Kraljica majka ruskog baleta

Jednako samouvjereno i samosvjesno kao što je nekoć vladala scenom, Maja Pliseckaja, najslavnija živuća balerina, legenda cijenjenog ruskog baleta i slavnog Boljšoj teatra, ulazi u jednu minhensku parfumeriju u kojoj se dosjetila da bi je baš bilo zgodno snimiti. To ima veze sa scenom – objašnjava nam Maja Pliseckaja svoju ideju – a nije daleko ni od njezina minhenskog stana, u sveučilišnom kvartu grada, nedaleko od samog centra u kojemu trenutačno i domaći i stranci slave Oktoberfest pa cijeli München miriše na pivo. Bavarski velegrad dom je Maje Pliseckaje i njezina muža Rodiona Ščedrina. On i dalje sklada, ona je uz njega, odmara se, proživljava svoju visoku životnu dob kvalitetno, energijom djevojke koja još uvijek plijeni sa scene. Ime Maje Pliseckaje u baletnom se svijetu i danas, dugo godina nakon što je primabalerina okačila svoje baletne “špicerice” o klin, izgovara sa strahopoštovanjem. Ova dostojanstvena žena, koja ispija svoj popodnevi čaj u miru jednog minhenskog tajlandskog restorana u kojemu smo se susreli, protivila se režimu otkada se rodila. Otac joj je bio državni neprijatelj, strijeljan jer je zaposlio bivšeg tajnika glavnog državnog neprijatelja, Lava Trockog.

Obiteljsko nasljeđe

Njezino je odrastanje bilo tragično. Rođena u Moskvi 1925. godine, u uglednoj židovskoj obitelji, Maja Mihajlovna Pliseckaja ima obiteljsku baletnu tradiciju. Otac Mihael bio je inženjer i komunist porijeklom iz Bjelorusije, a mama Rahil, koja je umrla u visokoj starosti, u 91. godini, filmska glumica iz klana Messerers, koji su bili članovi Boljšoj teatra. Njezina tetka Sulamif bila je među prvim primabalerinama Sovjetskog Saveza. S devet godina, 1934., Maja je krenula u baletnu školu. Bila je nezimjerno talentirana. Tri godine kasnije njezin je otac uhićen i ubijen, a mama poslana u radni logor u Kazahstanu kao žena neprijatelja naroda. Očev krimen bilo je već spomenuto zapošljavanje nekog tko je bio blizak Lavu Trockom. U svojoj opsežnoj autobiogafiji “Ja, Maja Pliseckaja”, koja je objavljena na 13 jezika i zbog koje primabalerina zapravo rijetko daje intervjue i ne želi odgovarati na pitanja o svojoj prošlosti, napisala je osobnu ispovijest, i sve detalje o tome kako je bilo živjeti u tako dramatičnim uvjetima, kada je sve bilo moguće i kada su ljudi nestajali preko noći. Na neki način, Maja Pliseckaja bila je najveći talent Sovjetskog Saveza, bila je žena koja je svojim talentom uspjela pomaknuti i tvrde aparatčike, slomiti komunistički establišment koji punih pet godina najsjajniju zvijezdu Boljšoj teatra nije puštao preko granica SSSR-a jer nije imala putovnicu.

Majina tetka Sulamif brinula se o djevojčici, njezin muž Asaf preuzeo je brigu o Majinu bratu koji je također završio baletnu školu. Dvije godine nakon smrti oca, Maja odlazi u posjet majci u logor u Kazahstanu i pred očima logorašica pleše joj scenu umirućeg labuda iz Labuđeg jezera Pjotra Iljiča Čajkovskog. To je vrhunac drame u logoru. Najveća balerina svih vremena završava baletnu školu Boljšoj unatoč činjenici da je sve protiv nje. Odmah je dobila rang primabalerine jer su takav talent, ljepota i gracilnost pokreta i u izuzetno plodnoj ruskoj baletnoj školi bili prava rijetkost. Balet ju je spasio od progona i zato je svojoj profesiji posvetila čitav život, plešući i u starosti, a plesat će sve dok je živa, ako ne tijelom, onda u srcu.

U dobi od 84 godine možda bi L’Orealu ili kakvoj drugoj kući koja proizvodi čarobne kremice bilo pametnije da svrgnu plastičnu Jane Fonda i za repliku “ja to zaslužujem” angažiraju gospođu Pliseckaju koja svoju starost ne osjeća. Ne osjećaju to ni ljudi koji s njom razgovaraju. Vitke figure, krhka, ali karizmatična, Maja Pliseckaja ima osmijeh koji plijeni i oči koje, ispod debelog sloja eyelinera plamte jednakom životnom strašću i radosti kao da se radi o dvadesetogodišnjakinji. Glas joj je dubok, njezine slavne ruke, kojima je dočaravala pokrete labuda ili Carmen, pažljivo manikirane. Bore su, dakako tu, ali ih ona ponosno nosi. Mada je u svoje vrijeme bila baletni “div” jer je visinom odskakala od prosjeka, ima ispod 170 centimetara, a nosi cipele na srednje visoku petu. Izuzetno snaga plamti iz toga sitnog tijela koja je na sceni prirodno, u svom ambijentu. Maja je voljela svoju publiku i ona joj je uzvraćala obožavanjem bez obzira tko je sjedio u prvome redu, slavni ljudi ili tek obični smrtnici koji su u baletnoj predstavi doživljavali ostvarenje nekih svojih snova i maštanja.

Ples i u 80-ima

Maja Pliseckaja ne predaje se, na svoj 83. rođendan plesala je u Parizu u sklopu rođendanske proslave, na poziv dugogodišnjeg prijatelja, modnog dizajnera Pierrea Cardina koji je također duboko zakoračio u osamdesete. Nekoliko godina ranije, 20. studenoga, kada je rođena, proslavila je 75. rođendan u Boljšom teatru u nazočnosti tadašnjeg predsjednika Vladimira Putina, koji je s njom otvorio tu iznimnu baletnu večer dužu od pet sati. Balerina je otplesala insert iz baleta ”Isadora” na Schubertovu glazbu. Zatim je otplesala koreografiju ”Ave Maja” koju je upravo njoj posvetio Maurice Bejart.

Balerine i baletani moskovskoga Boljšog teatra izveli su nekoliko prizora iz ”Don Quijotea”, njezina najdražeg baleta.

Nakon susreta s njom, svatko bi poželio da je takav u svojim osamdesetima, zdrav, vitalan, lijep, duhovit i skroman. Maja Pliseckaja živi životom dobrostojeće umirovljenice. München je, smatra, pravo mjesto za takav život.

Plešete li još uvijek?

- Sada više ne. Plesala sam u Varšavi prošle godine kada je bila promocija moje knjige. Malo sam zaplesala neke dijelove iz Carmen i publika se odmah podigla na noge, svi su mi pljeskali, bilo je jako lijepo... Bila sam sama na sceni. Orkestar još nije ni počeo, a ovacije su već krenula. Dvije tisuće ljudi stajalo je i aplaudiralo mi. To su zaista moćni trenuci.

Bavite li se vježbanjem?

- Ma ne. Ne osjećam potrebu za tim. Dovoljno sam se naplesala u životu, sada živim na staroj slavi kada je vježbanje u pitanju. Mislim da za tim nema potrebe.

Što onda radite, kako provodite dane?

- Kada sam u Sankt Peterburgu, odlazim mnogo na baletne predstave. Ovdje više volim pomagati svome mužu i biti s njim, sada sam život tome posvetila.

Kako se osjećate na sceni?

- Obožavam biti na sceni i uvijek sam voljela biti pred publikom. To je moj život. To je profesija za koju sam školovana. Uvijek sam govorila da je bitno na sceni biti poput komete, plamtjeti pokretima pred publikom, dati se plesu u potpunosti. Onda živi magija.

Je li to težak posao, iscprljujući? Balerina je uvijek krhka figura, fantazija s osmijehom koja na prstima pleše po sceni?

- To je težak posao u jednakoj mjeri koliko je i vaš ili bilo koji drugi. Važno ga je radite s maksimumom, voljeti ga i da ne doživljavati kao teret, nego kao nešto što vas čini sretnim.

Pratite li danas balet?

- Zanimljivo je koliko danas različitih zemalja nastoji ostvariti svoju baletnu tradiciju i imati jake baletne škole. Osim Rusije, koja je uvijek bila prva kada je trebalo sačuvati baletnu tradiciju, sada imamo balerine iz Sjedinjenih Država, balerine s Filipina, iz Južne Koreje, iz Kine... Ne razumijem to što se balerine koje ne mogu plesati klasiku upućuje da plešu moderni ples, a to nije isto. Mislim da je danas u baletu problem i to što se previše obraća pažnja na gimnastički element, manje na činjenicu da treba biti emotivan na sceni, da tehnika nije sve.

Pad komunizma

Prije dva desetljeća pao je Berlinski zid, pao je komunizam. Što je za vas to značilo, sjećate li se tog trenutka?

- O, da. Mi smo tada živjeli u Moskvi. Željela sam da se to dogodilo ranije, da je do promjena došlo još brže, to bi me veselilo. Puno lošega se dogodilo u međuvremenu. Sovjetska vlast je mučila toliko ljudi, toliko je života propalo.

Mislite li tu i na svoju obitelj?

- Da, aposlutno na sve članove moje obitelji jer su svi oni teško živjeli. Bile su to užasne godine za nas, a to se ne zaboravlja. Kada je zid pao, ljudi su očekivali da će sve biti bolje, da će se promjene dogoditi preko noći, a nisu se dogodile. Ljudi i dalje teško žive, naročito u Rusiji. Nije onako kako su mislili, kako su se nadali da će biti. Jedna teška vremena zamijenjena su drugima.

Nerado govorite o sebi, uglavnom sva pitanja referirate na knjigu “Ja, Maja Pliseckaja” koju ste napisali prije nekoliko godina. Zašto?

- Željela sam reći svoju istinu i rekla sam je u toj knjizi. Puno toga se o meni pričalo, bilo je puno laži i ja sam željela dati vlastitu stranu priče, govoriti o svom životu svojim riječima. A bilo mi je lako zato što sam cijeli svoj život vodila dnevnik i pisala za koga sam plesala, gdje sam bila, što se događalo, je li bilo nekih anegdota. Bilo je tu i nekih običnih besmislica koje su također završile kod izdavača, nešto što sam pisala u dnevničkoj formi, ali htjela sam dati autentični dokument, istinu o sebi. Sada to postoji arhivirano pa nemam potrebu više govoriti o tome. Ta su poglavlja trebala biti odavno zatvorena.

Rođeni ste u židovskoj obitelji, odrastali u komunizmu. Jeste li religiozni?

- Ako mislite u smislu idem li u crkvu ili ne, onda nisam. Ali imam svoju posebnu životnu filozofiju koje se držim i u tom smislu mislim da jesam religiozna. Mislim da svaki čovjek ima svog anđela čuvara koji se brine o njemu. Kod nekih ljudi on je jači, kod nekih slabiji. Ne vjerujem da gore na nebesima sjedi jedan čovjek i brine se za sve nas, za milijarde ljudi na ovome svijetu koji imaju svoje probleme i molitve upućuju njemu, a on, jedan, donosi odluke za sve. Bilo bi to previše posla za jednu osobu, tako da mislim da je ovo moje puno jednostavnije. Lijepo je vjerovati, treba imati nadu i držati se lijepih stvari u životu. To zaista kasnije ostaje. Ovih ružnih stvari treba se što prije riješiti.

OLOVNE GODINE KOMUNIZMA

Brežnjev me prvi pustio na turneju

Obožavao vas je Robert Kennedy, plesali ste pred državnicima koji su vam se divili. Jesu li vam bili prijatelji ili samo publika?

- Družila sam se s puno ljudi, ali mi je uvijek bilo jasno da ljude dijelim na dobre i loše, bez obzira na to tko su. Oni koji su nekada bili važni, danas više nisu, oni koji su utjecali na neke stvari, izgubili su svoju moć s vremenom. Sve to prođe. Nisam bila njima fascinirana, uvijek sam plesala isključivo za svoju publiku, bez obzira na to tko su ljudi koji sjede u njoj. Ja sam bila glavna zvijezda Boljšoj teatra godinama, ljudi su dolazili u kazalište da bi gledali mene kako plešem, ali kao glavna zvijezda teatra pet sam godina ispraćala svoje kolege na svjetske turneje i ostajala kod kuće.

Kako ste se tada osjećali?

- Strašno, bilo je to grozno iskustvo, ponižavajuće. Tek kasnije je Leonid Brežnjev popustio i odlučili su me pustiti na turneju. Tada je Boljšoj teatar prvi put odlazio u Sjedinjene Države i ja sam mogla ići s njima. Možete zamisliti kako sam se osjećala kada sam prvi put dobila mogućnost plesati pred stranom publikom i otići u inozemstvo.

Mrtvi Boljšoj

Kakve vas uspomene vežu uz Boljšoj teatar?

- On više ne postoji, uništen je. Hitler ga bombama nije uspio uništiti, ali su ga ljudi u Rusiji uspjeli dokrajčiti i on danas ne radi jer se renovira već godinama. Nažalost. Boljšoj teatra više nema. Sada je u fazi rekonstrukcije i neće biti dovršen još gotovo pet godina. To je užas i katastrofa. Boljšoj teatar je bio simbol Rusije i njezine kulture i ako ne radi, ako ne funkcionira, on nema nikakvog smisla, a nitko drugi nije preuzeo njegovu ulogu. Jako sam žalosna zbog toga.

Kako vi doživljavate svoje godine?

- Ne zamaram se time. To sam ja. Osjećam se dobro. Sretna sam i zadovoljna. Možda se to vidi na meni.

Zanima li vas politika?

- Politika je puno utjecala na moj život i ona je uvijek i u svačijem životu prisutna. Ali, nisam njome fascinirana, nisam bila čak ni onda kada je politika određivala moj život. Ona je nešto što vas steže, jer nije poštena. U njoj nema pravde.

Kao predsjednik, Vladimir Putin dodijelio vam je najveće državno odlikovanje u Rusiji. Znače li vam nagrade?

- Naravno. Ja sam jedina žena koja je dobila sve tri velike državne nagrade, najvažnije koje netko u Rusiji može dobiti. Bila sam jako ponosna. Drago mi je što je Putin toliki kavalir pa mi je dao sve te nagrade. Od Mitteranda sam dobila Legion D’Honneur i volim dobiti priznanje za svoj rad, to je najprirodnija stvar na svijetu.

Je li točno da vas je KGB nastojao pridobiti, da su vas pratili, da su željeli iskoristiti vaš status superzvijezde?

- Da, oni su neprestano pratili sve vezano uz mene jer sam bila neprijatelj režima. Drugi su putovali, ja sam bila doma, jer nisam željela imati ništa s njima i zato što sam uvijek ostala svoja. S druge strane, oni su onemogućili moju afirmaciju u inozemstvu kada sam u Rusiji bila superzvijezda.

Sjećate li se prvog odlaska u Sjedinjene Države? Iz Rusije ravno u Ameriku?

- Bio je to velik šok, nešto posve neočekivano. Bila sam jako sretna i uzbuđena jer je to zaista bilo jedno novo iskustvo i nisam se nadala da ću ikada tako nešto doživjeti. U Americi sam plesala u predstavi koju je gledao JFK, Robert Kennedy...

Susret s Titom

Jeste li ikada bili u Hrvatskoj?

- Ne, bila sam u Jugoslaviji, davno je to bilo.

Plesali ste za Tita?

- Da, imali smo baletnu predstavu za njega. Bilo je to u Beogradu, mi smo došli iz Moskve na turneju. Poslije priredbe organizirano je upoznavanje s Titom.

Je li bio šarmantan?

- Ma, možete misliti! Držao se jako važno, moćno i nakon što sam mu predstavljena, pitala sam ga: ”A kako to, druže Tito, da vas Staljin nije ubio?” On me pogledao, i svi su zapravo ostali zatečeni tim mojim pitanjem jer je bilo izravno i neočekivano. Ljudi oko mene mislili su da sam poludjela. Ali, on me pogledao s interesom i rekao mi: “Zato što sam imao svoje ljude oko sebe”, a i u tom je trenutku bio okružen tjelohraniteljima. Bilo mu je smiješno to što sam ga pitala pa je i atmosfera onda bila opuštenija. Prošlo je nekih 25 godina i Ščedrin i ja ponovno smo bili u Beogradu. Zvali su me s recepcije da me treba neki čovjek. Sišla sam i to je bio jedan od Titovih tjelohranitelja koji su te večeri bili s njim. Rekao mi je da bi me vozio u Jovankinu automobilu u kupovinu, lijepo smo se porazgovarali. Kako je ona?

Jovanka? Pa, ima 85 godina, rijetko izlazi...

- Pa da stara je, već joj je 85... (smijeh)

Vaš muž, kompozitor Rodion Ščedrin, i vi u braku ste više od 50 godina. Je li to bila ljubav na prvi pogled?

- Da, mi se volimo jednako kako smo se voljeli prvi dan. Sve je to jako jednostavno: on voli mene i ja volim njega. Živimo jako skladno i razumijemo se.

Pomažete li mu oko glazbe?

- Ne, mislim da je on glazbeni bog. Ja mu tu ne mogu pomoći niti išta sugerirati.

Razgovaramo na mješavini rusko-hrvatskog jezika, kažete da slabo govorite engleski, pa čak i njemački, mada ovdje živite i mada ste proputovali cijeli svijet. Kako to?

- Znate kako je bilo u doba kada sam ja odrastala, svatko tko je učio strani jezik i govorio engleski, taj je odmah bio sumnjiv, odmah bi se za njega zainteresirale određene službe koje su htjele znati zašto je odučio učiti strane jezike. Tako da se nekako snalazim, ali nisam nikada zapravo naučila govoriti neki jezik. Bilo mi je smiješno kada su za mene govorili da sam britanska špijunka, a ja čak ni engleski ne znam.

Briga me za slavu

Pamtite li koga od svojih baletnih partnera?

- Teško, bilo ih je na stotine. Tko bi ih sve upamtio! Znate kako to danas funkcionira, recimo na filmovima, događa se da se glavni glumac i glumica zaljubljuju pa se rađaju afere... U plesu nije tako. Mi smo svi odreda bili profesionalci i znali smo što moramo raditi, nije to bilo ništa što se miješalo u naš privatni život i dobro je da je tako bilo. Ja sam školovana da budem balerina i da plešem, s partnerima s kojima sam radila bila sam profesionalno povezana, ne privatno. To su bila takva vremena i takva razmišljanja, drukčije nije bilo moguće. Moja životna filozofija je bila takva.

Slavni ste, ušli ste u povijest. Godi li vam slava, to što gotovo svi na svijetu znaju tko je Maja Pliseckaja i što vaša nasljednica još nije ni na horizontu?

- Slava je smiješna stvar. Nikada se nisam previše brinula o slavi niti sam ikada bila kapriciozna diva, s posebnim zahtjevima, koja se ponašala kao da je iznad drugih. Ja sam normalna, najnormalnija osoba. Sretna sam i zadovoljna svojim životom i karijerom, ali ne mislim da je slava nešto o čemu bi ljudi trebali previše voditi računa.

Što mislite o modernom plesu?

- Kada neka balerina loše pleše, onda se za nju kaže: Ah, ta se bavi modernim plesom...

MÜNCHENSKA ADRESA

Izabrala sam Njemačku jer u njoj postoji red

Zašto ste se odlučili na život u Njemačkoj?

- Volim biti ovdje. Moj muž voli ovdje raditi i stvarati. Ovo je zemlja u kojoj postoji red i koja sjajno funkcionira. Ovdje se osjećam slobodna, ugodno mi je. Osim toga, ovdje postoji institucija zaštićenih autorskih prava i načina kako umjetnik može raditi i stvarati. Nije čudo da ovdje još postoje note koje je pisao Mozart!

Je li vaš dom ovdje u Münchenu ili u Moskvi? Gdje vam je domovina?

- Domovina je uvijek Rusija. To je nepromjenjivo, ondje sam se rodila. Sada radije odlazim u Sankt Peterburg nego u Moskvu. Ne znam gdje je ljepše jer toliko putujem da više ni sama ne znam na kojoj sam adresi. Tako sam i knjigu napisala, u hotelima i avionima jer su to mjesta na kojima se najviše nalazim. Zapravo, kada me netko pita gdje sam najčešće, slobodno mogu reći, i to je istina, da sam najviše u zraku!

Kako doživljavate ogromne socijalne razlike u Rusiji koje postoje danas?

- Situacija je užasna. Ne možete pod izgovorom demokracije bogatiti jedne, a da drugi nemaju ništa. Žalosna sam zbog toga. Ljudi u Rusiji danas depresiju utapaju u alkoholu, u porocima, uništavaju se jer smatraju da su im životi protraćeni jer ne mogu pristojno živjeti. To je zaista nešto jako ružno, takva neimaština u kojoj nema perspektive, a neki žive kao da su od zlata!