Ja sam Puma34

Puma sjedi za stolom u Sedmici.

Viši je nego što sam očekivala.

Mislim, nije da ga nisam prije vidjela. Objavili smo u Globusu prije tri godine intervju “Tajanstveni kralj uličnog arta”, a Puma je na fotografijama na glavi imao papirnatu vrećicu. Ili to ipak nije bio on nego netko iz kolektiva poznatog kao Puma34? Naime, Puma34 bio je jedan ulični umjetnik čiji je projekt umjetničkih intervencija, crteža, grafita itd. po fasadama, kontejnerima i ostalim urbanim površinama s vremenom toliko narastao da su mu se pridružila još šestorica prijatelja, preuzevši njegovo umjetničko ime i stvarajući upečatljivu uličnu umjetnost.

Sad preda mnom sjedi Puma34, onaj prvi i pravi, koji je sve i pokrenuo. Ranije se na ulicama i zidovima potpisivao i kao Filjio.

Zove se Bruno Pogačnik.

“Kako znam da si ti doista pravi Puma34?”, pitam.

“Misliš da bi si netko drugi tetovirao puma na ruku?”, odgovara protupitanjem i pokazuje tetovažu. Na jednoj šaci piše, goticom, Puma. A iznad na ruci tetovaža je profesora Zlatka Kesera, mentora njegove klase sa zagrebačke Akademije likovne umjetosti. Zapisane su i Keserove riječi “unutarnja svjetlost”, u prijevodu na velški.

Stil Pume34 alias Brune Pogačnika prije tri godine, kad smo radili prvi intervju bez njegovog imena, bio je skejterski. Sada pak nalikuje na Grigorija Raspućina, poznatog vidovnjaka i razvratnika iz sutona Ruskog carstva. Pod svojim pravim imenom održat će i izložbu koja se 1. prosinca otvara u galeriji Lauba pod nazivom “The Magic is gone (But the Filth is still there)”.

Pitam zašto je odlučio tek sada izići u javnost sa imenom i prezimenom.

“Zato jer se više nemam potrebe ‘skrivati’. Ne bavim se više ilegalnim aspektom umjetnosti”, kaže Bruno. “Grafiti i street art bili su ilegalno djelovanje. Nije bilo pametno predstaviti se imenom zbog policije i komunalaca. Bilo bi kontraproduktivno plaćati kazne za svoju umjetnost, a ne zarađujem”, kaže Bruno.

Također, izložba koju priprema nije prikaz njegovog uličnog arta nego rađena baš za galerijsko izlaganje. Velika su očekivanja od nje jer ex-Puma34 ima kultni status u mlađim umjetničkim krugovima. Ovih dana u atelijeru radi goleme skulpture, završava i digitalne kolaže, a sprema i ambiciozni film. Usput radi i šaljive performanse s prepariranim životinjama i svira s drugim članovima svog benda Mrtvi.

Bruno Pogačnik rođen je prije 30 godina u Zagrebu. Njegov je otac iz hobija na papiru crtao golubice, a sinu je sa 15 godina dopustio da ima svoj atelijer. Od tada Bruno Pogačnik neprekidno nešto stvara.

“Od 7. razreda sam se kontinuirano bavio crtanjem grafita”, kaže. “Unutar grafiti kulture uobičajeno je da umjetnik preuzima novo ime, koje će koristiti kao svoj potpis ili tag. Prešavši s grafita na – nazovimo to – street art, zadržao sam dio te tradicije. Prvo ime Filjio jednostavno je bilo ime koje mi se činilo dovoljno čudnim da se odmakne od klasičnih grafiti tagova. Tada su mi napeti bili pećinski crteži i utjecaji takozvanog enformela. Puma ja nadimak koji sam dobio na faksu na jednom tulumu, kada smo se u klasi krstili najglupljim nadimcima, a 34 je broj kuće u kojoj stanujem”, kaže Bruno Pogačnik.

Djela Filjia i Pume34 godinama su se pojavljivala na ulicama Zagreba. Ukupno više od 10.000 radova, od kojih se mnogi još vide na neobnovljenim fasadama i željeznim elementima kao što su, primjerice, poklopci strujnih osigurača gradske rasvjete. Bili su to prvo Filjini crteži čudnovatih stvorenja, pa Pumini kolaži, printovi i grafike koje je lijepio na zgrade, kontejnere... Uslijedila je izložba na Filmskom festivalu u Motovunu, izložba “Studio34” u SC-u, a Filip Trade je izdao njegovu monografiju (tzv. artist book) pod nazivom “Data book on Hydrocarbons”.

“Puma34 je s vremenom postao kolektiv. Bila je to grupa od nekoliko ljudi koji su slično razmišljali, družili se, interna priča koja je prerasla u kreativnu interakciju. U suradnji sa zagrebačkom uličnom umjetnicom OKO osnovali smo u našem ateljeu i ZagrebStreetzine galeriju u kojoj su se redovno održavale izložbe radova skoro čitave mlađe umjetničke generacije. Neke su izložbe završavale totalnim delirijem”, opisuje Bruno.

Sam Bruno Pogačnik u širem kontekstu pripada generaciji izrasloj u postsocijalizmu, koja se krajem 90-ih formirala od skatera i grafitera s jedne strane i alternativne ekipe oko kluba Močvara i kasnije Krivog puta s druge strane. Za vrijeme Domovinskog rata imali su u prosjeku oko deset godina.

Bruno svoje 20-e opisuje kratko: “Kreativno ludilo i kaos, ali uz odgovornost prema sebi i drugima”. Izrasli su u talentirane, opičene, kreativne, ambiciozne ljude svjesne tko im i s kojim utegom ostavlja svijet... Završio je dva fakulteta – Likovnu akademiju i Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu. Zvuči kao roditeljski san! No, Bruno Pogačnik, kao tipski pripadnik svoje visokoobrazovane generacije, uz znanje u glavi nosi na tijelu i bezbroj bizarnih tetovaža i pirseva. I još mnogo toga što mnogi roditelji sretni što im je dijete diplomiralo na dva fakulteta ne bi podnijeli...

“Uglavnom, nakon nekoliko godina galerije ZagrebStreetzine, sve se raspalo. Ekipa se promijenila, jednostavno je ta čarolija kolektiva nestala. Odatle i naziv nove izložbe ‘The Magic is gone (But the Fillth is still there)’. Magija je nestala, ali grdi element je još tu. Kad smo skinuli ružičaste naočale, oko nas je ostalo samo razno informacijsko smeće. Moji digitalni kolaži prikazuju osobne apokalipse, niz malih osobnih smakova svijeta koji uništavaju svijet, a ne jednu veliku apokalipsu izvana”, kaže Pogačnik. “Okružuje nas gomila informacijskog smeća koje rezultira kreacijom hibridnih čudovišta, glavnih protagonista mojeg svijeta. Ja sam samo medij koji ih prenosi, nazovimo to cyber šaman. Tematika radova je moja osobna zainteresiranost za protok informacija između društvenog okoliša i pojedinca te mogućnosti individualnog utjecaja na njegovo oblikovanje”, objašnjava.

Zadnjih nekoliko godina radi na filmu “666 minutes from here”, eksperimentalnom filmu, kako kaže, biblijskih razmjera. Statični kadrovi tog filma bit će nova serija radova, a film se nadovezuje na filozofiju tzv. “expanded cinema”, tj. spoja filma i svih doživljaja oko njega (performansa itd.) u jedno multimedijalno iskustvo.

“Kolažiram razne žanrove, od horrora do dokumentarca, s vizualnim utjecajem live pop-koncerta. Želim napraviti najduži film u Hrvatskoj, dugačak 666 minuta, omnibus s hrpom kratkih neočekivanih situacija. Izložba koja predstoji bit će prezentacija dijela tog mog svijeta”, najavljuje. Posjetitelje će dočekati skupina “oživljenih” čudovišta, gdje će prvi put njegovi likovi “izaći” u treću dimenziju.

Pitam ga odakle sada u njegovu radu i imidžu fascinacija okultnim, ponajprije šamanizmom. “Nije to magija na negativan način, neki sotonistički rituali ili slično, nego magija u svrhu osobnog prosvjetljenja. Riječ je o podizanju stanja svijesti protiv vlastitih predrasuda. Svaki pristup duhovnosti koji se ne svodi na odlazak na misu danas se kod nas doživljava kao nešto okultno i negativno. I muzika koju radimo ima korijene u black metalu, ali ne u smislu ‘pobijmo kršćane’, nego kao povratak natrag u prirodu, u šumu. Nemam ništa protiv kršćanske religije niti koje druge, ali ako me društvo nasilno tjera u određeni kalup, prisiljen sam reagirati na to”, kaže Bruno.

Za kraj umjetniku postavljamo jedno “prizemno” pitanje. Od čega živi? Poznato je, naime, da je za vrijeme Puminih izložbi nekoliko kolekcionara kupilo njegova djela, ali to je bilo prije tri godine. Jedna se slika navodno nalazi i u zaplijenjenoj kolekciji Ive Sanadera.

“Ne živim isključivo od umjetnosti. Bila bi laž reći da se danas može živjeti od umjetnosti. Atelje dijelim s prijateljicom slikaricom, uglavnom se nekako snalazim. Jedan period nakon zadnje izložbe sam lakše disao, ali daleko od toga da sam, na primjer, mogao kupiti Bentleyja. Izuzetno mi je važno da imam podršku obitelji na psihičkom a i materijalnom nivou. Ne gledaju me kao teret, što mi osigurava mir za stvaranje”, kaže.