Agrarna revolucija.
Od malo čega se, kao od ovih dviju riječi, većini hrvatskih poljoprivrednika diže kosa na glavi. Istražuju li pritom još i internet pa pročitaju, kao što su to mogli u Guardianu krajem srpnja, kako 60 posto britanskih farmi već godinama koristi senzore, kamere, big data statistike, GPS i dronove da im proizvodnja bude efikasnija i brža, od muke se sigurno hvataju za čelo.
Ulagati u nove tehnologije, aplikacije i robote?
Uza svu ovu dramu oko propasti hrvatskog sela, neisplaćene poticaje, uvozni lobi, kreditne omče, prosvjede i politiku?
Ne dolazi u obzir.
Ivica Malnar međutim razmišlja posve drukčije.
Pogledaj dobro, kaže mi dok stojimo usred glomaznog polja kod Jelisavca blizu Našica.
“Samo to što ovdje vidiš, vrijedi oko četiri milijuna kuna”, govori dok mi rukom pokazuje daleko prema sjeveru gdje tri njegova traktora, koji s mjesta gdje stojimo izgledaju tek kao točkice na horizontu, uporno jure njivom, gore-dolje, lijevo-desno.
Malnar pređe prstom po ekranu svog smartphonea, jednog od nekoliko koji su mu stalno po džepovima, pa naredi svojim vozačima da se zaustave i krenu prema nama.
Sa susjedne parcele sumnjičavo nas motri golemi orao štekavac. Na zvuk sve bliže grmljavine motora odleti nekoliko stotina metara dalje.
Sigurno je sigurno.
Malnarovi traktori ubrzo nas okružuju. Dva su Steyrova, svaki s 240 konjskih snaga, a jedan je, vjerojatno najveći i najmoderniji u zemlji, Caseovo čudovište Magnum 315 s 320 konjskih snaga, navođenih satelitom.
Klimatizirana kabina, mp3 player, touch screen sa sofverom za optimizaciju rada i GPS sustav, sve to standardna je Magnumova oprema.
- U ovo ja ulažem. Ne u luksuzne automobile, ne u vikendice na moru. Uvijek i na prvom mjestu je nova mehanizacija - kaže Malnar.
On je vlasnik jednog od najuspješnijih obiteljskih gospodarstava u zemlji, gradio ga je punih 20 godina i danas je sinonim za uspješnu i modernu PPU, odnosno poljoprivrednu proizvodnju i usluge.
Sa svog imanja u Bektežu, selu pored Kutjeva, putem računala prati kretanje i učinak svojih pametnih traktora duž čitave Slavonije.
U svakom trenutku zna gdje su i što rade.
Gotovo da ne postoji stvar koju njegove mašine ne mjere i snimaju: potrošnja goriva, opterećenje, prinos po hektaru, konfiguracija tla, vlaga, temperatura i učinkovitost, samo su najvažnije među njima.
Pravi dijamant međutim, Malnar drži u garaži na svom imanju.
Tamo je parkiran jedan od njegova dva Caseova kombajna (drugi je negdje na terenu), vrijedan 220 tisuća eura koji uz pšenicu bere i suncokret, uljanu repicu, soju…
Kad čovjek sjedne za njegov upravljač, osjeća se, bez pretjerivanja, kao da je na komandnom mostu svemirskog broda. Kabina je klimatizirana i pored volana ima touch screen preko kojeg se kontroliraju svi zamislivi podaci o trenutačnoj operaciji. Nema šaltanja brzina, jer kad je u polju, ovaj stroj navodi se joystickom.
Nema više ručnog podešavanja, vozač ne mora svako malo pajserom prtljati po prednjem skupljaču.
Kombajn se kalibrira automatski.
Dok ga razgledavamo, Malnar ističe kako je kupio i novi raspršivač gnojiva, također najmoderniji u zemlji, a koji u sebi ima digitalnu vagu koja svoj sadržaj važe 40 puta u minuti.
Zašto je to važno?
“Kombajnom ‘snimim’ njivu i izmjerim trenutačni prinos, recimo pšenice, na svakom dijelu parcele koji obrađujem. Prinos po hektru može varirati između 5, 7 ili 8 tona. Nakon toga izradim klasifikaciju tla, podatke skinem na usb stick, pa ga umetnem u raspršivač koji podatke prepoznaje i temeljem njih tu istu zemlju sljedeći put gnoji tako da prinos svagdje bude ujednačen. Čitav postupak je prilično automatiziran, čovjek služi da ga isprogramira i kontrolira. Raspršivač se kalibrira u realnom vremenu i uvijek baca zadanu količinu gnojiva, bez obzira vozim li brže ili sporije. Iako gnojivo mogu bacati od tri pa do 18 metara u prostor, stroj uvijek, gotovo pa u decilitar baci istu količinu. Mogućnost promašaja je tek između 20 i 30 centimetara. Sve to se snima i mjeri pa se kasnije može koristiti da budemo još produktivniji i precizniji”, u jednom mi dahu objašnjava kako mu pametne tehnologije omogućavaju da bude brži, bolji i kvalitetniji u svom poslu.
Ono o čemu Malnar ustvari govori u svijetu se naziva precision farming ili smart agriculture, još dvije strane kovanice koje bi mogle iživcirati prosječnog hrvatskog poljoprivrednika.
Govori o modernoj tehnologiji koja ratarima omogućuje da optimalne količine vode, gnojiva, pesticida, goriva i ljudskog rada upotrijebi tamo gdje je i kad je najpotrebnije.
Ništa nije višak, ničega ne nedostaje.
A prinos je maksimalan.
Malnar zapravo govori o pametnoj poljoprivredi.
Milijuni kuna koje ulaže u svoj biznis ne služe stoga samo da bi se sa svojim strojevima fotografirao za medije (iako je i to čest slučaj), a još manje da bi se pravio važan pred svojim susjedima.
Oni mu omogućavaju da efikasno i profitabilno obrađuje oko 450 hektara svoje zemlje (jedan hektar ima 10 tisuća metara kvadratnih), a iz usluge, dakle kroz najam, i dodatnih 2000 hektara za razne tvrtke i privatnike.
Njegovi traktori i kombajni rade po 12 ili 14 sati dnevno, stalni posao dao je petorici, i svakome od njih prosječnu hrvatsku plaću, božićnicu i uskrsnicu.
U sezoni ponekad zapošljava i do 15 dodatnih radnika.
U jesen kad je sezona na vrhuncu dva kombajna i četiri traktora u njegovom vlasništvu zajedno sa ostalim strojevima svakog dana, kaže, potroše i do 4 tisuće litara goriva. Godišnje odrade između 1500 i 2000 radnih sati.
Svaki od njih.
“Ljeti u Slavoniji vladaju ekstremni uvjeti, temperatura u hladu prelazi 40 stupnjeva, ali moji radnici nakon 12 sati posla iz traktora izlaze čisti kao vi iz svog ureda. Nema tu puno filozofije, potrebno im je samo osnovno kompjutersko znanje. Bilo koga unutar 20 minuta mogu obučiti da odrađuje osnovne poslove i poslati u traktor. Upravljanje elektronikom u njima slično je upotrebi pametnih telefona koje danas ionako svi imamo”, kaže.
Daje mi primjer: na velikim površinama preko stotinu hektara, dovoljno je da radnik kombajnom manevrira samo jednom, dok prvi put okružuje polje. Satelit ga tada gotovo automatski navodi da odradi ostalo, a vozač se može posvetiti slušanju vijesti na radiju.
“Jedino što ova čuda ne mogu prepoznati su bandere, toga se moramo paziti”, smije se.
Malnarovi se poljoprivredom bave punih 47 godina, još od 1969. godine kad je Ivičin otac Josip u posao krenuo sa starim Zmajevim kombajnima. Kako je tadašnji sustav dozvoljavao da poljoprivrednik u svom vlasništvu smije imati samo 10 hektara zemlje njegov otac počeo je iz usluge obrađivati tuđu zemlju.
- Kombajn sam počeo voziti sa sedam ili osam godina. Sjećam se, tada sam rekao, gledajući svoje prijatelje kako se igraju, da nikad u životu neću imati traktor ili kombajn. A pogledaj me danas. U dvadeset godina koliko vodim obiteljski biznis promijenio sam četiri kombajna i barem 20 traktora.”
Kod Malnarovih svi doprinose: stariji brat Željko zadužen je za duhan (sade ga na 20 hektara zemlje), supruga Draženka bavi se papirologijom, a Josip, iako mu je 76 godina, radnicima i dalje u polje nosi hranu i piće.
“Ne izmišljam toplu vodu, na Zapadu je outsourcing uobičajena stvar. Uslužnu obradu tla radim za dvije velike tvrtke kojima se više isplati plaćati meni nego da sami kupuju strojeve, održavaju ih i plaćaju radnike.”
Ivica je prvi kombajn kupio ’97. i platio ga novcem koji je dobio na svojoj svadbi. Iako ga je platio sedam tisuća tadašnjih maraka, što je u to vrijeme bio velik novac, s njim je toliko radio da ga je ubrzo isplatio i zaradio dovoljno za nove traktore. Podignuo je kredit s kućom kao hipotekom, širio se, biznis bazirao na uslužnim radnjama, i od zarade kupovao vlastitu zemlju.
“Ključ je u tome da se ne preinvestiraš. Tek kad smo s postojećim kapacitetima došli ne na sto posto već na 130 posto, ulazili smo u nove investicije”.
Traktore Steyr i Case odabrao je jer u Požegi imaju zastupstvo (ja sam im svojevrsni pokusni kunić, kaže mi), pa mu se isplati imati sve strojeve iste marke, kako bi se lakše održavali i servisirali te najvažnije – bili komplementarni.
Da podacima iz kombajna, kako je objasnio, može programirati raspršivač gnojiva.
Da pomoću GPS-a izradi kartu feritiliteta tla.
Da mu traktor točnije odradi zadanu rutu od vozača.
Svoje gospodarstvo vodi kao tvrtku: kod kuće putem kompjutera nadzire terenski rad, a kad dođe u polje, radnik mu izda nalog koji odobrava jednim dodirom prsta na ekran.
“Satelitsko navođenje posebno je efikasno kod prskanja gnojiva. S obzirom da u ovom kraju zna biti vjetrovito, mi u polje možemo otići navečer kad vjetar stane, ne trebamo paliti farove nas navodi GPS sustav.”, kaže pa ponavlja kako ga ne zanima koliko je oprema skupa već je li rentabilna.
“Isplati se ulagati u modernu mehanizaciju samo ako će se kasnije dovoljno koristiti”, zaključuje. Odmah dijagnosticira jedan od najvećih problema u domaćoj poljoprivredi.
Mnogi su se preinvestirali, digli ‘povoljne’ kredite, pa s traktorima koji stoje 80 tisuća eura danas rade 200 ili 300 sati godišnje.
“Naravno da to nije isplativo”, pomalo je ljut. Ljudi su se kaže, prije deset godina bojali novih tehnologija, ali sada se stvari mijenjaju.
“Sada ju prihvaćaju, razumiju da je to budućnost. Osjećam doduše da postoji problem ljubomore i zavisti. Iako me kao vlasnika vjerojatno najbolje opremljenog obiteljskog gospodarstva u zemlji kolege često dođu pitati za savjet, postoje mnogi koji mi uspjeh ne mogu oprostiti.”
Kod Malnara se na kraju sve svodi na čistu matematiku.
Trošiš koliko imaš. Ne zadužuješ se bezveze, ulažeš pametno.
I radiš, od jutra do mraka. Nije ulagao u privatni vozni park , luksuzne automobile, vikendice na moru. Sve je uvijek odlazilo u mehanizaciju.
“I onda se valjda, na taj način, od poljoprivrede ipak može solidno živjeti”, zaključuje.
Za to vrijeme 1500 kilometara dalje, u Velikoj Britaniji agrarna je revolucija već odavno uzela maha. Guardian primjerice donosi priču Clivea Blackera, farmera iz Yorkshirea koji je kao i Malnar još prije dvadeset godina shvatio što mora napraviti kako bi bio bolji.
“Sjedio sam na svom traktoru i gledao u polje. Toliko je varijabli bilo u njemu, toliko podataka, kvalitetni dijelovi, loši dijelovi, a sve sam ih tretirao na isti način”, ispričao je.
To ga je ponukalo da osnuje malenu tvrtku Precision Decisions putem koje je počeo uvoziti stranu tehnologiju za upravljanje farmama i poljima.
Jedan od takvih uređaja je N Sensor koji proizvodi njemačka tvrtka Yara, a koji trenutno koristi 250 velikih britanskih farmi.
“Zamislite dasku za surfanje koju montirate na krov svojeg traktor. To je N Sensor i on mjeri boju vašeg usjeva. Iz toga izračunava količinu klorofila, podatke šalje u prskalicu gnojiva koja onda određuje potrebnu količinu tekućine koja će ujednačiti prinos”, objašnjava Blacker.
Britanci vole ovakve gadgete: još prije tri godine više od 22 posto poljoprivrednika imalo je satelitski navođene traktore, 20 posto ih je snimalo konfiguraciju polja, a 16 posto je koristilo sofver za izračun raspršivanja gnojiva.
No, postoji trend koji je popularan u Britaniji, a u kojem Hrvati prednjače na globalnoj razini. Istraživanja su otkrila kako mljekari na Otoku sve više traže sofver koji bi im otkrio način kako da njihove krave budu sretnije, uhranjenije i daju više mlijeka.
A kad su sreća i zdravlje krava u pitanju svjetski autoritet za to je Matija Kopić. On je idejni začetnik i suosnivač tvrtke Farmeron čija istoimena web aplikacija osvaja svijet.
Farmeronovi klijenti velike su američke farme od kojih neke imaju i po sto tisuća grla muznih krava na dvadeset lokacija u više saveznih država. Kopić ‘drži’ deset posto ukupne američke proizvodnje mlijeka (SAD je najveći proizvođač hrane na svijetu, riječ je o milijun grla muznih krava), a kako je otkrio u svom razgovoru za Globus krajem svibnja, priprema se za širenje na kinesko tržište.
Farmeron prilikom svog razvoja surađuje s poznatim svjetskim ulagačima i ljudima koji su osnovali Skype i LinkedIn, o njemu su pisali CNN i Forbes, a iako mu je većina klijenata iz SAD-a, posao je, uzgred budi rečeno, proširio u 16 zemalja.
Nije loše za mladića koji je aplikaciju s kolegom Markom Dukmenićem počeo razvijati prije samo pet godina.
Farmeron mjeri sve: unos i troškove hrane, klimatske uvjete u kojima krave žive, pa čak utječe i na njihovo psihičko stanje kroz obradu podataka o o zdravlju, komforu i genetici.
Jer sretna krava produktivna je krava.
-Taj holistički pristup omogućuje nam da vlasnicima farmi damo odgovor na pitanje u kojem segmentu svog života, u kojem podneblju, kakav obrok traži koja vrsta krava, kako bi dala najbolje mlijeko u najvećim količinama- pojasnio mi je prilikom našeg razgovora u svibnju.
Farmeron je zapravo set web alata za donošenje znanstveno utemeljnih odluka iz kojih se isključuje ljudska pogreška.
Ali postoji kvaka.
Kad radiš sa megafarmama, najvećim u svijetu, Hrvatska je premalo tržište. Stoga je Farmeron danas samo izvozni proizvod. Hrvatski mljekari jednostavno su premali.
Kopićev proizvod koji je odlični primjer dobrog spoja tehnologije i poljoprivrede uklapa se u globalni trend modernizacije agrikuluture.
Uostalom, upravo bi se ove, 2015. godine, tvrde u magazinu Fortune, trebala dogoditi zora poljoprivrednih dronova.
Za to vrijeme u Hrvatskoj je tek nedavno donesen zakon koji uopće priznaje postojanje takvih letjelica i formalno propisuje njihovu upotrebu.
Američka agencija FAA, piše Fortune, trebala bi već do studenog otići korak dalje i odobriti upotrebu dronova u poljoprivredi u komericjalne svrhe što znači da će bespilotne letjelice moći legalno prikupljati veliku količinu podataka sa farmi i usjeva te ih koristiti u agrarnom menadžmentu.
Naravno, startupovi koji su ovo samo čekali već su spremni ponuditi rješenja.
Vine Rangers tvrtka je čiji osnivač David Baeza želi koristiti dronove i robote da rade-u vinogradima. Dosad svoju uslugu nije smio naplaćivati, ali sada će njegovi dronovi legalno proučavati svakodnevni rast vinove loze, sprečavati pojavu uzročnika bolesti, vaditi uzorke tla i kalkulirati gdje je lozu nabolje saditi.
Još bolje vino, uz manje truda.
Stručnjaci smatraju kako će upotreba ovakvih dronova i robota u tzv precision farmingu biti najbrže rastući segment poslovanja u poljoprivredi u narednih deset godina.
I što se brže razviju tim bolje. Jer veliki su izazvoi pred nama.
Forbes predviđa kako se proizvodnja hrane na planeti do 2050. godine mora povećati za čak 70 posto kako bi se nahranilo nas oko 9,6 milijardi koliko će nas na Zemlji živjeti.
Probleme će stvarrati klimatske promjene ali i pitka voda, jer trenutno se upravo na poljoprivrednu proizvodnju troši oko 70 posto svjetskih zaliha vode.
Zaključak je ponovno isti: farme moraju biti učinkovitije, sa manje resursa se mora proizvesti više, jednom riječju moraju postati inteligentnije, a umjetna inteligencija, roboti, dronovi i ostala znan-fan čudesa itekako su poželjna.
Dobar primjer su PLF-ovi, vrsta senzora koji na životinjama konstantno mjeri temperaturu tijela, fizičku aktivnost, otpornost kože, puls i GPS koordinate. U istom trenutku kad je krava primjerice spremna za rasplod, njen vlasnik o tome može biti obavješten sms porukom. Uostalom dovoljno je uguglati izraze poput eCow, Anemona ili Connected Cow pa da se zaključi kako čitav niz tvrtki iz privatnog sektora već radi na gadgetima i aplikacijama za pametnu poljoprivredu.
PZ Osatina dobar je primjer ekološki osvještene i samoodržive proizvodnje. Osnovana je još 1993. godine u blizni Osijeka, kod Ivankova, kao maleno privatno poduzeće s tri zaposlena. Do danas je izrasla u jednu od najmodernijih poljoprivrednih zadruga u Hrvatskoj (danas se zove Osatina Grupa). Riječ je o poljoprivrednoj kompaniji s tzv kružnom proizvodnjom.
Bave se ratarstvom i stočarstvom, a još uvijek prodaju sjemensku robu, gnojivo i sredstva za zaštitu bilja. Prije šest godina izgradili su biopostrojenje u Ivankovu, prvo takvo u Hrvatskoj, prije četiri s radom je započeo njihov staklenik za hidroponski uzgoj povrća na površini od 5,5 hektara, a prije dvije sagradili su još jedan.
Dvostruko veći.
Nusprodukt iz stočarskog segmenta koriste kao gorivo za svoja dva bioplinska postrojenja koja onda proizvode električnu energiju. Time smanjuju emisiju štetnih plinova u atmosferu, proizvode energiju iz obnovljivih izvora, i njome pogone svoje staklenike.
Samo u ovom manjem godišnje proizvedu oko 1500 tona rajčice, 700 tona krastavaca i oko 300 tona paprike. Osim u Ivankovu Osatina struju od bioplina proizvodi i u Tomašincima, sveukupno 4 MW/h.
No kako ovakve sporadične primjere pretvoriti u novu strategiju razvoja hrvatskog sela?
U Ministarstvu poljoprivrede kažu kako bi nam 330 milijuna eura iz EU moglo pomoći.
Riječ je natječajima koje je nakon puno prijepora i rasprava, i odbijenica iz Europe raspisala Agencija za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. Iznos od 330 milijuna eura koji osigurava Europski poljoprivredni fond na raspolaganju nam je do 2020. godine. Minimalni iznos potpore iznosi 5 tisuća eura, a maksimalni oko 2 milijuna priznatih troškova, a korisnici mogu računati na povrat sredstava od 70 posto. U iznimnim slučajevima i do 90 posto.
Riječ je o mjerama 4.1. koje služe kao pomoć poljoprivrednim gospodarstvima, i 4.2 koje se odnose na ulaganja u kapitalne objekte u poljoprivrednoj proizvodnji.
Prijaviti se mogu svi upisani u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava, osim onih čija vrijednost proizvodnje ne premašuje 4 tisuće eura vrijednosti godišnje proizvodnje.
Malnar (inače dogradonačelnik Kutjeva i jedan od organizatora seljačkih prosvjeda) kaže kako je odlično da su ta sredstva konačno na raspolaganju. Iako su veća deset puta od dosadašnjih, Malnar se boji da će ih iskoristiti samo ‘veliki igrači’ poput primjerice Belja ili sličnih koja su već modernizirana i imaju pravo na čitav niz povlastica.
-Koja god Vlada dobije slijedeći mandat, lijeva, desna, srednja, morat će napraviti ozbiljnu, sheobuhvatnu strategiju za hrvatsku poljoprivredu. Inače nam se loše piše- kaže.
Mogu li bespovratna sredstva iz EU pokrenuti novi investicijski ciklus u hrvatskoj poljoprivredi? Hoće li nad domaćim njivama sijedeće godine letjeti dronovi, a vinograde brati roboti?
Naravno da neće.
Ali negdje moramo početi.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
