u okviru međugeneracijskih transfera. Demografsko starenje se dosta često navodi kao pokretač rasta troškova zdravstva i socijalne skrbi, no veza između demografskog starenja i korištenja usluga je složena, i pojednostavljene projekcije mogu precijeniti buduće troškove stoga bi te katastrofične scenarije trebalo odbaciti. Demografsko starenje je neizbježna sudbina svih populacija. Starija dobna struktura će ostati i teško će je biti preokrenuti. Ona je posljedica demografske tranzicije uzrokovane značajnim smanjenjem stopa smrtnosti. Održiva mlada populacija zahti-jevala bi povratak na visoke stope rodnosti kakve smo imali prije pola stoljeća i ranije, što nije realno. Ako bi se vitalne stope uravnotežile tada bi se dobna struktura populacije u doglednom periodu stabilizirala. Premda problemi s demografskim starenjem nisu došli u kritičnu fazu, treba djelovati odmah kako bi se budući učinci demografskog starenja ublažili. Starenje stanovništva nije isključivo demografski problem, stoga se njegovi negativni učinci ne mogu rješavati samo demografskim politikama. Uz pronatalitetnu politiku, imigracija je samo djelomično rješenje. Gotovo sve studije o "zamjenskoj migraciji" pokazale su da je broj imigranata potreban da se održe određeni parametri dobne strukture izvan svih prihvatljivih granica. Imigracija može držati populaciju, ili veličinu radne snage, približno konstantnom i usporiti demografsko starenje. S druge strane povećanje fertiliteta može eventualno zadržati trenutnu veličinu populacije, no bez imigracije nema dugoročnog rasta populacije.
Ove projekcije pokazuju da bi se dugoročne posljedice demografskih promjena trebale početi rješavati već danas, jer bi sutra moglo biti kasno. Mjere koje bi tu pomogle su one usmjerene na: povećanje stope fertiliteta, povećanje stope ekonomske aktivnosti i reforme mirovinskog sustava. To bi trebali biti ključni dijelovi strategije prilagodbe socijalnog i ekonomskog sustava novom demografskom režimu. Demografske promjene se ne mogu riješiti parcijalnim mjerama i malim reformama. Te reforme, koje će kompenzirati pad broja stanovnika i demografsko starenje će biti bolne, utjecat će na sve nas, i socijalna situacija za buduće generacije će biti prilično drukčija.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
