Sve što je u životu napravila Marija Ujević Galetović, kiparica moćnog dara i ljudske tankoćutnosti, daje za pravo stručnjacima koji tvrde: ona je umjetnina sama po sebi. Najpoznatija hrvatska kiparica, članica HAZU, novinare Globusa dočekala je širokim osmijehom otkrivajući vesele, dječje oči kakve se rijetko viđaju i na znatno mlađima – “ipak niste kasnili, a nadala sam se da hoćete, da mogu pogledati prilog o skijanju – luda sam za skijanjem”. I odmah me živahno provodi kroz svoj novi stan s pogledom na Katedralu u koji se uselila prije dvije godine nakon dugogodišnjih muka – teško se oprostila s tridesetak godina života provedenih u Kukuljevićevoj.
Ovaj novi stan, što joj ga je projektirao prijatelj arhitekt Branko Silađin, poseban je i baš po mjeri karaktera vlasnice – minimalistički jednostavan, ali ne šminkerski isprazan, prošaran toplinom, s dugačkim hrastovim daskama na podu, pun svjetla, s ponekom slikom... Nadomak je Dolca, a taj je podatak bio presudan u kupnji; željela je biti bliže ribarnici – ipak je ona strastvena ribarica i, kad god može, odlazi na Silbu, rodno mjesto svoje bake Luige. Ne mogu odoljeti, glasno komentiram oči djevojčice... “Zbilja?! Radim sedam sati dnevno. Ljudi koji ne rade odumiru. Nerad je najgore što se duhu može dogoditi.” Za to što stanom mladenački klizi krivo je kiparstvo: “Kiparstvo donosi savršen osjećaj za prostor, za odnos dijelova i cjeline, nećete naći ni jednog kipara koji će se udariti u namještaj...”
Gradu i državi ostavila je dragocjene tragove ljepote – široj javnosti najpoznatiji spomenik Augustu Šenoi, onaj u Vlaškoj, na kojem se Šenoa ležerno i dobroćudno naslonio i izgleda kao da pozdravlja prolaznike, uvršten u svaki iole značajan turistički vodič. Malo tko je skulpturama udahnuo toliko životnosti i mekoće kao ona – takav je spomenik Miroslavu Krleži, Vlahu Paljetku, Trkača na Savskom nasipu, Jurja Križanića, Frane Petrića u Cresu, Jakova Gotovca u Osoru, Sterije Popovića u Novom Sadu, Ivane Brlić Mažuranić... Nedavno je umjetničko rješenje spomenika Ivanu Pavlu II. i uređenja okoliša na lokaciji ispred crkve Sv. Križa u Gružu što ga je radila s arhitektom Brankom Silađinom proglašeno najboljim...
tri figure šenoe. Od mladosti, 30. godine, kada su u Ženevi njezin spomenik telekomunikacijama Calder i Zatkin, veliki europski kipari 20. stoljeća, izabrali najboljim među 250 radova iz cijelog svijeta, do danas, sve što radi pretvara u umjetnost. Barem ono što smo imali priliku vidjeti. Imala je dovoljno samokritičnosti, njezini prijatelji dapače tvrde da je najstroža prema samoj sebi – da ono što nije valjalo, poput Tuđmanova portreta u glini, što ga je radila u društvu drugih umjetnika na Brijunima, jednostavno porazbija i baci u smeće. “Ako ja ne mogu podnijeti pogled na to, kako će tek drugi!”, tumači ona.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA