Ja se više ne bavim kamenom, negom dušom kamena... Vratio sam kamen njemu samome onakvom kakvog sam ga prije toliko godina uzeo... Ovaj moj govor iz kamenjara iz kamena govori dosta o čovjeku samom – zapisao je Ivan Joko Knežević, mozaičar i slikar iz Lokve Rogoznice nedalako od Omiša, 60-ih godina. “Prvi je poslije Rimljana obnovio u našim krajevima mozaik”, ustvrdio je svojedobno likovni kritičar Josip Depolo. Knežević je doista bio prvi majstor na polju tehnike mozaika u Hrvatskoj. Od Jokinih monumentalnih mozaika nastalih 50-ih, 60-ih i 70-ih uvijek zastaje dah.
Njegovo remek-djelo “Narod u svojoj težnji k stalnom napretku” iz 1965. godine u bivšoj splitskoj Vojnoj bolnici, sadašnjoj bolnici na Križinama, odnedavno se ponovno može vidjeti. Djelo je godinama bilo pokriveno zastorom, ali ne zbog obnove mozaika – kompozicija dugačka desetak metara bila je skrivena.
Neki su Jokini mozaici nepovratno uništeni zbog barbarskih odluka pojedinih lokalnih moćnika nakon Domovinskog rata. Primjerice, djelo također monumentalnih dimenzija “Ide Tito preko Romanije”, mozaik koji je stajao na jednom malom trgu u Omišu, uklonjen je kasnih 90-ih. Danas su preko čitavog trga, uključujući i postament-pozornicu, postavljeni ljetni stolovi restorana, a na mjestu gdje je bila fascinatna kompozicija danas je bijeli zid. Naime, trg na kojem je bio mozaik, napravljen 70-ih, tijekom devedesetih preimenovan je u Trg Franje Tuđmana. Mozaik je preživio rat, a ostao je samo bez zvijezda na kapama partizana.
Tito na Tuđmanovu trgu. I onda je Tuđman trebao doći u Omiš i održati govor na “svom” trgu, te se netko od dežurnih dušebrižnika sjetio – da kako će to Tuđman govoriti na “svom” trgu s Titom u pozadini. Pa je naloženo da se mozaik ukloni. “Pitali su nas želimo li kamenčiće mozaika nazad ili da ih se baci u Cetinu”, priča nam Marin Levaj, Jokin unuk. “Uzeli smo ih, naravno, i kasnije poklonili slikaru Anti Gamboru”, dodaje Marin, koji je sin Jokine pokojne kćeri Rute Knežević, poznate kostimografkinje, i glumca Otokara Levaja.
O Joki Kneževiću, osebujnom autoru koji u povijesnom smislu pripada splitskom slikarskom prostoru Vidović-Knežević-Kaštelančić, moglo bi se pričati satima jer je njegov čitav život kao beskonačna anegdota.
Suvremenici su ga opisali riječima: “Fascinantna ličnost slikara koji je izazivao svoju okolinu, izuzetna ličnost često kontroverzna, zatvorena u sebe i otvorena za svoje vrijeme, usamljeni stvaralac s nevidljivim protokom novih ideja”, a o tome govori i podnaslov “Mojih sjećanja”, memoarske knjige Joke Kneževića: “Ne slažem se ni s kime, ni s čime.”
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA