Kubanski kralj jazza u Rijeci

Moja je filozofija oduvijek bila: ja volim glazbu. I točka. Ne želim biti zapamćen kao jazz trubač. Želim da me se pamti kao ljubitelja glazbe. Jer volim svirati klavir, volim komponirati. Sve mi je to jednako drago koliko i svirati trubu - riječi su glasovitog svjetskog jazz glazbenika, najpoznatijeg ipak po svojem trubačkom umijeću, kubanske legende jazza koja će u Hrvatskoj prvi put nastupiti na Riječkim ljetnim večerima, u petak 17. srpnja.

Nastup će se održati u sklopu njegove europske turneje za koju se ideja rodila upravo s dogovorom nastupa u Rijeci. Uoči nastupa Arturo Sandoval dao je ekskluzivni interview za Globus.

Nakon što je 1990. emigrirao s Kube i nastanio se u Miamiju, Sandoval je 2006. ondje otvorio klub “Arturo Sandoval Jazz Club”, u kojem su nastupili najpoznatiji jazz glazbenici, a i on sam svira barem jednom mjesečno.

Počeo je svirati s 12 godina u lokalnom klubu u predgrađu Havane, gdje je tada živio. Iako je svirao mnoge instrumente, zaljubio se u trubu koju je u Kubanskoj nacionalnoj umjetničkoj školi učio tri godine.

Sa 16 godina, već totalno opčinjen jazzom, svirao je u Nacionalnom orkestru, a 1977. upoznao je Dizzyja Gillespieja koji je tada posjetio Kubu, što je za napredak njegove karijere bilo presudno. Njihov je susret opisao riječima: “Otišao sam na brod kako bih ga pronašao.

Nikad nisam imao kompleksa oko upoznavanja slavnih ljudi. Ako nekoga respektiram, jednostavno mu priđem i pokušam ga upoznati.” Nakon što mu je neko vrijeme bio vodič po Kubi, Sandoval je jedne večeri pokazao i svoj glazbeni talent. Gillespie je bio oduševljen. Odigrao je ulogu njegova mentora na Kubi, ali i po dolasku u SAD. Naime, za vrijeme jedne turneje Sandoval je potražio politički azil u američkoj ambasadi u Rimu.

Prestižne nagrade

Sandoval je osnovao nekoliko jazz bandova s kojima je uspješno nastupao, te ima prilično bogatu diskografiju. Osvojio je nekoliko najprestižnijih diskografskih priznanja poput nagrade Grammy te doživio izniman uspjeh na Bilboardovoj ljestvici.

Već ste nastupali u Europi. Kakva su vaša iskustva s ovdašnjom publikom?

- Europska je publika odlična, vrlo entuzijastična i muzikalna. Uvijek mi je zadovoljstvo svirati u Europi.

Što je bilo presudno u odluci da napustite Kubu?

- Snažno vjerujem da bez slobode život nema smisla. Sloboda je najvažnija stvar na svijetu. To je bio više nego dovoljan razlog da napustim Kubu.

Kako danas doživljavate Kubu, nedostaje li vam, kako se informirate o političkim okolnostima ondje?

- Na nesreću, ljudi su ondje gladni i bez nade i nemoguće je pasti niže. Naravno da sam vrlo zainteresiran za događaje u zemlji moga rođenja, ali nisam optimističan. No, o budućnosti ništa ne znam – samo Bog zna.

Što očekujete da će se dogoditi nakon Castrove smrti? Biste li voljeli ponovo živjeti na Kubi?

- Iskreno, ne. Jako sam sretan što imam američko državljanstvo i što živim ovdje. Ne vjerujem da ću se ikada vratiti na Kubu.

Koliko se sjećate svojeg djetinjstva i mladosti na Kubi?

- Moje je djetinjstvo obilježeno divnom obitelji, ljubavlju, toplinom. Ali bili smo tako strašno siromašni, jedina stvar koju smo imali bila je velika obitelj i mnogo ljubavi koja je bila snažnija od užasa oko nas.

Kako ste se osjećali komponirajući glazbu za film “Za ljubav ili domovinu” koji govori o vašem životu?

- Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Nikad nismo zaista pripremljeni gledati vlastiti život na filmu. To je iskustvo zaista impresivno, cijelog vas obuzme, ali uživao sam u svakom trenutku. Komponiranje za film bilo je ispunjenje mojeg sna. Zaista cijenim što sam dobio takvu priliku. To je jedno od mojih važnijih životnih postignuća i jedna od stvari koje me doista vesele. Jedna od boljih prilika u glazbenom biznisu jest skladati filmsku glazbu.

Oduševljen Garcijom

Kako vam se svidio Andy Garcia u ulozi Artura Sandovala?

- Garcia je napravio nevjerojatan posao. Riječ je o krajnje profesionalnoj i vrlo muzikalnoj osobi. Način na koji je ostvario ulogu u ovom filmu vrijedan je divljenja i respekta. Ta mu je uloga donijela i nekoliko nominacija za Emy, za najboljeg glumca, Golden Globe 2001. te Satellite Awards 2001. godine.

Nastupali ste s mnogo slavnih glazbenika. Možete li navesti neke s kojima ste ostvarili osobito uspješnu suradnju?

- Nastupao sam s toliko kolega i svatko ima specifičan razlog zbog kojeg ga poštujem, pa mi je neugodno spomenuti samo neke od njih. Naravno, slučaj Dizzyja Gillespieja po semu je osobit. To je bila sasvim posebna i neponovljiva veza.

Kakav je status jazza u današnjem glazbenom svijetu? Respektira li se dovoljno taj glazbeni žanr?

- Mislim da jazz nije cijenjen toliko koliko bi trebao biti. To vjerojatno ima veze s promocijom, statusom i načinom na koji se jazz predstavlja na radiju, televiziji i u medijima. Oni bi trebali sudjelovati u edukaciji ljudi i naučiti ih koliko je jazz važan, posebno u američkoj kulturi. Koliko su duboki i važni korijeni tog glazbenog pravca.

MENTOR I DUHOVNI OTAC

DIZZY GILLESPIE BIO JE ČOVJEK VELIKOGA SRCA

Kada sam čuo kako sviraju Parker i Gillespie, zarazio sam se jazzom

Počeli ste s učenjem klasične trube. Kako ste se prebacili na jazz?

- Prva stvar koju sam radio godinama bila je svirka u tradicionalnom kubanskom orkestru. Potom sam nekoliko godina pohađao Nacionalnu umjetničku školu, a kad sam je završio, jedan mi je novinar pustio snimku Charlieja Parkera i Dizzyja Gilespieja, i to me zauvijek promijenilo. Susret s jazzom bio je poput infekcije. Jednostavno me obuzelo.

Dizzy Gillespie posao vam je mentor, vaš duhovni otac. Što ste najvažnije naučili od njega, ne nužno samo o glazbi?

- Bio je nevjerojatan, imao je veliko srce, ali ja sam ga volio ponajviše zbog njegove ljubavi i strasti prema muzici.

Kako se osjećate nastupajući s mladim glazbenicima, poput Alicije Keys ili Justina Timberlakea?

- O, to je privilegija. Uvijek je zadovoljstvo podijeliti pozornicu s tako dobrim i talentiranim glazbenicima.