Ante iz Šibenika (22) ozbiljno sumnja u demokraciju.
“Slušajte, ja sam monarhist, vjerujem da je bolje da što manje ljudi vodi državu i donosi odluke i smatram da je demokracija praktično nemoguć sustav. Nije uvijek u redu da većina odlučuje za manjinu”, govori mi ovaj student treće godine biologije na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.
Budući intelektualac, ambiciozan je, marljiv – i prema svemu sudeći tipičan predstavnik novije generacije mladih Hrvata, prve generacije od samostalnosti zemlje koja će biti i ostati opisana u najvećem dosad društvenom istraživanju, a koje se posljednje četiri godine provodilo na području Europe.
Hrvatska mladost između 16 i 25 godina bila je među 14 europskih narodnosti koje su pune četiri godine odgovarale na detaljna anketna pitanja i prolazile dubinske intervjue, u istraživanju i projektu MYPLACE, vrijednom čak osam milijuna eura, što je nakon mukotrpnog rada istraživača i sociologa napokon okončano prije nekoliko dana, 31. svibnja.
Financirala ga je Europska komisija, a uz hrvatske testirale su se vrijednosti i politički stavovi finskih, estonskih, latvijskih, danskih, ruskih, britanskih, njemačkih, slovačkih, mađarskih, portugalskih, španjolskih, grčkih i gruzijskih djevojaka i mladića.
To istraživanje Globus prvi donosi i interpretira uvid u svijet “izgubljene generacija”, generacije strogih i rigidnih stavova prema manjinama i strancima, konzervativnih kad je u pitanju abortus, prilično krutih oko zaštite nacionalnih prava i s očitim vapajem za disciplinom i “čvrstom rukom”.
Ideja ovog skupog projekta bila je istražiti “kako je društvena participacija mladih oblikovana u sjenama totalitarizma i populizma u Europi”.
Mladi iz 14 zemalja odgovarali su na pitanja o njihovom viđenju politike, sudjelovanju u njoj, sklonostima pojedinim političkim sustavima, o poznavanju i doživljaju povijesti, političkoj orijentaciji, glasanju, ekonomskim temama, zaštiti nacionalnog identiteta, odnosu prema manjinama, ženskim i drugim pravima, religiji...
iskreni stavovi Europa sad prvi put može reći da u rukama drži “pravu sliku” o europskoj mladeži, na tisuće i tisuće stranica potpuno anonimnih, ali iskrenih stavova, među kojima su i oni iz Hrvatske, i to na uzorku od 1200 anketiranih hrvatskih djevojaka i mladića.
Ante s početka priče zapravo se odlično uklapa u većinu hrvatskih mladih, točnije u njih 55 posto koji su na anketno pitanje “Kako gledate na ideju uvođenja snažnog vođe koji bi vladao bez odgovaranja Saboru?” odgovorili da je to vrlo dobra ili dobra ideja.
Time su Hrvati te dobi dospjeli u sam europski vrh po pitanju tolerancije prema ideji autokracije.
Preciznije, zasjeli su na drugo mjesto, odmah poslije Gruzijaca koji su jedini više od Hrvata podržali autokratske sustave, dok su treće mjesto po tom pitanju zauzeli mladi iz Ujedinjenog Kraljevstva.
“Pa meni je drago da većina mladih dijeli moje stavove. Dakle, da podržava da se što više odluka donosi iz što manje izvora. Time se smanjuje raspršenost odgovornosti koja je po meni ključna za demokraciju”, kaže mi 22-godišnji Ante, jedan od Globusovih mladih sugovornika na kojima sam dodatno testirala pokazatelje iz ovog velikog istraživanja.
Moj sugovornik doduše čak je i nešto rigorozniji od većine mladih Hrvata.
Naime većina se ipak u anketnim pitanjima najpozitivnije izrazila prema modelu demokracije i snažnim opozicijama (demokraciju je podržalo između 66 i 69,8, a pojavu snažne opozicije njih 73,40 posto), ali su se Hrvati, na čuđenje istraživača, pokazali među najrigoroznijima po pitanju tolerancije prema vojnom režimu. Njega je podržala gotovo trećina mladih iz Hrvatske – njih između 25,3 i 31,7 posto.
Voditelj ovog projekta, sociolog Benjamin Perasović, za Globus je rekao da želi biti oprezan u tumačenju rezultata te da se ne bi odmah upuštao u zaključivanje kako su rigidni stavovi mladih Hrvata posljedica neke stvarne privrženosti totalitarističkim sustavima. “Prije bih rekao da rezultate trebamo tumačiti u kontekstu reakcije mladih na neefikasan demokratski sustav i načelno nefunkcioniranje države. Sve u svemu, po nekim rezultatima mi smo se malo izdvojili od ostatka Europe, ali generalno se pokazuje da su vrijednosti mladih Europljana više-manje iste i da su se Hrvati ovdje smjestili negdje u sredini”, rekao nam je Perasović osvrćući se na rezultate koje donosi Globus.
Istraživanja su dodatno pokazala kako su mladi Hrvati posebno tolerantni prema upotrebi nasilja te da su u tome od Hrvata ekstremniji još jedino Slovaci!
U tom je dijelu postavljeno desetak pitanja kroz koja su ispitanici trebali točno stupnjevati odobravaju li upotrebu nasilja u slučajevima zaštite radnih mjesta, etničkih manjina, zaštiti okoliša i brojnim drugim primjerima.
Između 14 i 27 posto Hrvata – dakle u prosjeku njih 20 posto odnosno jedna petina – složilo se da je nasilje u takvim slučajevima jedino i isključivo rješenje.
Svi rezultati prikazuju se kroz dva postotka.
To je zbog specifične metode ovog istraživanja koje se nije baziralo na reprezentativnom uzorku nego na odabiru dvije kontrastne skupine, različite po svojih etničkim, “klasnim”, rasnim i drugim osobinama.
Hrvatski sociolozi odabrali su mlade iz Podsljemena i mlade s Pešćenice, svugdje po 600-tinjak ispitanika koje su obilazili po kućama, a kasnije s njih još 60 odradili i dubinske intervjue, snimili na stotine i stotine sati razgovora, pripremili transkripte, a pojedine izjave čak i preveli u poseban informatički softver u kojem se sada nalaze svi reprezentativni podaci o više od 17 tisuća europskih ispitanika.
Iskristaliziralo se u ovom istraživanju da su Hrvati posebno malodušni i izrazito negativni kad su u pitanju politika, politička participacija, a posebno povjerenje u nacionalne institucije.
Tu smo među zadnjima u Europi.
Hrvatska se prema ovom istraživanju smjestila među četiri europske zemlje u kojoj su mladi “iznimno nezainteresirani za politiku”, u društvu s Latvijcima, Fincima i Estoncima. Hrvati zatim – uz Grke, Španjolce i Mađare – spadaju u onu europsku mladež koja prema premijeru, parlamentarnim strankama i Saboru izražava najmanji postotak povjerenja – pozitivno se prema ovim institucijam izrazilo samo 8,8 posto anketiranih.
Tri četvrtine ispitanika složilo se s tvrdnjom da su političari korumpirani i da bogataši imaju prevelik utjecaj na politiku, a zabrinjavajućih 90 posto od 1200 sudionika istraživanja zaključilo je kako političari nemaju nikakav interes prema njihovim dobnim skupinama.
Četvero sudionika Globusove grupe bez ikakve je zadrške podržalo takav stav iz istraživanja.
“Iskreno, uopće ne pratim politiku i ništa me od toga ne zanima, osim kad su u pitanju neke afere i suđenja. Evo, mislim da sam zadnje pratila televiziju kad je uhićen Milan Bandić. Vjerujem da je velik dio političara korumpiran pa onda u medijima očito pratim sve one priče koje potvrđuju to moje mišljenje”, rekla je jedna 22-godišnja studentica Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije iz Zagreba.
Hrvati su iznimno malodušni i kad je u pitanju politička participacija.
Oko 90 posto naših mladih kroz desetak je pitanja o angažmanu u demonstracijama, bojkotima, potpisivanju peticija i drugim oblicima političke participacije – ne uključujući glasovanje – odgovorilo da nikad nije bilo ni na kakav način politički aktivno.
Oni koji jesu, uglavnom su se bavili potpisivanjem peticija što je najčešći oblik političke participacije u Hrvatskoj.
Začudo, političarima će biti zanimljiva informacija da naši mladi, iako iznimno malodušni kad je u pitanju politički život, redovito izlaze na izbore, iako ne vjeruju političarima, ništa od njih ne očekuju, a 74 posto njih izričito odgovara kako ne osjećaju povezanost niti s jednom političkom opcijom.
Svejedno, na parlamentarne izbore redovito izlaze – u Podsljemenu njih 72, a na Pešćenici 74 posto.
No zato su im potpuno nezanimljivi lokalni izbori na kojima je izlaznost između 35 i 40 posto.
U Globusovoj fokus grupi stavovi prema glasanju su podijeljeni.
“Imala sam dosad pravo pristupiti samo jednim izborima, onima za predsjednika, i bilo mi je važno da izađem i dam svoj glas. Glasala sam za Ivu Josipovića jer mi se nije sviđalo kako se Kolinda Grabar-Kitarović prvenstveno obraćala vjernicima”, povjerila mi se jedna 18-godišnja maturantica iz Poštanske i telekomunikacijske škole.
Dakle, glasovanje im je važno i redovito se odazivaju na izbore, a u istraživanju su se većinom izrazili kao skloniji centru ili lijevoj opciji – i to jednako na Pešćenici i u Podsljemenu, premda je SDP na vlasti samo u istočnoj gradskoj čevrti.
Od više od dvije trećine ispitanih mladih koji su glasovali na parlamentarnim izborima 2011. godine, između 51 i 57 posto njih glas je dalo socijaldemokratskoj opciji, dok je za Hrvatsku demokratsku zajednicu prema rezultatima glasovalo njih 17 posto.
OSTOJIĆ ILI PUSIĆ? Istraživanje je pokazalo i to da četvrtina Hrvata ne zna tko je ministar vanjskih poslova.
Globusovi sugovornici nisu bili ništa bolji.
Od njih četvero samo je student biologije ponudio ime Vesne Pusić, jedna je učenica Poštanske škole mislila da je to “Ostojić”, a druga maturantica i studentica FKIT-a priznale su mi da ne znaju odgovor na to pitanje. “Ma ne, čekaj, to je Vesna Pusić. Znam zato jer sam jednom pokušala ući u Ministarstvo vanjskih poslova, ali mi je portir rekao da na ta vrata ulazi jedino gđa. Pusić”, kroz smijeh se prisjetila moja sugovornica i studentica eko-inženjerstva.
“Iz istraživanja se zaključuje da naši mladi s gnušanjem gledaju na politiku, a glavne asocijacije variraju od pojmova kao što su ‘dosada’, ‘ljudi u odijelima’ pa sve do ‘korumpirani lopovi’ i ‘prave se pametni’. To su najčešći pojmovi kojima hrvatski mladi opisuju osobe koje obnašaju političke dužnosti u zemlji, a naši su istraživači zaključili da oni u pravilu ne pristaju na razlike između političkih stranaka koje više-manje doživljavaju kao istu kastu. Podaci su nam zanimljivi jer mogu poslužiti kao osnova za tumačenje fenomena novog populizma i populističkih pokreta koji doživljavaju uzlete u mnogim europskim zemljama”, kaže Perasović za Globus.
On je ujedno bio i voditelj višegodišnjeg MYPLACE projekta u Hrvatskoj, i to u okviru Instituta Ivo Pilar na kojem je zaposlen.
Istraživanje je pokušalo što detaljnije i objektivnije obuhvatiti nazore i vrijednosne stavove europskih djevojaka i mladića kad su u pitanju i njihovi odnosi prema imigrantima, religiji, manjinskim skupinama, ženskim pravima – čak i neke poglede na ekonomiju, barem s aspekta utjecaja koji na pojedine europske države imaju strane industrije.
I dok su nekadašnje, ratne generacije žudjele za danima kad će u trgovinama kupovati Oreo kekse i grickati rebrasti čips, nešto malo manje od dvije trećine mladih Hrvata danas bi ograničilo uvoz stranih proizvoda kako bi se zaštitila domaća proizvodnja.
Trećina njih strancima bi zabranila čak i da kupuju zemljišta i nekretnine, i tako bi nesvjesno zatvorila dobar dio radnih mjesta, pa čak i cijele grane pojedinih industrija.
S druge strane, prilično su strogi prema naknadama za nezaposlene – 50 posto ukinulo bi ih prvi put kad nezaposlena osoba odbije posao, što je moguće tumačiti kao reakciju na visoku stopu nezaposlenosti i sve manji broj dostupnih radnih mjesta u zemlji.
“Mislim da su mladi danas prilično izgubljeni, a iskreno vjerujem kako je moja generacija, a to je ona rođena ‘93. godine, zapravo posljednja ‘normalna’ generacija. Oni mlađi opsjednuti su samima sobom, glavni su im motivi izgled i novac, nemaju ambicije niti stvarne vrijednosti. Dapače, dobar dio vremena i sama se šokiram kad među poznanicima i ljudima kojima sam okružena čujem kako imaju zatupljujuće, da ne kažem primitivne stavove”, kaže mi studentica FKIT-a dok je suočavam s podatkom da bi trećina mladih u Hrvatskoj ženama zabranila mogućnost pobačaja.
Ovo se istraživanje, ipak, znatno manje bavilo tumačenjem vrijednosnih stavova mladih, više ih je zanimao odnos ispitanih prema prošlosti kao i uključenost u europsku političku arenu.
O povijesti se, priča mi Perasović, detaljnije razgovaralo u dubinskim intervjuima sa 60 odabranih kandidata koji su prethodno prošli ujednačenu anketu i pokazali se nešto sklonijima dijalogu.
Dvije trećine ispitanika priznalo je ispitivačima kako nemaju apsolutno nikakav interes za noviju, posebno hrvatsku povijest, ali su istovremeno rekli kako načelno povijest smatraju važnom temom – iako za nju ne pokazuju gotovo nikakav interes.
Hrvatski znanstvenici koji su sudjelovali u istraživanju – a osim Perasovića tu su bili i psihologinja Renata Franc te sociolog Marko Mustapić s Instituta Ivo Pilar – začudili su se površnosti poznavanja temeljnih povijesnih činjenica, a posebno su ih šokirali primjeri ispitanika koji su Drugi svjetski rat smještali na početak 90-ih godina, kao i onih koji u tom važnom povijesnom događaju nisu znali razlučiti sukobljene strane.
Paradoksalno je da su ispitanici, zamoljeni da pobroje tri najvažnija povijesna događaja koji su utjecali na formiranje neovisne Hrvatske, izabrali na prvom mjestu Domovinski, zatim Drugi svjetski rat, a kao treća opcija po važnosti istaknula se vladavina NDH.
Ipak, prema detaljnijim razgovorima s ispitanicima koji su pristali na dubinske intervjue, nije objašnjeno na temelju čega ispitanici grade ove pretpostavke.
Većinom su izražavali nezadovoljstvo nastavom povijesti, a mnogi su prijavili kako se tijekom školovanja uopće nisu dotaknuli razdoblja Domovinskog rata te da je za većinu njih nastava povijesti završila s Drugim svjetskim ratom.
“U hrvatskom konteksu ispada kako prenošenje i tumačenje obiteljskih iskustava iz povijesti ima znatno veći utjecaj na mlade od obrazovnog sustava. Zapravo, nakon utjecaja obiteljskog nasljeđa dolazi praznina u kojoj je obrazovni sustav izgubio mogućnost igranja bitne uloge u pružanju informacija i oblikovanju stavova o povijesti. Jer nakon obiteljskog nasljeđa, koje vrijedi kao čimbenik samo u jednom dijelu mladih, dolaze prijatelji i Facebook, i to je to kad je riječ o povijesti i izvorima informacija”, zaključuju Renata Franc, Mustapić i Perasović u razgovoru za Globus.
Sve troje sugovornika slaže se s činjenicom da društvo, na temelju ovih rezultata, ima razloga za brigu na razini svih 14 zemalja i 30 lokacija na kojima su se radila ispitivanja.
“Snažno nezadovoljstvo politikom koje mladi izražavaju u većini slučajeva nije ‘palo s neba’ i ukazuje na krizu današnjeg društva i prevladavajućih obrazaca politke. Međutim, nema razloga za paniku kad je riječ o našim mladima u usporedbi s drugima, jer smo, osim u par pitanja, uglavnom ‘po sredini’ odnosno u prosjeku s većinom drugih ispitanika”, tvrde Pilarovi znanstvenici.
Tu se prvenstveno misli na neke negativne stavove mladih Hrvata prema Romima, Židovima i muslimanima (negativne stavove prema ovim skupinama u gotovo jednakoj mjeri izrazili su ispitanici i u 13 drugih europskih zemalja), a jednake rezultate Hrvati su pokazali i na pitanju “Treba li Hrvatska imati strože granične kontrole i vizna ograničenja kako bi se spriječilo daljnje doseljavanje imigranata”. Pozitivno se prema tome izrazilo 48 posto Hrvata – što je ujedno i europski prosjek.
Moji sugovornici iz fokus grupe načelno nemaju negativne stavove prema imigrantima, ali većina ih se slaže s tvrdnjom da bi, kad je pitanje posao, u Hrvatskoj uvijek i isključivo prednost morali imati domaći ljudi.
“Mislim da je to pravedno, mislim da se prednost tu uvijek treba dati ne-imigrantima iako se načelno slažem da doseljenici trebaju imati sva prava kao i Hrvati”, slažu se dvije maturantice i prijateljice iz Poštanske i telekomunikacijske škole.
Slično su se izrazili i Pilarevi ispitanici: njih 65 posto smatra da bi poslodavci uvijek i isključivo prednost u zapošljavanju trebali dati domaćim ljudima.
Porazna je to brojka u svjetlu nacionalnog veselja zbog vijesti o ukidanja viznog režima za rad u Njemačkoj.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
