Bila sam porno diva, sad sam kraljica bluesa

Candye Kane, američka blues i jazz pjevačica, samu sebe opisuje kao “debelog crnog transvestita zarobljenog u bijelom tijelu”. “Moj zadnji album ‘Superhero’ opisuje ono što sam bila i što sam danas. Odrasla sam u uvjerenju da nisam dobra i da od mene nikad neće biti ništa; moj je otac bio u zatvoru, a mentalno nestabilna majka stalno me optuživala, govorila mi vrlo gadne riječi, onakve kakve čujete u uličnoj tučnjavi…”, rekla je u razgovoru za Globus Candye Kane uoči svog nastupa 22. svibnja u Zagrebu na International Blues Festivalu.

Candye Kane je bivša pornoglumica, majka dvaju sinova, žena koja je prije dvije godine pobijedila rak gušterače, dobitnica različitih nagrada. U važnim novinama dodjeljuju joj epitete poput “istinska diva”, kao u New Yorker Magazineu, a The Washington Post njezin je glas nazvao “istinskim čudom”.

“Glas Candye Kane veličanstven je, mjeden, ima autoritet i gard; to je nešto što muškarci vole jer je zavodljivo, žene zato što je moćno”, rekao je B. B. King za San Diego Reader.

Njezini su obožavatelji živopisni poput nje same, istinski autsajderi: bajkeri, transvestiti, debele djevojke, hipiji sijede kose, homoseksualci, obični susjedi, rockabilly i swing plesači, ljubitelji pornografije…

Candye Kane rođena je 13. studenog 1961. u Venturi u Kaliforniji i odrasla je u predgrađu Los Angelesa. Majka ju je s 9 godina učila da krade po trgovinama. Drugi dom bile su joj ulične bande.

“Kao tinejdžerica, sa 17 godina, postala sam samohrana majka. Imala sam problema s drogom, bila sam striptizeta i radila mnoge stvari koje su škodile mom tijelu… Kao da sam u svoj život pozivala nasilnike. Bila sam u vezi s muškarcem koji me pretukao i bacio kroz prozor. Ali, kad sam shvatila kako pisati pjesme koje osnažuju, sve se promijenilo. Pisanje me drži podalje od psihijatra. Moje su pjesme postale moja terapija, ali pomažu i ostalima, posebno ženama, jer pišem iz ženske perspektive o svojim nevoljama”, kaže Candye Kane.

Sa 18 je počela raditi kao striptizeta. Od 1983. do 1985. pojavila se na naslovnicama više od 100 magazina za odrasle, uključujući Juggs, High Society, Volupuous i Gent. Glumila je u 16 hardcore filmova. Za Gent je i sama pisala kolumne, a za Bernard Taschen uređivala knjigu “Velika knjiga o grudima”.

“Nisam bila u opasnim situacijama. U seks industriju nisam bila uključena kao prostitutka, nego kao goli model. Snimala sam filmove i plesala, ali se, premda je bilo prilike i za to, nikad nisam prostituirala. No, glazba mi je davala smisao života, provodila sam večeri pišući pjesme u hotelskoj sobi. Seks industrija bila je tek način da dođem do onog što sam željela, znala sam da ću kad postanem poznata prestati s tom 'zabavom za odrasle'. Moja djeca su odrastala i nisam željela da ona za to doznaju, i tako sam prestala”, priča Candye.

Iza nje je ostalo 16 filmova. Prvi je snimila 1983. godine, a većina nosi ime u skladu s njezinim fizičkim predispozicijama: Big Busty, Big Melons, Huge Bras, Between My Breasts...

Njezini glazbeni počeci sežu u djetinjstvo. Prvu pjesmu napisala je s 11 godina, u kući su imali klavir i brzo je naučila čitati note. Pjevala je u crkvi, primili su je u opernu sekciju za mlade glazbenog konzervatorija. Ali, nije voljela operu i ubrzo ju je napustila. Radije je, kao 17-godišnja majka, postala članica punk rock glazene scene ranih osamdesetih.

Kad je 1985. privukla pažnju menadžera iz CBS-a, odmah je potpisala ugovor. CBS ju je kanio promovirati kao country pjevačicu… No, otkrili su njezinu kontroverznu prošlost i otkazali joj ugovor po kratkom postupku. Menadžeri su joj savjetovali da izgubi težinu, “prearanžira” svoju prošlost i promijeni sve u vezi sa sobom.

“Kako mi je majka stalno govorila da od mene nikad neće biti ništa, da ću biti kriminalac kao i moj otac, muzika mi je bila jedina utjeha. Primjerice, ako bi moja majka išla u knjižnicu, ja ne bih išla s njom, nego bih ostajala ispred vrata i pjevala, glas mi je davao snage da izdržim. Tada se još nisam mogla suprotstaviti majci, ali i to se kasnije promijenilo. I ona se danas promijenila, uzima Prozac, i sasvim je druga osoba. I ona je sama odrastala u disfunkcionalnoj obitelji, oboje roditelja bili su joj alkoholičari. Nikad je ne bih mogla potvoriti da je namjerno bila loš roditelj. Danas se često ispričava što je bila takva. A ja mislim da je važno znati reći - žao mi je, ali mijenjam se,” smatra Candye.

Svoju mladenačku muku izbacivala je kroz pisanje:

“Cijeli život pišem dnevnik, čak i dok sam radila u seks industriji, ali i danas vodim bilješke o muzičarima… Pisanje me drži podalje od psihijatra. Obožavam svoju terapeutkinju, nikad ne bih bila što jesam da nije bilo nje. Ali, terapeut košta, a na kraju krajeva vjerujem da svatko može samome sebi dosta pomoći”, uvjerena je talentirana glazbenica.

Godine 1986. preselila se iz Los Angelesa u San Diego. Udala se za basista Thomasa Yearsleyja, iz rockabilly trija The Paladins, rodila drugog sina i nastavila školovanje. Uskoro je otkrila velike blues pjevačice poput Big Maybelle, Ruth Brown, Big Mame Thornton, Ette James i Bessie Smith. Identificirala se ne samo s bluesom kao glazbenim pravcem, nego i s pjevačicama živopisne prošlosti: mnoge su bile predebele, mnoge su imale tešku životnu priču, a još uvijek su bile sposobne stvarati glazbu i slaviti svoju seksualnost.

Candye Kane za svoj je glazbeni izričaj odabrala upravo blues. Godine 1992. izdala je prvi CD “Home Cookin’”. Slijedio je “Knock Out”, a kasnije je počela suradnja sa sve jačim izdavačkim kućama i sve boljim producentima, kao na CD-u “Diva la Grande”. Njezin sljedeći album producirala je diskografska kuća mogula Seymoura Steina.

Candy ima dva sina. “Stariji, Evan Caleb, moj je bubnjar,” otkriva nam Candye ponosno, “a mlađi studira na Berkeleyju. Oni su prekrasna djeca, strašno sam se trudila da ne budu ni pod kakvim psihološkim pritiskom, da ne slušaju prljave riječi, nisam ih nazivala pogrdnim imenima… Sigurno nisam idealna majka, ali moja djeca nikad nisu bila u nevolji, u zatvoru. To su mladi, pristojni, zgodni ljudi,” kaže ponosno Candye.

O svojoj seksualnosti otvoreno progovara i javno priznaje da je biseksualka. To danas nije teško priznati, sama kaže, i dodaje kako je biseksualnost čak na neki način “in”.

“Nekoć je biseksualnost značila opasnu devijaciju. Imala sam vrlo bliskog prijatelja homoseksualca, radio je kao muška prostitutka i ubijen je u nekom obračunu. On je imao veliki utjecaj na moj život, uz njega sam postala otvorena prema vlastitoj seksualnosti i shvatila sam da o tome treba javno govoriti. Tako to postaje manje neobično. Moja tetka je gay, ali je vrlo staromodna i ne želi da to itko dozna. Ako, primjerice, pismo adresiram na nju i njezinu partnericu, jako se uzruja, ne želi da se njezina seksualna orijentacija razglasi, da itko pomisli da je lezbijka. I ne čudi me: ona je odrasla u eri kad su se zbog homoseksualnosti dobivale batine. Zbog ljudi poput nje lijepo je znati da odrastaju djeca koja se neće bojati priznati da su drugačiji. Ipak, nadam se da sve to nije otišlo u krajnost, da ljudi kažu da su biseksualci ako to stvarno nisu, samo da bi bili u trendu. Prije 20 godina bilo je važno reći: ‘da, ja sam gay’, ‘ja sam biseksualka’, pogotovo ako ste bili javna osoba. Ljudi su se tako oslobađali... Mnogi vjeruju da smo svi zapravo više ili manje biseksualni... Većinu svojih ranijih veza ostvarila sam s muškarcima, ali to ne znači da nisam imala veza sa ženama. Moja emocionalno najbliskija veza bila je sa ženom, neke od mojih fizički najbliskijih bile su s muškarcima, ali to ne znači da jednog dana ne može biti i obrnuto, ili da su muškarci nesposobni za emocionalne veze. Na kraju, ja sam iznimno emocionalno bliska sa svojim sinovima, a oni su muškarci. Sad sam single, i to mi baš odgovara”, kaže Candye.

Vjera je oduvijek bila važna poluga u njezinu životu. U potrazi za malo mira, kako nam priča, Candye je promijenila mnogo različitih religija. I u tom traganju ostala je posebna:

“Moja je obitelj bila ateistička, ali u kvartu u kojem smo živjeli bilo je nekoliko mormonskih obitelji, pa sam počela ići u mormonsku crkvu i družiti se s njima. Meni je to bilo divno jer u tim obiteljima nije bilo nasilja, nije bilo svađa. Kad sam odrasla, priklonila sam se katolicizmu, jer vučem irske i talijanske korijene, tradicionalno katoličke. S vremenom sam prešla na židovstvo, to sam i danas, ali zapravo - mislim da sam jednostavno duhovna osoba. Snaga je već u vama, kad prolazite kroz teškoće i izazove, spremate snagu u sebe, kao da spremate plan ulica, pa kad se ponovo nađete u sličnoj situaciji, prepoznajete ono što se pohranili i lakše se snalazite”, kaže Candye.

Njen zadnji album, “Superhero” iz 2009., govori o najvećoj životnoj borbi u kojoj je izašla kao pobjednik. Prije dvije godine preboljela je rak gušterače.

“Osjećam da je sve što se ikad dogodilo u mom životu zapravo bila priprema za trenutak kad ću dobiti rak. Već sam imala mehanizme kojima ću nakupiti dovoljno energije da se s tom bolešću borim, i bilo mi je lakše. Naučila sam u svemu tražiti pozitivne stvari, imati vjeru da mogu nadvladati sve, kao pravi superheroj,” ispričala nam je Candy Kane, prisjećajući se bolesti koja ju je ipak promijenila.

“U bolesti sam izgubila 45 kilograma. Nisam velika kao što sam bila, ali za američke standarde još uvijek sam ‘debela’. No, sretna sam što sam živa. Sad znam koliko je važno prigrliti tijelo koje imate. Morate ga voljeti. U suprotnom, ako provedete život mučeći vlastito tijelo i želeći u zamjenu za njega neko drugo, nikad nećete biti zadovoljni. Ne postoji neko drugo vrijeme osim današnjeg. Treba biti sretan sada”, poručuje Candye Kane.