On je ne primjećuje, ali kamera ga, dok prolazi hodnikom, budno prati u stopu. Čim se približi vratima spavaće sobe, začuje se tihi pisak, a pojavi se i bljesak crvenog svjetla.
Tek sada je otključano, nakon što ga je senzor detektirao prema narukvici koju nosi povezanu oko ruke i u kojoj je specijalni čip kojim može otvoriti isključivo vrata svoje spavaonice.
Nju je ispunio fotografijama i crtežima. Na desnom zidu slika je njegove obitelji - supruge i malodobne djece; odmah ispod objesio je jednu sumornu sliku, nacrtanu nekoliko tjedana nakon što je stigao do bijelih hodnika novouređene sive trokatnice.
Nije u hotelu, ali gotovo da bi mogao biti.
On je pacijent Zavoda za forenzičnu psihijatriju, čovjek koji je počinio kazneno djelo i kojemu je sud, jer je zaključio da je neubrojiv, odredio prisilno liječenje na forenzičnom odjelu Psihijatrijske bolnice Vrapče.
Ako tamo završi sredinom 2017. godine, doživjet će komfor kakav njegovi prethodnici nisu mogli zamisliti ni u najljepšim snovima.
Istina – taj će komfor istovremeno pratiti prilično stroge mjere sigurnosti, ali ipak će to biti itekakav odmak od skučenog, gotovo neljudskog odjela na kakvom forenzični bolesnici borave otkako je bolnice Vrapče.
Osim što će sam nositi posebnu narukvicu, i oni koji o njemu skrbe, dakle liječnici i tehničko osoblje, pokraj sebe će uvijek imati uređaj kojim će u slučaju opasnosti moći uključiti alarm i tako oglasiti da im je potrebna pomoć.
S kontrolnih točaka u kojima će po centru strateški biti razmješteno tehničko osoblje, pružat će se pogled na apsolutno sva vrata spavaonica da niti jedan bolesnik ne bi mogao napustiti svoje odaje, a da ga ne zamijete.
Osim toga, tehničari će ga uz pomoć narukvice uvijek moći locirati gdje god se on nalazio, a od kamera će biti pošteđen samo u sobi i sanitarnom čvoru da bi ipak mogao imati nešto privatnosti.
“Znate, ne volimo da se naši pacijenti osjećaju kao u Big Brotheru. Svaki čovjek treba neki prostor za sebe, neku intimu, pa smo ovim projektom pokušali pomiriti standard koji smo dužni ispuniti s prostorom privatnosti”, objašnjava mi ravnatelj bolnice Vrapče Vlado Jukić.
Riječ je o projektu gradnje novog Centra za forenziku, izdvojenog kompleksa opasanog pet metara visokim zidom, uz puno umirujućeg zelenila, cvrkuta ptica i meditativne atmosfere koja bi trebala pomagati izlječenju uglavnom teških i kompleksnih psihičkih stanja.
To su ona stanja koja čovjeka dovedu do toga da nekome oduzme život, siluje, zlostavlja, ozlijedi, i to uvijek i isključivo onda kada sud i vještaci zaključe da je počinitelj zločin napravio u neubrojivu stanju, kao posljedicu neke duševne smetnje, poremećaja, simptomatike...
Takvih je pacijenata u Vrapču trenutačno 70, a prostor u kojem borave, uz gerontološki odjel ove bolnice, spada među jedan od najproblematičnijih bolničkih zavoda.
Bolesnici su smješteni u sedmerokrevetnim, a nerijetko i osmerokrevetnim sobama, nemaju ormare pa odjeću drže u torbama, od zajedničkih prostorija na raspolaganju su im dvije sobice u kojima imaju televizor i mogu zapaliti cigaretu.
Zlobnici bi rekli da obzirom na ono što im se stavlja na teret, nisu ni zaslužili bolje, ali skučeni uvjeti u kakvima trenutačno borave teškom mogu pridonijeti izlječenju i dobroj rehabilitaciji u društvo. To bi im se trebalo omogućiti tek projektom gradnje novog kompleksa u vrijednosti 60 milijuna kuna, nakon čijeg će dovršetka i hrvatski forenzični bolesnici imati skrb i njegu kakvu propisuju europski standardi.
"Konzultirali smo svu dostupnu svjetsku literaturu, a zatim smo se u potrazi za najboljim projektom otisnuli na proputovanje Njemačkom i Nizozemskom, gdje smo razgledali najbolja europska rješenja. Boravili smo u Düsseldorfu, u kojem se tretman forenzičnih bolesnika provodi slično kao i kod nas, a na kraju smo organizirali medicinski program u kojem treba biti prostora za različite tipove pacijenata, ali i prostor za studente jer je Vrapče referentni centar za forenzičnu psihijatriju gdje se studenti dolaze usavršavati i istraživati", objasnio je za Globus ravnatelj Jukić.
Novi Centar za forenzične bolesnike san je koji Jukić sanja posljednjih 15 godina.
"Prije 20 godina govorili smo da to treba graditi, a tijekom ta dva desetljeća raznim sam ministrima uputio 70 do 80 pisama i prijedloga. Eto, toliko je trebalo da u studenome prošle godine napokon postavimo kamen temeljac i da gradnja kompleksa konačno počne", govori mi Jukić dok sjedimo u njegovu uredu u glavnoj zgradi bolničkog kompleksa.
Čim se iz nje izađe pa pogleda lijevo, pogled seže na dvokatnicu čiji su prozori prekriveni rešetkama.
Na ulazu je zaključano, a vrata otvara jedan portir. Tu se na katovima smjestio "stari" forenzični odjel kroz čije su hodnike prošetali neki od najpoznatijih neubrojivih kažnjenika. Odjeća im visi na prozorima i improviziranim vješalicama, hodnici zaudaraju po znoju, a u zraku se osjeti sparina.
Novi kompleks koji su za njih osmislili arhitekti Dražen Juračić i Gordana Žaja bit će - napravi li se onako kako je originalno zamišljeno - jedan od najmodernijih zdravstvenih kompleksa u zemlji u kojem je sve prilagođeno upravo forenzičnim pacijentima, njihovim potrebama i karakteru, kao i želji da što prije ozdrave.
Profesori s Arhitektonskog fakulteta Juračić i Žaja bili su idealni kandidati za osmišljavanje arhitektonskog rješenja: oboje se bave ponajprije zdravstvenom arhitekturom, autori su mnogih zdravstvenih zgrada u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima i različitih klinika, domova za starije i nemoćne, lječilišta...
Ono što su zamislili za Vrapče bit će mješavina medicinskog programa uz prilično stroge mjere sigurnosti, ali takve mjere koje će se nad bolesnicima provoditi diskretno, da nemaju osjećaj kao da su na konstantnom promatranja i da već tijekom liječenja pokušaju "imitirati" život onako kako će izgledati nakon izlaska s liječenja.
Novi kompleks će se prostirati na 8300 četvornih metara neto površine, bit će opasan zidom visokim pet metara, ali su Žaja i Juračić taj zid osmislili kroz denivelaciju, da bi se barem s vanjske strane činio nižim i manje upadljivim. Ideja je bila da se kompleks maksimalno zaštiti, ali da on opet ne podsjeća na kakvu zatvorsku ustanovu jer je ipak riječ o bolnici kojoj je cilj ozdravljenje i što skorija integracija u društvo.
"Zid će kroz prostor prolaziti valovito, gotovo kao da teče, a na dijelovima će biti izrađen od različitih materijala. Također, pokušali smo ga nekako uklopiti u zelenilo koje će ga na pojedinim dijelovima prožimati da bismo ga malo ublažili. Također smo razmišljali i na koji način umanjiti tu njegovu veličinu pa smo se odlučili za denivelaciju. Dakle, zid će s unutarnje strane dvorišta doista biti visok pet metara, ali će se s vanjske strane činiti nižim da kompleks ne bi izgledao kao utvrda", rekla je za Globus jedna od autorica projekta Gordana Žaja.
Vanjski prostor kompleksa osmišljen je poput kakvog mini grada: pokraj glavne zgrade u kojoj će se nalaziti spavaonice, liječničke prostorije i dnevna bolnica, unutar prostora arhitekti su ostavili i zaštićenu zgradicu iz 1907. godine u kojoj su zamišljeni prostori za vježbanje i radnu terapiju.
Odmah pokraj uredit će se i jedno sportsko igralište na kojem će bolesnici moći igrati košarku, nogomet, rukomet i kakav drugi sport koji požele.
Sredinom tog mini naselja prolazit će cesta: ulica koja će imitirati glavnu prometnicu, a uz koju će se smjestiti i jedan kafić, manja trgovina, frizer i neke druge uslužne djelatnosti.
Ovdje pristup neće imati baš svi, nego samo dio pacijenata – uglavnom oni za koje se zaključi da su relativno dobro rehabilitirani i da ne postoji nikakva opasnost od aktivnijeg sudjelovanja u društvenim aktivnostima, što je uostalom i cilj liječenja u Vrapču.
I pristup Centru bit će sasvim drukčiji od onoga kako stvari tamo funkcioniraju trenutačno.
Današnji forenzični odjel, naime, integralni je dio bolnice spojen sa svim ostalim zavodima i odjelima pa se bolesnici do njega dovoze kroz dvorište koje koriste i "klasični" duševni bolesnici, a oni forenzični pacijenti koji imaju izlaz na svježi zrak svakodnevno se susreću s drugim pacijentima i njihovim obiteljima.
Budući ograđeni kompleks imat će dvostruku komunikaciju: s jedne strane vrata će se otvarati prema kompleksu bolnice, ali će se pacijenti do njega dovoditi posebnom prilaznom cestom koja će do forenzičnog zavoda prolaziti vrapčanskim RIS-ovim naseljem.
Općenito, arhitekti su se, u dogovoru s liječnicima, ali i u skladu s nekim europskim primjerima, odlučili novi centar organizirati kao jednu smirenu, meditativnu sredinu.
"Prostor je okružen zelenilom, a pazili smo čak i na to da spavaonice bolesnika koje se nalaze na prvom i drugom katu glavnog objekta budu odmaknute od dvorišta i okrenute prema prirodi. Ideja je bila da prostor na bolesnike djeluje meditativno i da istovremeno prati neke arhitektonske karakteristike bolnice, kao što je to na primjer niska gradnja tipična za Vrapče", tumači mi Gordana Žaja dodavši da će u jednako smirenim tonovima biti uređena i unutrašnjost centra u kojoj će prevladavati smirene i vesele palete boja, ali će biti i jako puno praznog prostora da bi ga pacijenti mogli prilagoditi sami sebi, ukrasiti nekim privatnim predmetima, baš onako kako bi to rado činili kući.
Spavaonice će im biti kao u hotelu: sobe su zamišljenje isključivo kao jednokrevetne ili dvokrevetne, veličine između 20 i 25 četvornih metara, svaka s vlastitim sanitarnim čvorom, što je itekakav luksuz za vrapčanske pacijente. Osim toga, Žaja mi objašnjava da su iz jedne nizozemske bolnice preuzeli zanimljiv sigurnosni konpcept: tehničari i drugo osoblje u svakom će trenutku moći u potpunosti zatvoriti dovod vode i struju za svaki pojedinačni sanitarni čvor, ako procijene da je to potrebno u potencijalno opasnim situacijama.
Taj će sanitarni čvor biti opremljen skromno, ali sa svime što bolesniku treba.
Imat će umivaonik, zahodsku školjku i tuš-kabinu, a iznad lavaboa će biti veliko ogledalo izrađeno najvjerojatnije od reflektirajuće plastike kako ga korisnici ne bi mogli razbiti i iskoristiti kao oružje.
"Osim toga, to smo morali uvažiti i za sve ostale detalje pa će tako držači i elementi u kupaonici, kao i u sobi, biti ojačanih konstrukcija da ih bolesnici ne bi mogli iščupati iz zida. Cijeli je prostor trebalo prilagoditi posebnoj vrsti medicinske skrbi pa tako ništa nismo prepustili slučaju", tumači mi Žaja.
Recimo, zidovi u spavaćim sobama tako će do visine od 1,80 metara biti izrađeni od tvrdih gipsanih ploča da se na njima ne bi mogla dogoditi oštećenja, a sva će vrata biti ojačana čeličnim dovratnicima. I namještaj bi, prema zamislima arhitekata, trebao biti izrađen od posebnih materijala i bez oštrih rubova na kojima bi se bolesnici mogli ozlijediti.
Posebno se pazilo da prostor bude dovoljno osvijetljen, zbog čega će svaka soba imati goleme prozore veličine dva puta dva metra, s pogledom na pitomu prirodu i izrađene od troslojnog stakla.
Zamisao je to da za razliku od starog odjela na prozorima ne bude ružnih i depresivnih rešetaka, a prozori će se djelomično moći otvarati s bočne strane, tako da u sobu može ući svježi zrak i da se mogu oprati. No, otvor nikako ne smije biti dovoljno velik da iz njega može izaći čovjek, iako su slučajevi bijega forenzičnih bolesnika i sa sadašnjeg odjela, koji nije tako dobro osiguran, zapravo iznimno rijetki.
Dakle, bit će to prava utvrda za hrvatskog Hannibala Lectera u gotovo hotelskim uvjetima, kao što je vani standard posljednjih 20 do 30 godina.
“Željeli smo im u tom prostoru osigurati sve ono što dosad nisu imali ili su imali u nekom skromnijem obliku. A to onda podrazumijeva prostor u kojem korisnici imaju dnevni boravak, ali i jednu čajnu kuhinju u kojoj sami mogu pripremati neke jednostavnije namirnice. Zamislili smo tamo i jednu praonicu rublja da bi sami mogli skrbiti o higijeni i čistoći odjeće, baš kao što bi to činili i da su na slobodi. Tu se znači simulira život u normalnim uvjetima da bi pacijenti u trenutku otpuštanja iz bolnice bili pripremljeni na samostalan život”, kaže Žaja dok razgledavamo simulacije projekta.
On doista više ne izgleda kao bolnica, nego kao dobro promišljen urbani koncept, izuzevši taj zid koji sugerira da je ipak riječ o životu u posebnim uvjetima.
O sličnome svjedoči i unutarnja organizacija centra: bolesnici će, kao i dosad, biti razmješteni u tri kategorije. Prvu čine tek pridošli pacijenti koji su na promatranju i koji nemaju izlaz iz kruga centra. Drugu čine pacijenti koji su u procesu liječenja, a treća kategorija su bolesnici koji su jednom nogom praktično na odlasku iz bolnice pa će oni imati dozvolu za izlazak, čak i iz zidom opasanog djela.
“To će, naravno, vrijediti za one za koje procijenimo da su kadri kontrolirati svoje ponašanje, a malo slobode za njih je dobro jer tako možemo provjeriti kako se doista snalaze u društvu. Onih za koje procijenimo da su opasni za sebe i okolinu obično bude manje, a u ovom trenutku na forenzičnom odjelu imamo deset takvih pacijenata kojima je zabranjen slobodan izlaz iz objekta bez pratnje tehničara”, iskren je ravnatelj Jukić.
Projekt novog odjela, ponosan je, financirat će se novcem iz fondova Europske unije iako je iz sredstava bolnice dosad već utrošeno oko pet milijuna kuna, koliko je bolnicu stajala projektna dokumentacija, sve dozvole, ali i gradnja novog vodovoda za kompletno Gornje Vrapče, bez čega ne bi bilo niti ovog odjela. Priča se otegla puno dulje nego što je realno trebala trajati, a Jukić mi otkriva da je u posljednja dva desetljeća projekt dva ili tri puta došao na proračun kao predzadnji izbor da bi zatim misteriozno nestao netom prije nego što bi trebao biti usvojen. Bilo kako bilo, radovi su sada napokon krenuli, a ideja je da se novi centar otvori 6. lipnja 2017. godine, točno na Dan osoba s duševnim smetnjama.
Prođe li sve prema planu, forenzični pacijenti tada će imati jedan od najmodernijih bolničkih smještaja u zemlji, a Hrvatska će napokon dobiti i registar forenzičnih bolesnika. To neće biti javni registar u kojemu bi podatke o pacijentima mogli pregledavati građani, ali će napokon na jednom mjestu biti prikupljena i sistematizirana dokumentacija o svim forenzičnim bolesnicima u zemlji, što će svakako pomoći liječnicima i znanstvenicima.
Takvih pacijenata, osim u Vrapču, danas još ima na otocima Ugljanu i Rabu te u bolnici Popovača, a s gradnjom novog, modernijeg objekta poticat će se, kao što je to slučaj u EU, nešto rjeđa hospitalizacija, a češće dnevno liječenje. Moderan pristup, objašnjava Jukić, zahtijevat će i veći broj osoblja, kako medicinskog, tako i tehničkog pa bi se u novom objektu broj zaposlenika sa sadašnjih 32 trebao povećati na preko 72, što je povećanje od više od 100 posto.
Zapošljavat će se svakojaki kadrovi: od psihijatara, psihologa, medicinskih sestara, raznih terapeuta – svih onih koji su neophodni na putu prema ozdravljenju.
Službenih uniformiranih zaštitara, tvrdi mi Jukić, u Vrapču ipak neće biti. Tamo ne vole uniforme, a sustav zaštite onako će biti na najvećoj mogućoj razini.
Još samo da sličan tretman jednom dožive i svi drugi bolnički pacijenti.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
