Majstor za cipele i teatar

Kreacije iz kolekcije proljeće/ljeto 2010. jednog od najprestižnijih hrvatskih modnih salona I-gle upotpunile su jednako unikatne špagerice koje su ručni rad jednog od posljednjih “mohikanaca” zagrebačke postolarske scene, Milana Plavše.

To je, inače, samo jedan u nizu parova obuće koje ovaj zagrebački obrtnik već dva desetljeća kreira za uistinu raznolike klijente – recimo, za kazališta na širokom potezu od hrvatske metropole, Dubrovnika, Varaždina, Osijeka, Istre, pa sve do Ljubljane, Maribora, Trsta, Njemačke, Austrije ili Danske. U zagrebačkoj žili-kucavici – Masarykovoj ulici – koja je nekada nosila i titulu “postolarske” ulice, danas se u Plavšinoj nevelikoj radionici uz uobičajene popravke mogu naručiti i klinčane čizme od zamašćenog goveđeg boksa, koje je moguće nabaviti po cijeni od 2000 kuna (plus porez).

Zagrebački postolar nedavno je primio narudžbu za nekoliko pari čizama koje je izradio prema povijesnim nacrtima, kao i kompletne pancire (metalne zaštite koje se protežu od pojasa do vrha čizme), za udrugu templara, za koje je kostime kreirala Đenisa Pecotić.

No, “specijalnost” su mu ženske cipele velikih brojeva, ženske cipele za muškarce (tj., cipele na petu broja 47), cipele za patuljke, klaune ili, recimo, aktualni, trendovski lohani modeli (cipele s francuskom kapicom), čija se cijena kreće između 800 i 1000 kn. “Kada je posrijedi taj model, nema nikakve razlike po spolovima, jedino – žene znaju tražiti nešto višu petu. To je cipela rađena na starinski način, cinčana, s duplim kožnatim đonovima”, priča Plavša.

“U njoj su iznutra kožnata tabanica, dupli, kožnati, klinčani đonovi. Takav je model zahtjevan jer ima puno detalja i treba ga ravnomjerno nacvikati da se cipela ne izbaci iz balansa. Riječ je o starinskom načinu izrade, kako sam radio prije par godina za Beč, a koji mi se tako svidio da ga uvijek imam izloženog.”

Gumene lohane cipele rade se, s druge strane, brizgalicama. Kod njih se napravi odljev kalupa, brizgalicom ubrizga materijal i kasnije jednostavno skine s kalupa. “Nažalost, mi postolari tu nemamo što tražiti, ni popravljati, jer sve radi stroj”, kaže Plavša.

“A zna li se da sve radi stroj koji na dan može nabrizgati na tisuće takvih modela, ta je obuća zapravo prilično skupa. Ne vidim razlog zašto bi ta cipela koštala više od 30 eura ako brizgana igračka košta 10 eura. Štoviše, neke dječje igračke moraju biti rađene od puno kvalitetnijeg i čišćeg materijala od onog za cipele…”, govori poznati postolar, misleći uz ostalo i na superpopularne ”kroksice”.

Kriza, koja je na velika vrata uvela tzv. “jeftine” cipele iz Kine, ipak, smatra Plavša, nije utjecala na naviku ljudi da popravljaju cipele: “Oni koji imaju naviku održavanja, servisiranja, kupovanja kvalitetne obuće, oni je i popravljaju. A oni koji ne kupuju cipelu, nemaju što popravljati. Nekome se, kada kupi cipelu, dopadne cijena, činjenica da ona košta 100 kuna. A onda se nakon nekoliko nošenja takva obuća raspadne i ne isplati je se popravljati…”

Misli li da su cipele kod nas odviše skupe? “Kvalitetna cipela meni nikada nije skupa. Ima cipela koje dolaze iz uvoza i kojima je malo ‘nabrijana’ cijena. Made in Italy - kako da ne… !”