HNK su pretvorili u običnu garažu

Milko Šparemblek s godinama izgleda sve zanimljivije: dulja sijeda kosa i brada, pomno odijevanje, naušnica u uhu – stavio ju je 1982., kao i svi drugi članovi sjajne ekipe baletnih umjetnika koja je u Montrealu snimala “Čudesnog mandarina” – tijelo u dobroj kondiciji i, kako bi on rekao, “vertikalno”. Pitamo ga vraća li mu to tijelo ono što je u nj desetljećima ulagao?

- U ovoj se zemlji zaboravilo na radost rada! Nema ljepšeg osjećaja nego raditi ono što volite, i u tome uspjeti. Moja supruga radi u Školi klasičnog baleta. Plaće su vrlo diskutabilne, ali je radost pedagoškog rada, kad se malo po malo stvara budući plesač ili plesačica, neprocjenjiva - rekao nam je kad smo se susreli prošle subote.

Život Milka Šparembleka, danas 82-godišnjaka, baletnog umjetnika, člana najvažnijih baletnih trupa 20. stoljeća, koreografa, direktora svjetskih baletnih kuća, doista je bio posvećen radu. Početkom 50-ih bio je na baletnoj stipendiju u Parizu, a zatim postao član pariških baletnih trupa Janine Charrat, Mauricea Bejarta, Ludmile Tcherine, Pariškog baleta i opere, a u Bruxellesu, nakon što 1968. počinje suradnju s Amerikom, studira kod Marthe Graham i Josea Limona. U New Yorku je bio direktor Metropolitan baleta, u Bruxellesu balet majstor u trupi Mauricea Bejarta, u Lisabonu je osnovao Gulbenkian balet, bio je direktor Opere u Lyonu… Surađivao je, kao plesač i koreograf, sa savim najvažnijim svjetskim kućama, autor je stotinjak koreografija, dobio je važne međunarodne i domaće nagrade.

Razgovarali smo na Britanskom trgu, već desetljećima omiljenom Šparemblekovu mjestu susreta. Za vrijeme intervjua popio je čaj i popušio nekoliko cigareta koje je umetnuo u cigaršpic. Tako već 65 godina puši, ali, odmjeren kao i u svemu ostalom, samo 10, 11 cigareta dnevno.

Ne smeta vam pušenje?

- Dok ste u naponu posla, pušenje vam ne smeta, valjda zbog silne dezintoksikacije, znojenja... Devedeset posto plesača puši. Izađu sa scene, nakon napornog nastupa, i u garderobi zapale cigaretu. To sada, naravno, nije moguće jer je zabranjeno. No, počinje vam smetati kad prestanete raditi.

Iako ste prestali plesati s 50 godina, još ste dugo pomalo nastupali, a i danas održavate kondiciju vježbanjem.

- Bio sam direktor baleta u Lisabonu, i kad bi netko od plesača obolio, ja bih uskočio. To sam naučio kod Bejarta, gdje su velike predstave svi morali znati: balet majstori, pedagozi, korepetitori, i on sam, te su po potrebi upadali u predstave. Kondicija nije ista, ali vježabalo se svaki dan. Ja još uvijek vježbam. To je dugogodišnja navika pa nije teško potrošiti tih 30 minuta na dan.

Od 1992. do 1994. bili ste direktor Baleta HNK, a onda ste otišli. Čime niste bili zadovoljni?

- Okupio sam sjajnu međunarodnu ekipu, ljudi su bili spremni raditi i u skromnim uvjetima, ali – tadašnji HNK to nije htio. A ja mogu raditi samo ako sve odgovara mojoj ideji teatra. Danas i dalje igramo pretežno klasični balet, s jednim Englezom koji dolazi već četiri ili pet godina, a mi imamo nekoliko mladih ljudi vrlo, vrlo sposobnih. Jedan od njih je Staša Zurovac, drugi Mark Boldin, nemaju još 40 godina, sjajni su plesači, puni ideja. Sadašnji HNK je garaža. Dođe se, plati se parking, izlazi se. Bojim se da nema stav na koji ima pravo, ali i dužnost.

Imamo li uopće teatar sa stavom?

- Kazalište Gavella ima stav, po repertoaru, izboru ljudi. Glumci u Gavelli sjajno sudjeluju u svom teatru. Rado idem u Gavellu i ZKM. Dramski repertoar koji bi trebao biti u HNK u Gavelli je, ZKM-u, pa i u ostalim hrvatskim kazalištima.

Kao dječak ste se bavili atletikom.

- Počeo sam trčati s 10 godina. Trenirao sam na srednjoškolskom igralištu, koje je već 50 godina sramotno zapušteno. Trčao sam srednje pruge, 1000, 1500, do 3000 metara. Nastavio sam u Mladosti na Savi. No, ubrzo sam počeo studirati komparativnu književnost, zbog čega sam napustio atletiku. A 1947. već sam bio u teatru. Odavno se formirao moj stav da tijelo ne treba zanemarivati jer je ono posuda u kojoj naša duhovnost postoji ili ne postoji.

Što je presudilo da 1994. odete iz HNK?

- Konkretno, stvori se jedna grupa koja vehementno radi protiv vas, ne razumiju repertoar, ne razumiju što im se predlaže, a meni se nije dalo gubiti vrijeme s time, pozivati ljude na razgovor, uvjeravati ih... Intendant je bio Žorž Paro, veliki gospodin, veliki redatelj, nedavno je objavio sjajnu knjigu, koja se duhovito zove “Pospremanje”. Promocija je bila u Kazalištu lutaka, umjesto u HNK. On je bio deset godina intendant, a danas ga nitko ne zove ni blizu HNK! Ima tu još jedan problem, arhiv. Televizija je snimala predstave za vrijeme Jugoslavije, recimo, sjajnu prestavu “Kiklop” Koste Spaića, i snimila je to besprijekorno. U novoj hrvatskoj državi nije ništa snimala. Jedino Silvije Hum nekoliko puta. Na kome je krivnja i odgovornost? Bio je rat, jasno, za vrijeme rata “muze šute”. Tako se kaže, ali nije baš tako. Ja sam za vrijeme jedne od žešćih financijskih kriza radio u Parizu. Ministar kulture bio je Jack Lang koji je na jednom sastanku rekao: “U velikoj smo krizi, sad je vrijeme da se bavimo umjetnošću. I sad ću staviti novca koliko god mogu u kulturu.” Naša televizija se od tada nije oporavila, osim što je snimila par sapunica.

Jesu li vaši odlasci bili povezani s karijernom ili financijskom neizvjesnošću?

- Kad sam prvi put otišao, bilo je to zato što nisam imao više gdje učiti. Kad je u Jugoslaviju došla Madame Ninette de Valois, osnivačica engleskog baleta, izabrala je sjajnog plesača Duška Trninića iz Beograda i mene iz Zagreba, i tako sam dobio malu stipendiju za Pariz. Ondje je bilo puno naših plesača, svi su, da bi preživjeli, radili u kabareima, statirali u filmovima. Pa i sam Bejart. Učio sam kod pedagoga pariške opere, s druge strane je bila Olga Preobraženskaja. To su bile dvije škole, dvije tradicije, no dobre škole nikad nisu u kontradikciji. Iz rasadišta koje se zove HNK otišlo je 20-ak muških plesača, u kratkom vremenu nakon 50-ih. Svi su postali direktori baleta, koreografi, pedagozi. A osim toga, biti siromašan u Londonu, Parizu 50-ih godina nije bio velik problem. Soba u hotelu, šesti kat bez lifta, koštala je 1 dolar, 3 franka. Hrana u studentskoj menzi – 1 dolar, 3 franka. Sada za čas ode 500 eura za neku sobu. Skroman auto, Spaček, Reanault 4, koštao je tri mjesečne plaće, stari – jednu mjesečnu plaću. Ja sam vozio takav auto. Kad sam prvi put kupio novi auto, radio sam na filmu, on je stajao 6000 franaka, moju ondašnju mjesečnu plaću, doduše veliku.

Svojim najvećim uspjehom smatrate osnivanje trupe Gulbenkian u Lisabonu. Koji je tada bio vaš umjetnički credo, cilj, što ste željeli postići?

- Izbjeći prašinu tradicije! Tradicija je sjajna, ali se na njoj s vremenom nakupi prašina. Da suvremenog plesa nije bilo, trebalo bi ga izmisliti. On je sjajno proširio mogućnosti plesnog teatra, plesa uopće, njegove dramaturgije, introspekcije, emocije, onoga što se događa u ljudima kroz ples, što je u klasičnom baletu bilo zabranjeno. Danas su koreografi od suvremenih pristupa plesu mnogo naučili i suvremenu tehniku izmiješali s klasičnom. Bilo je sjajno to što su moji poslodavci sve prepustili meni. Fondacija Gulbenkian je bila zanimljiva institucija, zapravo ondašnje portugalsko ministarstvo kulture. Cenzura dramskih predstava bila je strašna. U Moliereu, Shakespeareu, Ibsenu, uvijek je bila neka rečenica za koju se moralo pitati Salazarovu vlast. Sam je Gulbenkian bio “morski pas” i važna mu je bila samo lova. Takvi ljudi, katkad, potkraj života sve to žele vratiti. Recimo, Bill Gates svake godine da par milijardi za umjetnost, Getty je razbaštinio obitelj i novac dao drugima – tako je i Gulbenklian. Njegov je sin bio samo član nadzornog odbora, a njegov portugalski odvjetnik vodio je sve poslove i donosio odluke. Njegova supruga osnovala je muzej moderne umjetnosti, klasične umjetnosti, orkestar, baletnu trupu i tri teatra - ti su ljudi bili najvažnije osobe u Portugalu.

Kako ste oformili trupu?

- Bila je to suvremena trupa, s 28 ljudi, koja ne može igrati velike klasične predstave, ali može sve drugo. Trupa je bila dobra, imali smo godišnje sedam programa, svaki je igrao sedam puta, a odlazili smo i na putovanja u Angolu, Mozambik, Cabo Verde, Gvineju, Brazil... Mnogo smo se prezentirali, a imao sam veze u Parizu, Bruxellesu, New Yorku. Nije bilo nečeg “uzvišenog” i “spektakularnog”, ali bio je to dobar posao, pristojne plaće, odlični uvjeti. Repertoar je bio glazbeno raznolik, od Šostakoviča, Stravinskog, do Bacha i Wagnera.

No, ipak ste otišli?

- Svi smo dali otkaz, svi su voditelji bili stranci... Godine 1974. buknula je revolucija, došlo je do netrpeljivosti, nitko nije bio otpušten, ali mi smo osjetili da je vrijeme da se maknemo.

Što biste vi napravili s baletom HNK?

- Napravio bih kazalište autora, u kojem možete vidjeti određeni tip predstava. To nije ograničenje, i ne znači da klasični repertoar mora nestati. Dapače. No, vrijedi sačuvati svega pet-šest djela, ostalo ne! Recimo, “Vragoljasta djevojka” je samo historijski zanimljiva jer prvi put u balet postavlja djevojku sa sela. Slično je u “Figarovu piru”, gdje je najpametniji brijač, a prvi put glavni lik nije ni princeza niti vila. Isto je tako s baletom “Giselle“, samo je “Giselle” neuporedivo bolja. “Le Corsaire”, “Bajadera” – sve je to upitno. Vrijedi sačuvati “Labuđe jezero”, “Giselle”, “Trnoružicu” po kvaliteti muzike, “Orašara”, po onome što predlaže, dvije “operete”, “Don Quijote” i “Coppeliju” - i dosta!

Što mislite o izboru Duška Mucala za intendanta HNK Split?

- Gospodin Mucalo mi je potpuno nepoznat, za njega nikad prije nisam čuo, pa ne bih mogao ništa o njemu reći, osim onoga što sam vidio u novinama. No, kako ljude koji u Hrvatskoj imaju veze s kazalištem obično poznajem, a s obzirom na to da je funkcija intendanta jednog nacionalnog kazališta visoka intelektualno-umjetnička zadaća, mogu samo reći da nemam definitivno mišljenje o cijeloj priči. Balet na pjevanje lokalne klape Almira Osmanović već je postavila prije 7-8 godina.

Kad ste zadnji put nešto radili u Hrvatskoj?

- Kad mi je bila 60. godišnjica rada, 2007., postavili smo moje “Pjesme ljubavi smrti”. Moje zadnje djelo bilo je “Johannes Faust Passion” koje je mnogo dalje otišlo u suvremenom kazalištu plesa, ali to nisu htjeli. Nisam se složio s prvom ponudom, ustao sam i otišao. Na kraju me supruga nagovorila. Tko bolje nagovara nego supruga?

Koliko supruga ima utjecaja na vas?

- Puno! Žene su moćne, jake, pametnije od nas u mnogočemu, u politici, u biznisu. Kad bi upravljanje svijetom bilo 50-50, bilo bi mnogo bolje. Moja supruga je odličan asistent, najbolji kojeg sam imao. Kad koreograf postavlja predstavu, uvijek je se zasiti prije no što sve bude gotovo. U našem poslu uvijek negdje dođe do greške. Kad sam prvi put pozvao jednog sjajnog mladog američkog koreografa, Lara Lubovitcha, računao je koliko mu vremena treba i rekao na kraju: “And one week more for the mistake” (“Još tjedan dana za grešku”). Pitam: “Kakvu grešku?” Odgovorio je: “Napravit ću sigurno grešku jer je to novo djelo.” I stvarno, pogrešio je. U još tjedan dana, do novog finala baleta, sve je odlično popravio.

Koje su bile vaše najveće greške?

- Imao sam ih... Neka sam djela postavljao 10-12 puta. “Pjesme ljubavi i smrti” postavio sam 12 puta i svaki sam put nešto ispravljao.

Hoćete li postaviti još koju predstavu?

- Imam 82 godine i nova bi mi predstava zahtijevala preveliki fizički napor, ali moguća je repriza nekog od mojih djela.

Koje predstave smatrate najuspjelijima, plesački i koreografski?

- Uvijek posljednu predstavu.

Je li vam bilo žao prestati plesati?

- I da i ne, to je isti posao. Gledam ovog našeg Stašu Zurovca, sjajan pjesač, ali igra još jako malo, samo još Tibalda u “Romeu i Juliji” i poslije toga u mome “Čudesnom Mandarinu”. Bio je sjajan. Teško mu je ostati plesač jer ima trupu, brine se za financije, propagandu, sastanke, telefone …

Tvrdite da u baletnoj populaciji nema više homoseksualaca nego u drugim zanimanjima. Zašto se stvara takva fama?

- Možda je razlog u kostimima za klasični balet. Bejart je bio gay, ali Killian nije... Dugo sam živio u grupi gay plesača. U Cocteauvu okruženju to su bili sjajni ljudi koje su normalno prihvaćali i oni koji su imali obitelji, djecu. Niti su u plesu bolji, niti lošiji, niti hrabriji niti manje hrabri. Odbaciti nekoga zbog homoseksualne orijentacije jednako je kao i odbaciti nekoga jer je rođen u Napulju! Sukobi su nepotrebni. Ne vidim razloga za postojanje Gay Pridea, ali ni razloga da ga se napada. U pariškoj atmosferi ljudi su se uvijek javno deklarirali. Ujutro smo jedni drugima prepričavali što nam se prethodne noći dogodilo, s damama ili s gospodom.

Studirali ste književnost. Što sada čitate?

- Dvije knjige Viktora Žmegača, SMS eseje, i Povijest glazbe, i zanimljivo je da mala knjižica ima istu težinu kao velika, ti SMS eseji su genijalni. Na Britancu obično nedjeljom nešto kupim, nedavno sam našao knjigu o Diderotu, a našao sam i jednu Agathe Christie.

Jesu li vaši roditelji utjecali na vaš izbor profesije?

- Ne! Otac je bio mali trgovac, ali kako je sve propalo u nacionalizaciji, postao je poslovođa. Imao je smisla za tehniku, i prvi je u Kustošiji kupio auto, fiću, i televizor! U Jugoslaviji se proizvodio kompletan kupaonski asortiman, ali nitko nije radio lančiće za čepove za kadu, nego si morao rukom ući u vodu... Moj stari je smislio stroj, najprije na ruku, a poslije na struju, koji je izrađivao lančiće za čepove. Prodavao ih je po cijeloj Jugoslaviji i dosta zaradio. Mama je bila kućanica. I da završim: sa suprugom Spomenkom imam dva sjajna sina, Davida Renea i Daniela Raya.