StoryEditor
Iz arhive Globusa

Novinar kojem se pape ispovijedaju

Franco Bucarelli (77), legendarni talijanski novinar, koji je u karijeri intervjuirao 171 državnika i kao akreditirani izvjestitelj pratio petoricu papa, bliski prijatelj Karola Wojtyle i pisac njegove biografije "Ivan Pavao II. - tajne pontifikata", otkrio je Globusovim novinarima, s kojima je razgovarao u Krakovu, zašto mu je Sveti Otac lakše otvorio dušu nego Jovanka Broz

Franco Bucarelli, talijanski novinar koji je u profesionalnom braku s novinarstvom odavno proslavio zlatni pir, intervjuirao je 171 svjetskog državnika i kao akreditirani izvjestitelj pratio petoricu papa. Putovao je u sve zemlje svijeta. Odnosno, ispravlja nas Franco dok se truckamo kočijom po osunčanom, prepunom Krakovu: - Nisam bio još na tri mjesta: u Papui Novoj Gvineji, Sibiru i, nećete vjerovati, Kini! Ali sad planiram...

Znate što je dobra tema? Kina i Afrika. Već sam napisao tekst da Afrika više nije crni, nego žuti kontinent, jer su sve poslove u Africi preuzele kineske kompanije... To je dobra priča, trebalo bi otići tamo i napraviti dobru reportažu – odmah planira Bucarelli.

U dobi od 77 godina neumoran je, s energijom mladića, premda i sam kaže: “Non sono un bambino”- nisam više dijete. Prema mlađim novinarima vrlo je kolegijalan, podijelit će sve informacije i brojeve telefona, ne pametuje i ne sugerira kako bi se što trebalo napraviti, tek ako baš ne može izdržati, pristojno kaže: - Ne bih se htio miješati, ali možda bi bilo bolje da...

"Brat" Wojtyla. U Krakovu upravo potpisuje ugovor za četvrto izdanje svoje knjige o papi Ivanu Pavlu Drugome, s kojim se družio od početka pontifikata sve do njegove smrti. Knjiga je u poljskom izdanju bestseler i prodana je u 40 tisuća primjeraka, pa je Franco Bucarelli visoko na listi tamošnjih najprodavanijih autora.

U knjizi o Wojtyli Franco piše o razgovorima i susretima s njim koji su na njega ostavili duboki dojam i pun je poštovanja i ljubavi prema dobrom poljskom papi. Kaže da je na vijest o njegovoj smrti plakao tri dana jer mu se činilo kao da je izgubio brata. Od tada je papu, kaže, sanjao samo jednom. “I rekao mi je: Franco, Napoletano mio (Napolitanče moj), čemu plač kada smo rekli da ćemo se smijati?"

Koliko dobro poznaje sve vatikanske bivše i sadašnje velikodostojnike, vidimo u susretu s kardinalom Stanislawom Dziwiszem, dugogodišnjim papinim tajnikom. Franco i kardinal dobri su prijatelji, mnogo su toga proživjeli zajedno i njihova je komunikacija prirodna, lišena pompe. Bucarelli je samo jednom propustio pratiti pastoralna putovanja Ivana Pavla Drugog jer mu je pukao zub, a u Vatikanu je napravio svjetsku ekskluzivu kada je s papom razgovarao u njegovim privatnim odajama. Vatikanski, inače vrlo zatvoreni krugovi dobro su prihvatili snalažljivog i galantnog talijanskog novinara koji je radio za RAI, Canale 5, američki ABC, Vatikanski radio, pa i za NiN u vrijeme Frane Barbierija, a pisao je i za zagrebački Glas Koncila.

Bucarelli iza sebe ima tri braka i sretan je u četvrtome (supruga je od njega mlađa gotovo tri desetljeća), i kaže da su u Vatikanu uvijek znali njegovu bračnu situaciju. Nikad je nisu komentirali, ali bi mu uvijek na kraju službenog ili neformanlnog razgovora crkveni dužnosnici kazali: Franco, pozdravi gospođu! – Koju od njih četiri? – upitao bi Franco, što je redovito izazivalo smijeh.

No, Franco se kao novinar znao naći i u vrlo opasnim situacijama, kao kada je izvještavao iz Afganistana 80-ih: - Bilo je opasno jer su tada postojali ratnici, gospodari života i smrti koji su davali posebnu nagradu za ubojstvo novinara. Nije tu bilo nikakvih pregovora, a cijena novinarskog života bila je, otprilike, deset dolara. U tim je uvjetima bilo teško raditi, ali imao sam sreće.

Ona je vrlo važna u novinarstvu – kaže talijanski novinarski doajen. I danas mnogo putuje, premda sve više vremena provodi u svojoj kući u okolici Rima, gdje uživa u poslovima u vrtu i oko kuće, a ljeti je u rodnome kraju, na otoku Ischia pored Napulja, gdje je bio i Ivan Pavao Drugi. Baš za vrijeme našeg susreta u Krakovu s Ischije Francu stiže lijepa vijest: zove ga gradonačelnik da mu kaže kako je odlučeno da postane počasni građanin otoka.

Plač Pavla VI. Među današnjim političarima nema previše osoba koje bi ga se dojmile: - Svi su oni više biznismeni, a manje političari, više nema onako karizmatičnih osoba, a i mediji su danas više-manje isti. Objavljuju iste stvari na naslovnicama, nisu čak inventivni ni da stave drugačije naslove, plaćaju za dobivanje nekih tekstova, fotografija ili informacija...

Sve je to postao veliki biznis u kojem novinar više nije cijenjen, nego je lako zamjenjiv. Danas mi se čini da se možeš baviti novinarstvom i biti uspješan u tome ako ti je tata netko važan, barem sudeći po situaciji u talijanskim novinarskim krugovima. Zato novinare više ne smatraju gospodom, nego diletantima – sažima svoje viđenje današnjice talijanski novinarski bard.

S ljudima koje je susretao ostajao je uvijek u dobrim odnosima i često ih je ponovno viđao ako bi se za to ukazala prilika. Njegova druga žena, Filipinka, koja je umrla od leukemije, bila je sestrična Imelde Marcos, pa je s filipinskom prvom damom nekoliko puta razgovarao. Živio je i u Africi, gdje školuje i financijski pomaže cijelo jedno selo. - To su moja djeca - ne bez ponosa pokazuje na fotografiji desetak crnačkih dječaka koji s njim sjede za stolom.

Novinarskih je sjećanja mnogo, a prostora da se sve anegdote pobroje malo. S Ingrid Bergman napravio je jedan od posljednjih intervjua prije nego što je umrla, papi Pavlu VI. pridržavao je kućni ogrtač da se odjene kako bi mogli napraviti intervju neposredno pošto je svijetom odjeknula vijest da je John F. Kennedy ubijen.

Franco kaže da je papa plakao za vrijeme razgovora koji je on tada napravio za ABC; ta je fotografija još ne njegovoj web-stranici.

Franco je sa svim talijanskim predsjednicima bio na “ti”, a da mu novinarski nemir ne da mira, saznajemo kada nam kaže da bi volio napraviti intervju s Ratkom Mladićem, koji se, dodaje, skriva u Srbiji.

Poznavao je i Franju Tuđmana za kojega kaže da je bio “dobar političar, ali bolji vojskovođa i general”, susretao je kardinala Franju Kuharića i upoznao kardinala Josipa Bozanića, s papom je bio u Hrvatskoj, ali kaže da nikada nije čuo Ivana Pavla Drugog da spominje Međugorje. O Fatimi i Lourdesu bilo je čestih razgovora, ali ne i o mjestu ukazanja u Hercegovini.

Smrtna opasnost. Uporan i beskrajno tvrdoglav da dođe do priče, Franco Bucarelli novinar je staroga kova. Zato je i smrt velikana svjetskog novinarstva Waltera Cronkitea toliko pogodila struku jer je otišao jedan od najboljih iz generacije koja je pred svojim zalaskom. Ta zlatna novinarska škola, naraštaj svjetskih reportera, polako nestaje i mlađima ostavlja naslijeđe koje će nove generacije teško održati.

Franco tečno govori četiri jezika, među kojima arapski i herbejski; svaku temu temeljito priprema i istražuje, a sa sugovornikom ne provodi pola sata i bježi na raport uredniku, nego kaže da je vrijeme provedeno na terenu temelj svake dobre novinarske priče. Izraelski šef države Ben Gurion bio je toliko impresioniran njegovim poznavanjem židovske kulture i povijesti da se čudio kao je moguće da Franco ne pripada toj religiji. Bliski istok bio je mjesto na kojem je talijanski dopisnik provodio mnogo vremena pa, koliko je god bio dobar s ljudima poput Ben Guriona ili Golde Meir, istovremeno je imao pristup Jaseru Arafatu.

Osamdesetih godina izvještavao je iz Libanona, i kaže da je tada bilo također vrlo opasno jer su strani dopisnici imali stalno glavu u torbi. U trenutku su morali prepoznati o kojoj se političkoj i vojnoj frakciji radi, inače bi ih ubili ako bi pokazali pogrešnu akreditaciju koju su uredi tih nazovivojski izdavali. Jednom je Franco prije pretresa doslovce pojeo pogrešnu akreditaciju kako mu je ne bi pronašli, jer je nepoćudni list papira vrlo vjerojatno značio i smrt po kratkom postupku.

Cvijeće za Indiru. Bucarelli, čiji je život prepun fantastičnih priča, poznaje kulturu, umjetnost, povijest i specifičnosti svakog kraja u kojem je bio. Jednostavno govoreći, bilo gdje na svijetu Franco vam može dati savjet gdje treba odsjesti, u koji restoran valja ići i što pojesti. Zahvaljujući svom istraživačkom duhu i prirodnom talentu izgradio je karijeru, ali je bilo i savjeta koji su mu pomogli:

- Kad sam bio dopisnik u Americi, tamošnje su me kolege naučile da si dobar novinar onoliko koliko ti je debeo novinski adresar, odnosno koliko brojeva telefona u njemu imaš. U sredinama kao što je Amerika teško je u novinarstvu uspjeti, moraš se izdići od prosjeka i dobiti priču, a to možeš samo ako se svakom sugovorniku posvetiš, ako svaki od njih misli da ti je u tom trenutku najvažniji na svijetu i ako stekneš njegovo povjerenje.

Naravno, pritom se trebaš služiti i nekim trikovima. Ja sam prvi dobio intervju od Indire Gandhi u vrijeme kada je rekla da ga nikome neće dati jer sam joj svaki dan u ured slao veliki buket ruža i ostavljao svoj broj telefona. Naravno, nakon nekoliko dana nazvala me i primila na intervju, premda me RAI tada upozorio da ću ga odvesti u bankrot koliko sam novca na cvijeće potrošio.

Danas to nove generacije ne rade, a osim toga mislim da je internet ubio novinarstvo – kaže Franco, koji ipak drži korak s vremenom pa ima i svoj web site, naslovljen romantično: “Moj život za novinarstvo”. Zaista, novinar sa stilom kakav se rijetko više može vidjeti. Za intervju s Globusovim novinarima Franco je u tamnoplavom odijelu s ružičastom kravatom, dotjeran, počešljan, toliko usklađenih boja da ljudi, kada sjeda u krakovsku kočiju, misle da se radi o kakvu starom aristrokratu. Prisjeća se da je egipatskom predsjedniku Anvaru el Sadatu donosio kravate iz Amerike i da je Sadat time bio oduševljen.

Poslije, kada s ovim talijanskim gospodinom od gotovo 80 godina odlazimo u crkvu Božjeg milosrđa u širem centru Krakova, gdje kardinal Dsziwisz služi misu, Franco je u pravom, tipičnom reporterskom outfitu: prsluk, bijele hlače, fotoaparat oko vrata. Kako su ondje i talijanski hodočasnici, mnogi ga prepoznaju, ponajprije starije gospođe koje su njegove izvještaje iz svih krajeva svijeta gledale na televiziji.

RAZUMIJEVANJE ZA PAPINA ATENTATORA

Želim kao kršćanin pomoći Agci da se iskupi

Franco Bucarelli u talijanskim  je novinama prije mjesec dana objavio veliku priču o Mehmetu Ali Agci, turskom atentatoru na Ivana Pavla Drugog, s kojim je već godinama u kontaktu. Baš je Francu Agca poslao nekoliko pisama iz zatvora, a sada su se samo vidjeli i kratko razgovarali jer turske zatvorske vlasti nisu dopustile pravi intervju, pa je Agca odgovore poslao pismom, prošvercavši ga iz zatvora. Rekao je Francu da želi moliti na papinu grobu u Vatikanu i da se želi oženiti Talijankom, te ga je zamolio da mu pomogne u ostvarenju želje da, sada kao katolik, ode na papin grob.

Franco mu je odgovorio da je taj zahtjev neostvariv i da ne postoji nikakva mogućnost za to, ali mu je pristao pomoći u traženju državljanstva, pošto početkom iduće godine izađe iz zatvora. Vjerojatno će to biti neka od latinskoameričkih zemalja, kaže Bucarelli, jer je jasno da Agca ne može, sa svojom prošlošću i još uvelike nerazjašnjenom situacijom oko atentata na papu 1981. te konverzijom na katoličanstvo, ostati živjeti u Turskoj. Valja mu pronaći novu domovinu, a to nije lako jer je u većini država nepoželjan.

- Želim mu pomoći zato što se smatram kršćaninom i zato što moram vjerovati da se promijenio. Ljudi u mojoj zemlji koji nekoga ubiju dobivaju mnogo manje kazne i ne pokaju se, a on je u zatvoru već 28 godina. Želim vjerovati da se pokajao i želim mu pomoći u njegovu iskupljenju. Ako ne vjerojemo jedni u druge, pitam se u kakvom to svijetu danas živimo – objašnjava svoj stav Franco.

Tiha patnja Jovanka. Osim Jackie Kennedy, koja ga se i nije previše dojmila, Franco je razgovarao s cijelim nizom prvih dama svijeta 70-ih i 80-ih godina, ali se s jednom tek nedavno susreo, premda nije dobio intervju. To je njegova, novinarski gledano, velika tiha patnja, Jovanka Broz. Ove joj je godine, zahvaljujući nekim kontaktima, došao na vrata:

- Primio me njezin čovjek iz osiguranja, mislim da je to bio pukovnik Ilić, i rekao mi je da uđem u kuću. Bio sam zapanjen stanjen u kojem se ta kuća nalazi. Strašno, sve je bilo u raspadu, zidovi su se ljuštili, a osim toga saznao sam od Ilića da i krov prokišnjava.Uglavnom, Jovanki sam donio veliki buket cvijeća. Ona je bila u svojoj sobi i ovaj njezin čovjek iz osiguranja s njom je komunicirao interfonom. Rekao joj je da sam došao, a ona je pitala da me opiše, jesam li mlad, star, kakav sam.

On je rekao da sam stariji gospodin i da sam donio cvijeće, pa ju je to zanimalo... A onda sam se i ja ohrabrio i rekao joj da smo se upoznali još u Napulju, kada se Tito vraćao iz Sjedinjenih Država i da sam joj i tada donio cvijeće. Rekla je da se sjeća. Onda je kazala da je baš lijepo što sam došao, ali da ona sada gleda neki film i da ne može prekidati, da je opet pozovemo za pola sata. Ja sam sjedio s tim buketom cvijeća i čekao, a kad je prošlo pola sata, opet smo je pozvali. Jovanka je rekla da film još nije završio.

Kada je konačno pozvala ona, razgovarali smo na engleskom. Ja sam pitao mogu li joj uručiti cvijeće, a ona je rekla da je već u spavaćici i da je nitko, pa ni njena sestra, ne smije takvu vidjeti. Bila je odlučna u tome da se nećemo vidjeti, ali smo zato pola sata ovako razgovarali. Zanimalo ju je što je novo na talijanskoj opernoj sceni, ja sam pitao od čega živi... A onda, kada me upitala za koga sada radim, a ja iskreno odgovorio da sam dopisnik iz Vatikana, razgovor je bio gotov. Kao da sam rekao da radim za vraga.

Rekla je da je kasno i da mora ići spavati. Pitao sam mogu li ponovno doći, ali je odmah odgovorila da nema potrebe. Zahvalio sam i završili smo razgovor. Ostao sam razgovarati s Ilićem još nekoliko minuta, ali onda se opet interfon oglasio i Jovanka ga je pitala jesam li otišao. Rekao je da nisam još, a ona mu je kazala da je sada vrijeme da me isprati.

Tako smo se rastali – kaže Franco, koji je za posjeta Beogradu odnio buket i u Kuću cvijeća, jer je Josip Broz Tito, kojega je susreo u Napulju, ali ga nije nikada intervjuirao, bio čovjek koji je u svjetskoj politici obilježio prošlo stoljeće i koji je imao jaku karizmu, smatra talijanski novinar. Susretom s Jovankom nije razočaran jer u startu nije očekivao previše, iako se nadao da će je ipak vidjeti. Već i činjenica što je ušao u kuću čini mu se bitnom jer su to samo rijetki uspjeli.

Muzikant Berlusconi. Među današnjim svjetskim političarima nitko ga se, pa ni Obama, ne doima osobito. Berlusconija zna još od vremena kad je on svirao na brodovima za turiste, i kaže da će talijanski premijer uvijek u duši i ostati to što je bio kao mladac. Većini današnjih političara i talijanskih moćnika poznavao je očeve i ne smatra da se radi o tako jakoj genecaiji državnika kao prije nekoliko desetljeća.

- Nisam želio postati diplomat, politika me nikad nije zanimala u smislu da u njoj budem aktivan, i novinarstvo je zaista moj život, profesija u kojoj sam dao cijeloga sebe i koja mi je puno dobrog vratila. Ponosim se svime što sam napravio, a prije svega 28 godina dugim prijateljstvom s papom Ivanom Pavlom Drugim – kaže s osmijehom.

Ipak, nije posustao ni danas, kada je već u visokoj životnoj dobi. Franco je prvi napravio priču o novom papi Benediktu XVI. Osim što je razgovarao s kardinalima, otišao je i papinu bratu i ponovno, zahvaljujući sreći i dobrom tajmingu, imao ekskluzivu za radio. Baš za vrijeme njihova razgovora Joseph Ratzinger nazvao je svog brata u Njemačku, a on mu je, ispred talijanskog novinara, rekao: “Daj, molim te, znam da si zauzet, ali podšišaj kosu. Predugačka je!”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. srpanj 2020 00:58