Hrvatska je 90-ih godina najbolje riješila prognaničku i izbjegličku krizu nakon Drugog svjetskog rata i nevjerojatno je da smo zbrinuli stotine tisuća ljudi bez ijednog ozbiljnijeg incidenta. Vjerujte, to nikome do sada nije uspjelo – kazao nam je dr. Mate Granić u tjednu koji je bio prepun potresnih slika izbjeglica koje hrle u Europu.
Poznati hrvatski dijabetolog, diplomat i ministar u četiri hrvatske vlade dr. Granić u svojoj biografiji ima i podatak da je utemeljio Ured za prognanike i izbjeglice i organizirao skrb za stotine tisuća ljudi iz Hrvatske i BiH koje je ratni vihor ostavio bez domova. A da ne bi bilo zabune, među prognanima i izbjeglima bili su i Srbi, čak tri posto od ukupnog broja koji su potražili pomoć Ureda i prema njima se postupalo jednako kao i sa svim drugim izbjeglim ljudima. Nije zabilježen doslovno niti jedan incident.
Granić se s ponosom sjeća tih dana i otvoreno kaže da mu je to bio i jedan od najtežih, najodgovornijih i najzahtjevnijih poslova koje je radio u godinama kad je bio i potpredsjednik hrvatske Vlade, glavni pregovarač s JNA i šef diplomacije koji je u teškim vremenima manevrirao između zahtjeva međunarodne zajednice i hrvatskih interesa u mladoj državi koja se tek počela afirmirati. Dr. Granić naglašava da su Ured za prognanike i izbjeglice vodili entuzijasti, volonteri, ljudi dobre volje, među kojima je posebno, počasno mjesto zauzimao Adalbert Rebić, svećenik i sveučilišni profesor.
“Vlada demokratskog jedinstva predložena je 1. kolovoza 1991. godine i nakon dva dana počela je s radom.
Kao potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti bio sam i zamjenik predsjednika Kriznog stožera, a predsjednik je bio premijer. Vrlo se brzo pokazalo da je zbrinjavanje žrtava rata, na prvom mjestu prognanika, a kasnije i izbjeglih iz BiH, možda jedna od najvećih zadaća. Broj je rastao geometrijskom progresijom, a u početku su bili smještani u staračkim domovima ili objektima koji su bili u vlasništvu države, ali nekog organiziranog sistema nije bilo”, kaže Granić, uz naglasak da to i nije čudno, jer je Hrvatska proglasila nezavisnost 25. lipnja 1991. godine.
Granić kaže da Hrvatska nije bila pripravna za humanitarnu katastrofu koja se dogodila početkom agresije. Ali, državni je vrh shvatio da je potrebno koristiti najbolja svjetska iskustva kad je riječ o progranima i izbjeglicama.
“Uspostavili smo vezu s Visokim komesarijatom za izbjeglice u Ženevi i na temelju toga smo stvorili Ured za prognanike i izbjeglice koji je bio centralizirano tijelo, uz regionalne centre. Hrvatska se tako u najkraćem vremenu odlično organizirala.”
Vrlo brzo uslijedila je i kompjuterizacija, pa je evidencija bila daleko bolje vođena. Humanitarnu pomoć država je organizirano primala i dalje distribuirala.
“Velika je stvar bila kada se moglo s jednog mjesta sve to kontrolirati i koordinirati, uz suradnju regionalnih centara”, naglašava dr. Granić i napominje da su svi koji su to radili bili dobrovoljci.
”Apsolutno svi. Nije bilo lako naći ljude koji su to bili sposobno raditi, a posebno se isticao pokojni profesor Rebić, čovjek široke kulture i obzora. Ali i svi drugi koji su radili su bili dragovoljci. Mnogi od njih su kasnije završili kao pomoćnici ministara, diplomati, veleposlanici, u Uredu Predsjednika.” Granić tvrdi da im je upravo taj posao bio odskočna daska u karijeri, ‘najvrednije što su radili’. ”Bili su maksimalno motivirani i educirani”.
A problem s prognanicima bio je i jedan od najvećih problema Domovinskog rata. U prosincu 1991. broj prognanika je iznosio 485.000, a ukupno je bilo gotovo 700.000 prognanih ljudi. Kasnije su počele dolaziti izbjeglice iz BiH, a najveći broj je zabilježen početkom 1993. godine kad je bilo 325.000 izbjeglih. Ukupno je iz BiH došlo u Hrvatsku oko milijun ljudi. “Među prognanicima je 1991. godine bilo i dosta Srba. Isto tako smo četiri puta u jednom danu 1991. godine, posebno nakon događaja u Vukovaru, primili između 10.000 i 15.000 ljudi. Hrvatska je izbjeglica u jednom vikendu primila 1992. godine čak 60.000, a drugi veliki val je bio nakon događaja u Posavini, kad je u jednom danu došlo čak 60.000 ljudi”, prisjeća se dr. Granić.
Hrvatska je uspjela sama sve to savladati, kaže političar koji je prije rata bio dekan Medicinskog fakulteta i jedan od najistaknutijih stručnjaka za šećernu bolest na prestižnom zavodu “Vuk Vrhovec”. Zajedno sa dr. Zdenkom Škrabalom izgradio je jedan od svjetski priznatih centara za dijabetes, ali ga je politika zauvijek odvukla od medicine. “Organizirana pomoć Hrvatskoj došla je tek od Njemačke, kada je otvoren humanitarni ured u Zagrebu, za Badnjak 1991. godine. A veću pomoć pružili su Hrvati iz dijaspore koji su shvatili koliki je problem organizirati život prognanima i izbjeglim ljudima.”
Tek nakon toga počele su i druge države, prije svega Austrija, Italija, Mađarska i europski gradovi slati pomoć. Istovremeno je Hrvatska potpisala i međudržavne ugovore da će građane koji su bili u Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj vratiti kući, kad prestanu ratne operacije, i to je poštovano. “Mogu slobodno reći da nitko nije imao tako dobro organiziranu skrb o izbjeglicama kao mi. Isto tako treba reći da je Hrvatska platila devet desetina tog znatnog troška, a da je svega jedna desetina došla izvana”, govori profesor Granić koji posljednjih godina radi i kao lobist, a po nekima je i savjetnik iz sjene predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović s kojom je imao uspješnu suradnju iz vremena stvaranja hrvatske diplomacije.
Brojke koje iznosi dr. Granić danas zvuče nevjerojatno, pogotovo kad se ima na umu teška izbjeglička kriza koja se upravo događa u Europi. Pitam ga kako je 90-ih osobno sve to doživio, kao liječnik i humanitarac.
Granić odgovara da mu je činjenica što je liječnik mnogo pomogla. Nije bilo lako naći se u dvorani s nekoliko tisuća ljudi i kazati im ‘bit će sve u redu, protjerani ste, ali vratiti ćete se na svoje’. “Trebalo je imati snage i hrabrosti to reći. A bilo je mnogo takvih prilika u kojima je upravo sve to trebalo reći.”
Granić kaže da mu je snagu davala vjera i uvjerenje da se bori za pravednu stvar. “Međutim, bez dobre organizacije ne bi bilo rezultata. Toga smo bili od početka svjesni. Sve vrijeme, usprkos teškim okolnostima, nije se dogodio niti jedan veći incident. A vidite koliko je sada svakodnevno velikih incidenata s izbjeglicama, bez obzira na to radi li se o ljudima koji pokušavaju doći do Italije, Grčke, Malte, preko Makedonije i Srbije dočepati se Mađarske ili je riječ o ruti preko Ukrajine koja također vodi prema Mađarskoj.”
Granić kaže da su sve hrvatske vlade u tom periodu podržavale rad Ureda, shvaćajući da je riječ o osjetljivom, ali i krajnje odgovornom poslu. Posebno ističe podršku predsjednika Franje Tuđmana, jer bi bez nje teško bilo i organizirati rad Ureda. U početku su prognani najčešće bili smještani u prazne objekte koje je država imala na raspolaganju. Bila su to odmarališta, bivši vojni objekti, hoteli, a 1992. godine su se počela graditi i naselja. “Prije svega u Slavoniji, a tu je mnogo pomogla Njemačka. Kako u to vrijeme nije bilo turizma koristili smo i objekte na Jadranu.” Uz krajnje tešku situaciju, kad su ljudi napuštali svoje domove noseći sa sobom samo ono najnužnije, uspjelo se ipak postići da nastave sa životom u relativno povoljnim uvjetima. Bilo je mnogo teških i mučnih scena kad su ljudi bježali kako bi spasili glavu i živote, ali kasnije, u uvjetima izbjeglištva, tih teških scena više nije bilo. Živjelo se, skromno, ali sigurno.
Prognani i izbjegli bili su smješteni u Istri, Zagorju, u Opatiji i na otocima i teret je podnijela cijela Hrvatska. “Recimo, Baška Voda, moje rodno mjesto, u odnosu na broj stanovnika imala je možda i najveći broj izbjeglica i prognanika.” Pitam Granića kolika je bila cijena koju je Hrvatska platila da sve to organizira i pruži nesretnim ljudima najbolje uvjete za život. “Velika je cijena bila, sigurno. A troškak, onaj financijski, u najvećem smo dijelu snosili sami.”
Granić tvrdi da je prva ratna Vlada odmah prepoznala koji problem slijedi kad rijeke prognanih napuste svoje domove i da je stvaranje sustava bilo krucijalno za daljnji tijek događaja. Sredstava tada za stvaranje sustava nije bilo mnogo, ali je entuzijazam pojedinaca prevladao. Radili su ljudi dan i noć, popisivali prognanike, izlazili im u susret koliko se to moglo. U takvim krizama najviše su bila pogođena djeca i žene, te je trebalo organizirati i nastavu za školsku djecu. Nabaviti hranu, dječje potrepštine, brinuti se za bolesne, a Hrvatska je istovremeno stvarala i državu i oružane snage.
“Dobro se sjećam mnogih situacija kada sam obilazio teren. Najteže mi je bilo, bez sumnje, nakon okupacije Vukovara. Trebalo je tada doći pred ljude, a tisuće i tisuće ljudi došlo je i u Zagreb. Morao sam im reći možda jednostavne riječi, ali ih je tada trebalo izgovoriti, ‘vratit ćete se’. Profesor Rebić i ja smo razgovarali s ljudima, slušali njihove probleme, pokušali naći rješenja i davati im nadu i vjeru. A to nije bilo lako”, kaže Mate Granić. Sve ratno vrijeme Granić i Rebić sa svojim suradnicima su posjećivali prognane i stalno bili u tijeku što se s njima događa i koji se problemi pojavljuju. Kad su se ljudi smjestili, počeli su rješavati ona egzistencijalna pitanja, kako doći do posla, zaraditi za život, uključiti se u obranu. Trebalo je misliti na budućnost, bez obzira što je trajao rat.
“Posjećivao sam prognanike i izbjegle po Jadranu, u Istri, Zagorju, svagdje, držali smo kontakte s njima i obavještavali ih što se događa. Posebno smo brigu vodili o ženama i djeci, a većina muškaraca se uključila u obranu. S vremenom smo gotovo bez ikakvih problema organizirali školsku nastavu i zdravstvenu zaštitu za sve.”
Granić ponavlja: “Sve je to prošlo bez ijednog incidenta, mirno, uz puno razumijevanje svih koji su bili uključeni u taj odgovorni i veliki posao da se zbrinu ljudi.”
Pitam Granića kako je doživio reakciju hrvatskog naroda koji je u egzodusu izbjeglih i prognanih pokazao veliko srce. “Ogromno srce. I javnost je sve to podržavala, narod je bio jedinstven da se ljudima treba pomoći. Nitko nije dvojio treba li izdvojiti sve kako bi se pomoglo ljudima, prvo prognanima, a onda izbjeglima.” Treba znati da su Hrvati i Bošnjaci bili u ratu kad je krenuo prvi veliki izbjeglički val iz BiH, ali ni tada nije zabilježen niti jedan ozbiljni incident u prihvaćajnju ljudi i odnosu prema njima, bez obzira radilo se o Hrvatima ili Bošnjacima ili Srbima. “To je dragocjeno iskustvo, a bilo je mnogo politički kritičnih trenutaka, pogotovo pred potkraj 1992. ili 1993. godine. Ali ni tada nismo imali incidente ili napade na izbjeglice, već korektan odnos svih u Hrvatskoj prema njima.”
Bilo je mnogo dirljivih scena, dogodovština i događaja, ljudi su otvarali vrata svojih domova i primali izbjegle. Davali su im smještaj, hranu, odjeću, obuću, pomagali im naći posao. Stvarana su tada prijateljstva koja su zacementirana za sva vremena, jer se nikada ne može zaboraviti pomoć pružena u teškim godinama rata. Izbjegli i prognani koji su se kasnije vratili u svoje domove ostali su u trajnoj vezi s ljudima koji su ih primili u najtežim trenucima. Mnogi se sjećaju da su uspjeli preživjeti i zahvaljujući humanitarnoj pomoći koju je Hrvatska dobivala, da je bilo dragocjeno što su u ratnim godinama mogli dobiti najnužnije prehrambene proizvode. Hotelske sobe u derutnim hotelima bile su pretvorene u domove, rublje se pralo u nemogućim uvjetima, živjelo se u nekoliko kvadrata, ali je uvijek kod ljudi postojala nada da će se vratiti. I to ih je održalo.
Pitam dr. Granića koji mu je zadatak od svih povjerenih u vrijeme rata bio najteži i odgovara mi da je to upravo organizacija Ureda za prognane i izbjegle. “Apsolutno mi je to bilo najteže s ljudskog i moralnog gledišta, jer je trebalo pomoći ljudima. A preduvjet je bio stvoriti tim sjajnih ljudi koji su sve to organizirali. Volonteri nikad nisu pitali za radno vrijeme, za novac, niti bi se žalili na uvjete rada. Svi smo radili uz mnogo srca i radovali smo se rezultatima.” Graniću i Rebiću najbliži suradnici bili su Damir Zorić, Spomenka Cek, Slobodan Lang, Branko Čulo, Mirjana Kujundžić i mnogi drugi. Prije svega svi djelatnici Ureda za izbjeglice i djelatnici regionalnih ureda i centara. Obavili su velik i odgovoran posao i dokazali da mala Hrvatska može, kad je potrebno, pokazati nevjerojatne organizacijske sposobnosti.
Ovih se dana u Europi vode burne rasprave koliko koja zemlja može primiti izbjeglica, pa se za Njemačku spominje broj od 800.000 godišnje. Kad se zna da je Hrvatska u nekim trenucima vodila brigu za više od milijun izbjeglih i prognanih ljudi, onda se i na ove današnje brojke također može gledati u drugom svjetlu.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
